hocemocenzuru
ponedjeljak, 14.10.2013.
Sjećanje na Tustu
“Čitam zadnjih par dana kako ti se zahvaljuju, čitam kako se opraštaju s tobom i plačem, čitam komentare i ne mogu prestati plakati. Zašto se opraštaju? Pa imaju ploče, imaju na njima tvoju dušu. Dolazili su ti nekada klinci, danas ljudi na naše koncerte jer su im tvoje raširene ruke davale nadu. Znaš i sam da je su nas nekada zbog Istre gledali s podozrenjem. Znaš i sam da smo za mnoge bili istarske seljačine koje ne kuže šta je istinsko domoljublje. Odakle ste vi? Iz Pule, Istre, Hrvatske, Jugoslavije. Taj redoslijed nekima nikada nije legao. Kažu kako je naš grad ovih dana fizički ostao bez svog dobrog duha, onog poštenog radničkog sina koji je od nedjelje postao i njegov neslužbeni anđeo zaštitnik. Ima vas nekolicina gore i to jedan bolji do drugog.“
(Glas Istre, iz Otvorenog pisma Branku Črncu-Tusti, Nenad Marjanović Dr Fric)
Prošlo je godinu dana (14.10.2012.) otkako nas je napustio Tusta, legendarni pjevač legendarnih KUD Idijota. O tome koliko su Tusta i Idijoti značili na jugoslavenskoj (i postjugoslavenskoj) muzičkoj sceni, o utjecaju koji su ostavili na njoj, kao i o tome koliki su trag ostavili na ljudima koji su ih slušali (ovo zadnje je definitivno najznačajnije), govore reakcije kolega muzičara, novinara i poštovatelja djela KUD Idijota. Za ovo priliku sam izdvojio isječke iz članaka i izjava nastalih nakon što je objavljena vijest da je umro Branko Črnac – Tusta.
Radnik i frontmen
Mile Kekin (Hladno pivo):
“Vjerojatno je to nešto što se moralo dogoditi. Rak je jedna od onih priča koje nemaju hepiend. Zadnji put kad sam ga vidio, Tusta je bio već dosta nagrižen, to je bilo početkom avgusta kad smo svirali u Puli, ali i dalje je bio zadržao svoj borbeni duh. Pravi stari Tusta kako ga oduvijek pamtim. Međutim, ovo je nažalost bila bitka koju rijetko ko dobiva. Svi smo potreseni u bendu. Oni su nam bili, Tusta kao frontmen, KUD Idijoti kao bend, uz Ramonse prvi pravi uzori. Sjećam se kad smo sredinom devedesetih svirali sa njima prvi put u klubu France Prešern da sam imao veću tremu nego kad smo poslije upoznavali Ramonse. Bili su definitivno bend koji su nam bili bliski po svom svjetonazoru. Pogotovu devedesetih kad su razni sa muzičke scene zastranili u razne fašizme i ludila. Oni su ostali svoji. Žao mi je, saučešće familiji i svima koji su ga voljeli.“
Koja (Disciplin A Kitschme):
“Tusta je bio jedan od najboljih. Iskren, pozitivan i stoprocentni rokenroler sa stavom, kakvih skoro da više i nema. Na žalost, ipak nije uspeo da se izbori sa svojom bolešću. Saučešće porodici, prijateljima, članovima KUD Idijoti, Puli i celoj sceni bivše domovine...“
Vladimir Radusinović Radule (Atheist Rap):
