Kristov poslanik
Sretan i blagoslovljen Božić!
Po ostavljanju komentara na moje postove se vidi da ih ljudi ili:
1. ne čitaju,
2. nisu kršćani u pravom smislu riječi i
3. ne shvaćaju moj entuzijastični žar pisanja, gdje moja ruka neovisno o razmišljanju piše ono što osjća.
Nešto od ovoga troga je u igri. Ja ne želim govorit i upirat prstom u nekoga i okrivljavat ga da je nevjernik čim na zadnje postove nije ostavio komentar....
To ne želim, a i neću radit, jer se to ne sviđa ni Bogu, a ni mom razumu koji to nikad nije ni radio...
Vjerujem da svi rado slavite Božić, ne zbog, kako je rekao u svojoj božičnoj čestitki Adrian P.K.(www.apk.blog.hr), zimskog solisticija, ili rođenja Boga(i Riječ je tijelom postala i prebivala među nama-ovdje se misli na Isusa koji je preuzeo lik čovjeka, živio među nama, bio osuđen, raspet i pokopan, te....treći dan uskrsnuo od mrtvih), nego zbog tradicije, ali one potrošačke, ljudima nije važan Bog već dar što su ga dobili ispod okićene crnogorice.
Danas sam čitala u 24 sata kolumnu(valjda), Pika partner zona (www.partnerzona.hr) i skoro se rasplakala. Zar je to moguće... Da ljudi ne darivaju božića, nego jedni druge....
Poruka Božića je Radost, Nada i Mir.
Koliko se mi radujemo Božiću, ali ne tome što ćemo dobiti ispod jelke, bora, neke crnogorice, nego baš Isusu?
Koliko smo mirni, roditelji vjerojatno dosta nakon šta su našli u jednoj od bezbroj trgovina ono što je njihovo dijete zaželjelo, ali mirni, baš mirni, kao more na bonaci?
Koliko smo ispunjeni nadom u bolje sutra? U to da će se cijene goriva, hrane spustiti, ali ne da to govorimo, već da u to vjerujemo.... Koliko smo ispunjeni nadom da će mala M. na kraju ipak prohodati? Doktori nisu bogovi, njoj možda pomogne Bog, njoj će pomoći Bog. Meni je pomoga, iako mi lječnici nisu dali velike šanse da zdrava razuma preživim, a vidi me sad. Zdrava, razumna, grabim naprijed...
Čudni su putovi Gospodnji, doista čudni, jer nikad ne znaš kojim putem će krenuti....zato vjerujmo!
Malo o razlikama
Ok, jeste li ikad odlazili nedjeljom na misu u svoju župnu crkvu i, tijekom propovijedi, mislima odlazili dalje od onoga što svećenik govori, žene najviše na ono što će skuhati za ručak, a muškarci na ono šta ih zanima, nisam muško pa neznam o čemu oni razmišljaju. Mlađarija, ako ih uspijete dignut za misu, o super tulumu sinoć u gradu ili u mislima igraju igricu, neku krvoločnu šta je dan-noć igraju na računalu. Ja se sjećam da sam, još sam bila osnovnjak, stalno igrala Super Mario na Nintendu i znala sam ga čak i sanjat, toliko sam bila zaluđena njime. Poslije sam otkrila knjige, pa sam dnevno gutala jednu knjigu iz školske knjižnice. Naravno kad nisam učila, a prolazila sam sa 5, ali ne štreberski, više 4,6, 4, 7.
Znači govorili smo o izgubljenosti tijekom propovijedi. Većina ljudi, čak i ja, prati misu više po navici, znate ono kad se ustaje, kad nije, kako ide po redu. Posebno u mojoj župi. Crkva je tamna, uspava te, a propovijedi mog večlečasnog su nekako za mene apstraktne. Ne mogu se nikako poistovjetit s njima, naći nešto iz mog svakodnevnog života u njima. Zato sam i počela ići u drugu župu gdje su mi propovijedi prihvatljivije, gdje je svećenik taj koji komunicira sa svakom osobom, a ponajviše, gleda te u oči.
Jučer sam otišla u jednu drugačiju crkvu. Odlučila sam da je dobro da malo isprobam i ono više, a ne samo Studentski đir. Primila sam Krista, znam da glupo zvuči, ali istina je, i želim živjet s njim, otišla sam u tu, drugu crkvu, protestantsku, i bilo mi je super!
Naravno, doma, mi mater ne prihvaća moju promjenu. Ja želim s njom, kad počme nešto govoriti, podijelit bar malo radosti, a ona se osmah zatvara... Želim, točnije željela sam, pokazat joj da je ta promjena moguća, i da bi joj to rekla, šta je Isus reka, moram citirat Bibliju, a ona mi je odmah odbrusila da je ona Bibliju pročitala i da ona zna sve šta u njoj piše, da joj ja ne moram citirat i pravit se pametna.
Naravno, Bibliju nije dovoljno samo pročitat, nju se živi, a to danas radi malo ljudi, svaki put kad se nešto novo sazna, iako se čita jedan te isti tekst. u Božjoj Riječi.
Čak mi je jutros rekla da ako mi je zanimljivo u crkvi, da onda ne čitam "njezinu" Bibliju, a baš sam mislila kupit sebi jednu, da je mogu nosit na proučavanja Biblije, ako opet odem u protestantsku crkvu, da mogu u njoj zabilježit riječi koje ne smijem nikada zaboravit.
