Kristov poslanik
Uspomene...
Evanđelje je bilo po Marku, Ivan Krstitelj govori da će doći jači od njega koji će umjesto vodom krstiti Duhom Svetim. To vam je odmah kada otvoriote Markovo Evanđelje.
Danas, popodne, na Facebooku samo gledajući album jednog mog susjeda prisjetila sam se dana kada sam bila dite u osnovnoj skuli....
Prisjetila sam se svega šta ide uz to, onih sunčanih dana kad smo iza kuća, među borovima, radili logore od pustih dasaka šta bi okolo našli. Kad sam s jednom susjedom otišla i ˝provalila˝ u jedan kokošinjac(samo šta su bile čini mi se ili patke ili guske)u blizini i ukrala 10-12 jaja(broja se ne sjećam, ali čini mi se da je ovo moja mama(i tata koji voli lovačke)malo preuveličali) i onda našli neku teču i išli napravit kajganu.... Neka jaja smo ostavili u mom napuštenom kokošinjcu da se izlegu mali pačići ili gusići(?). Sičam se kad smo se približavali ˝mjestu zločina˝ i onda kako smo mutili jaja. Ostaloga se ne sjećam....
Sva sreća sada se taj čovjek ne ljuti, meni je neugodno čim mi to netko spomene(čitaj roditelji koji znaju kada netko od susjeda ili prijatelja dođe na kavu to spomenut kada se nekako dotaknu te obitelji, koja je super). Sina tog čovjeka znam viđati kada ide u ribe, a ja trčim. Taj lik je super! Uvijek kad sam bila manja sam mislila da ti stariji susjedi ne podnose nas mlađe, iako nije velika razlika između nas, kojih 9-10 godina. Ali kada sam prije pola godine, 8 mjeseci, trčala pričala sam s tim susjedom, sada mi se kada me vidi javi, prvi.
Kada se samo sjetim tih dana dođe mi da se zatvorim u sobu i sanjarim bez prestanka. Jednom me tako jedan susjed zaveza za jedan stup(igrali smo se čini mi se Indijanaca), ja sam sama prihvatila da me zaveže, zato šta mi se sviđa, ali i zbog igre....Ali kad me tata vidija, počeja je vikat na tog dečka da mi je bilo baš ža... Malo ljudi zna da kada sam u 6 osnovne u kinu s skulom gledala Pocahontas, željela biti ona. Skakala sam onako vitko kao ona(sjećam se kad sam preko velikog odmora trčala kupit marendu da sam 3 stepenice preskočila onako vitko kao ona(naravno nisam, ali taj dan sam odlučila da ću biti moderna Pocahontas, jer sam taj dan gledala film/crtić)....)
U 6 razredu sam isto tako, bila sam nespretna za poludit, razrezala bradu(3 šava) na nekim metalnim stpenicama i otišla u lječnika(prvi put poslije pedijatra) i ˝zaljubila˝ se u njega.... u skulu kad sam došla saznala sam da im je prvu uru bila oglasna knjiga s oglasom da idemo sutra u kino gledat Titanic. Taj dan sam išla priko marende u prije i djeca su mi se smijala jer sam imala zavoj na bradi. Bijela brada....ko` dida...
To nije bio prvi put, a ni zadnji, da su mi se smijali....
Jednom su tako muški iz razreda gledali ocjene u imeniku i smijali se i kada su vidjeli da dolazi učiteljica uvalili su imenik meni na klupu jer sam sjedila u prvoj klupi. Naravno učiteljica je zvala moju mamu na roditeljski, ali znala je da nisam ja, već drugi....
Bila sam povučena, sramežljiva, netalentirana za pjevanje, talentirana za crtanje, mršava Trguša(strina me tako zvala,a ja sam to smatrala uvredom dok nisam saznala prije par mjeseci zašto me tako zvala-ugl bila sam ista baba koja se djevojački prezivala Trgo).
Ima puno tih sitnica koje vridi pamtit, a i onih koje bi tila da se nikad nisu dogodile.... Neke su mi prouzročile traume i uvijek se osjećam nelagodno kad ih se sjetim. Sićam se rata, ali ne rata kao pucnjave, nego izbjeglica, i Marija i Kristine i Nele i Monike i puno drugih.....Voljela bi da jednu nikad nisam upoznala.....
Pozdrav i do čitanja!