“Iako smo u našim redovima imali gubitaka i ranije i iako kod jebenog raka uvek lebdi ta odvratna izvesnost izgubljene bitke, sama vest te prvo mimoiđe hvatajući zalet, da bi te, kada postaneš svestan da nije ružan san ili loša zajebancija, razvalila poput ogromnog malja. Idijoti i Tusta sa njima su odavno deo naših života, delom su nas oblikovali jer smo stasavali uz njihove poruke kodirane u muzici i tekstovima, delili smo iste stavove po većini pitanja vezanih za život, univerzum i sve ostalo, a nakon zvaničnog upoznavanja je sve to evoluiralo u veliko i iskreno prijateljstvo. Mogu reći bez rezerve da pišem ovo u svoje ime, u ime svoje porodice, prijatelja, bande... Otišao je u legendu jedan od istinskih titana našeg doba.“
Zoran Kostić Cane (Partibrejkers):
“Dobar čovek... Dobar frontmen... Sve što je radio, radio je okej i publika je to prepoznavala i volela. Znao je da animira masu. Strašno je sve to kad god ode neki pevač. Mi smo održali i akciju za njega i iskreno smo bili tu sa nadama za oporavak.“
(www.popboks.com)
Rambo Amadeus:
“KUD Idijoti su simbolizovali sve one vrijednosti koje su meni važne, pa ne mogu da se otmem osjećaju da sam malo i ljut na njega, kako je tako neodgovorno umro i ostavio nas same da se nosimo u brutalnoj borbi protiv svih anomalija tranzicionog društva, jer njegov razorni vokal opremljen bodljikavim stihovima sasecao je trulo tkivo društva hirurškom preciznošću. Ne zaboravimo da se radi o heroju rada, koji je čitavo vrijeme svoje rok karijere samoprijegorno radio u brodogradilištu kao varilac, svjestan činjenice da time njegov glas dobija posebnu snagu i uvjerljivost. I na kraju, to je ipak samo jedno krhko, trošno ljudsko biće, koje nas podsjeća da smo svi od praha i da ćemo se u prah pretvoriti. Tijelo propada, ali stihovi ostaju, to je ono što jesi.“
Mnogi domaći bendovi su učestvovali na koncertima na kojima je skupljan novac za Tustino liječenje od raka. U Uljaniku je održan koncert "Svi za Tustu“ na kom su nastupili Hladno pivo, Psihomodo pop i Sale iz Idijota. Dvodnevni koncert za Tustu je održan u beogradskom klubu Gun, na njemu su nastupili: Dža ili bu, Električni orgazam, Disciplina kičme, Partibrejkersi, Horkestar, KBO!, Atheist Rap, Rambo Amadeus i Kanda Kodža i Nebojša. Nakon Tustine smrti u Uljaniku je održan, na inicijativu Dubioze kolektiv i Atheist rapa, koncert" Jebem ti rak! Branko Črnac Tusta - Za tebe", na kom su osim njih nastupili Mighty Zazuum i Udav. Prihod sa koncerta je išao Tustinoj obitelji.
Posvetu Tusti zsdnjih godinu dana daju članovi Hladnog piva na svojim koncertima. Nakon što završe nastup, prva stvar koja se pusti je "Kad sunce opet zađe“ od Idijota. Dubioza kolektiv svoj zadnji album "Apsurdistan“ zatvara sa "Ja sjećam se“ uz pomoć Hladnog piva i Atheist rapa.
Brano Jakubović (Dubioza kolektiv):
“Prije svega, ljudi iz Hladnog piva i Atheist Rapa su bili veliki prijatelj s Tustom. Većini članova našeg benda KUD Idijoti su bili idoli. Moja prva punk ploča nisu bili ni Pistolsi ni Clash nego Idijoti. To nije obrada, to je posveta svih nas najvećem punk bendu koji je gazio ovim prostorima.“
(www.ravnododna.com)
Panker i pacifista
U nastavku dio onoga što su o Tusti rekli muzički kritičari i novinari. Nekrolozi su objavljeni u dnevnim novinama, tjednicima, kulturnim dvotjednicama, a bilo je i specijalnih televizijskih i radio emisija.