Krist kuca na vrata svačijeg srca, a onaj tko mu otvori, on će ući u njega i nikada ga neće napustiti. Ja sam mu otvorila, a on mi na licu drži smješak koji ne blijedi. Kada pričam o Njemu, ja sa veseljem pričam, koliko ga volim.
Neznam jeste li ikada bili u protestantskoj crkbi, ako niste protestant... Sviđa mi se što svi sudjeljujemo, što dijelimo kruh i vino kao na Posljednjoj večeri, što svi pjevaju, bez obzira na to dali imaju ili nemaju glasa, sluha, što li već. 2 sata, koliko traje misa, prođu u trenu jer je sve zanimljivo, čak zadnjih pola sata na propovijedi i zabavno.
Ljudi moji blagoslovio vas Svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti!
Čitamo se!
Uspomene...
Evanđelje je bilo po Marku, Ivan Krstitelj govori da će doći jači od njega koji će umjesto vodom krstiti Duhom Svetim. To vam je odmah kada otvoriote Markovo Evanđelje.
Danas, popodne, na Facebooku samo gledajući album jednog mog susjeda prisjetila sam se dana kada sam bila dite u osnovnoj skuli....
Prisjetila sam se svega šta ide uz to, onih sunčanih dana kad smo iza kuća, među borovima, radili logore od pustih dasaka šta bi okolo našli. Kad sam s jednom susjedom otišla i ˝provalila˝ u jedan kokošinjac(samo šta su bile čini mi se ili patke ili guske)u blizini i ukrala 10-12 jaja(broja se ne sjećam, ali čini mi se da je ovo moja mama(i tata koji voli lovačke)malo preuveličali) i onda našli neku teču i išli napravit kajganu.... Neka jaja smo ostavili u mom napuštenom kokošinjcu da se izlegu mali pačići ili gusići(?). Sičam se kad smo se približavali ˝mjestu zločina˝ i onda kako smo mutili jaja. Ostaloga se ne sjećam....
Sva sreća sada se taj čovjek ne ljuti, meni je neugodno čim mi to netko spomene(čitaj roditelji koji znaju kada netko od susjeda ili prijatelja dođe na kavu to spomenut kada se nekako dotaknu te obitelji, koja je super). Sina tog čovjeka znam viđati kada ide u ribe, a ja trčim. Taj lik je super! Uvijek kad sam bila manja sam mislila da ti stariji susjedi ne podnose nas mlađe, iako nije velika razlika između nas, kojih 9-10 godina. Ali kada sam prije pola godine, 8 mjeseci, trčala pričala sam s tim susjedom, sada mi se kada me vidi javi, prvi.
Kada se samo sjetim tih dana dođe mi da se zatvorim u sobu i sanjarim bez prestanka. Jednom me tako jedan susjed zaveza za jedan stup(igrali smo se čini mi se Indijanaca), ja sam sama prihvatila da me zaveže, zato šta mi se sviđa, ali i zbog igre....Ali kad me tata vidija, počeja je vikat na tog dečka da mi je bilo baš ža... Malo ljudi zna da kada sam u 6 osnovne u kinu s skulom gledala Pocahontas, željela biti ona. Skakala sam onako vitko kao ona(sjećam se kad sam preko velikog odmora trčala kupit marendu da sam 3 stepenice preskočila onako vitko kao ona(naravno nisam, ali taj dan sam odlučila da ću biti moderna Pocahontas, jer sam taj dan gledala film/crtić)....)
U 6 razredu sam isto tako, bila sam nespretna za poludit, razrezala bradu(3 šava) na nekim metalnim stpenicama i otišla u lječnika(prvi put poslije pedijatra) i ˝zaljubila˝ se u njega.... u skulu kad sam došla saznala sam da im je prvu uru bila oglasna knjiga s oglasom da idemo sutra u kino gledat Titanic. Taj dan sam išla priko marende u prije i djeca su mi se smijala jer sam imala zavoj na bradi. Bijela brada....ko` dida...
To nije bio prvi put, a ni zadnji, da su mi se smijali....
Jednom su tako muški iz razreda gledali ocjene u imeniku i smijali se i kada su vidjeli da dolazi učiteljica uvalili su imenik meni na klupu jer sam sjedila u prvoj klupi. Naravno učiteljica je zvala moju mamu na roditeljski, ali znala je da nisam ja, već drugi....
Bila sam povučena, sramežljiva, netalentirana za pjevanje, talentirana za crtanje, mršava Trguša(strina me tako zvala,a ja sam to smatrala uvredom dok nisam saznala prije par mjeseci zašto me tako zvala-ugl bila sam ista baba koja se djevojački prezivala Trgo).
Ima puno tih sitnica koje vridi pamtit, a i onih koje bi tila da se nikad nisu dogodile.... Neke su mi prouzročile traume i uvijek se osjećam nelagodno kad ih se sjetim. Sićam se rata, ali ne rata kao pucnjave, nego izbjeglica, i Marija i Kristine i Nele i Monike i puno drugih.....Voljela bi da jednu nikad nisam upoznala.....
Pozdrav i do čitanja!