Predrag Novković, novinar, urednik emisije Gruvanje (RT Vojvodine):
“Bio je 11.novembar 1987. Pobegao sam na Marakanu i prisustvovao jednom od najgorih utovara fudbalske reprezentacije Jugoslavije, kada su nam Robson, Lineker i ekipa za svega dvadeset minuta utrpali četiri komada. Kisnući na Severu, povremeno bih opipavao unutrašnji džep jakne u kome je bila singlica Bolje izdati ploču nego prijatelja, tek kupljena u Srećnoj galeriji. Jedva sam čekao da stignem kući... Već na uvodnom rifu Maje, potpuno sam zaboravio na Engleze, Maura Ravnića i Marka Elsnera. To je bilo to. Otkrio sam bend koji je iz korena promenio svako moje dotadašnje shvatanje muzike. Četvrt veka je od tada prošlo, postali su legendarni, ali sam ih ja uvek doživljavao kao samo svoje, pamteći to kišno veče i nemilosrdno okretanje male ploče sa najboljim naslovnim sloganom u istoriji. Hvala Sale. Hvala Fric. Hvala Ptica. Hvala do neba Tusta i počivaj u miru.“
(www.popboks.com)
Marko Podrug:
“... zato nema portala koji jučer nije objavio copy/paste vijest o Tustinoj preranoj smrti; tipična medijska „rasprodaja bola“ donijet će hrpu klikova i stotine „r.i.p. komentara“, no nekako nije primijećeno da se između biografskih podataka spomenulo Tustino izrazito antifašističko djelovanje u zadnjih 30 godina, njegov urođeni pacifizam, borbu protiv svih novovjekih zala u ovom i onom sistemu, jasne stihove protiv nepravde, korupcije i nasilja… Ne, čini se da je važna samo smrt, medijima omiljena keyword u naslovu. No, smetnuli su s uma da su, nakon svega otpjevanog i rečenog, ljudi poput Tuste besmrtni. Smrt je samo jedna postaja na putu ovog pankera čije će naslijeđe biti podjednako utjecajno i bitno i za sto godina.“
(www.ravnododna.com)
Aleksandar Dragaš:
“U svoje zasluge Tusta i KUD Idijoti ubrajaju odgoj mnogih punk bendova na potezu od Pule do Beograda, Ljubljane do Skoplja, pa i Hladnog piva, što potonji nikada nisu skrivali, a oba benda bili su ponosni što su 1994. svirali kao predgrupe Ramonesima. Bila mi je čast i zadovoljstvo što sam Idijotima bio urednik na albumu “Cijena ponosa” iz 1997. godine.
Tada smo se i najviše družili, a jednom smo Tusta i ja u drugoj polovici 90-ih završili u raciji u nekom klubu na zagrebačkoj Zavrtnici. Murju smo te večeri ispratili pjesmom “Po šumama i gorama”, popili još jedno pivo i zapalili još jedan duhan. Eto, to mi je prvo palo na pamet kad sam čuo da je otišao dragi, dobri Tusta.“
(Jutarnji list)
Marko Pogačar:
“Pamtim tako kako sam čitavu devedeset sedmu i osmu odbijao skinuti majicu s njihovim logom, što sam je tjednima poslije promocije Cijene ponosa žicao i na kraju dobio u jednom CD shopu u Getu; majicu koja se na meni raspala kad su me, zbog crvene zvijezde na njoj, baš u Puli do krvi iscipelarili skinsi. Nije mi žao ni jedne modrice, ni jedne kapi: za ono što ti simboli predstavljaju jednom su se polagali životi, i to bi vrijeme moglo ponovno doći. To da ćemo ondje stajati bez Tuste puki je privid – koliko god to naivno bilo, tvrdim da nas je čitavo more kojima neke od ovih pjesama vraćaju nadu; guraju nas prema slobodi čak i kad na nju zaboravimo…
Tusta je bio jedan od onih što su od bijesne djece pravili ljude. Ubrajam tu i sebe, iako ne mogu jamčiti za kvalitetu proizvoda, no Tusta tu nije niti je mogao biti kriv. Skoro trideset godina dosljedno je i predano provodio tu transakciju ostajući – kao katalizator, sto puta važniji od one bezvezne i nikom potrebne platine – pritom nepromijenjen; običan, mali čovjek iz pjesme ‘Ljudi kao ja’, doživotni antifašista, full time radnik u Uljaniku i punku. I to je to; nema se pred smrću mnogo za reći. Ondje jezici prestaju, uzmiču pred sjećanjima i mutnom natruhom onog što slijedi. Thank you Tusta, hvala ti Tusta. Pozdravljamo te, pamtimo. Ma šta nam uradili…“
(www.booksa.hr)
Dubravko Jagatić:
“Teško da bi se odjek prerane smrti Branka Črnca Tuste, frontmena KUD Idijota iz Pule, mogao usporediti s odlaskom neke druge poznate osobe. Rak koji ga je načeo prije više od godinu dana oduzeo mu je život 14. listopada, u 57. godini. Tusta je bio punker, čovjek kojeg su voljeli u svim krajevima bivše države: toliko iskrenih i emotivnih posljednjih pozdrava i njega bi samog rasplakalo. Malo koji medij nije popratio njegov odlazak. Dobio je zasluženo mjesto u Dnevniku HTV-a ali i RTS-a; radiopostaje su puštale pjesme KUD Idijota iako ih inače rijetko emitiraju; na portalima su ga se prisjećali prijatelji, kolege, uvaženi književnici…“
(www.novossti.com)
Boris Postnikov:
“...ostaje nam sjećanje na kulturno-umjetničko društvo koje je osamdesetih bilo jedan on najvažnijih pank-bendova u Jugoslaviji, a devedestih javno i glasno napadalo Tuđmanov režim, pa ga je medijski pogon poslušnika uspješno i dosljedno ignorirao, zabranjivao, cenzurirao.“
(Zarez)
Partizančina i stara pizda
U nastavku izdvajam i dijelove dva blogerska in memoriam teksta.
Zli Hadžo (www.zlihadzo.com):
“Ono što sam cijenio kod njega, kao i kod cijelog benda, to je njihov neprikriveni ljevičarski stav. On je bio iz radničke, partizanske obitelji i da je kojim slučajem rođen početkom 20-ih, siguran sam da bi odmah po okupaciji zemlje otišao u pokret otpora da jebe majku mrskom okupatoru. Nije bio jedan od onih salonskih ljevičara koji glorificiraju Che Guevaru a da pojma nemaju ni tko je lik bio ni što je radio. Dijelili smo otvorenu mržnju prema HDZ-ovskoj bandi, a vjerojatno je bio razočaran i ovom novom vlašću koja je sve samo ne socijalna i demokratska...
KUD Idijoti će ostati zapamćeni kao bend koji se, punkerskim rječnikom rečeno, nikada nije prodao, što god to danas značilo. Izdavali su za velike izdavačke kuće, svirali u velikim dvoranama, vrtjeli se i na nacionalnoj televiziji ali nikada nisu kompromitirali svoju glazbu i svoje stavove. Bili su prvi hrvatski bend koji je poslije rata svirao u Beogradu i Novom Sadu i to u velikim halama, imali su vjernu publiku od Vardara pa do Triglava i to je nasljeđe koje su ostavili hordama nadobudnih punkera koji dolaze sa svakom generacijom i otkrivaju legendarne Puljane.“
Eto ti bloga Darka Pajića (Novi list):
“Kad svjesno odabereš etiketu okorjelog partizančine, što s crvenom petokrakom na prsima pjeva o sreći i slobodi u lancima, a sam sebi dodjeliš nadimak Stare pizde, jasno je da karijera tu baš i nije u prvom planu. U tome je i ironija poruke "Mi smo ovdje samo zbog para". U vremenu kad nacionalna televizija redovito pokazuje onu užasnu reklamu s kretenom koji mazi novčanik i tepa novcu, još se bolje vidi što su Idijoti željeli reći kad je Tusta pjevao neću da radim za dolare, neću da radim za lopovsku družinu.
Radio je to bez uzmaka i kompromisa, usred one silne euforije zbog oslobođenja od mrskog socijalizma, dolaska blagostanja, sna o demokraciji i kupnji Coca cole u limenci. Netko bi rekao da su bili vizionari, pogotovo sada kad se slobodno tržište prokazuje kao sistem bezočne eksploatacije. Drugi će opet klonuti misleći da samo luđaci mogu pjevati kako će Amerike i Engleske jednom biti zemlje proleterske. A istina će ostati negdje između. Nisu se Idijoti previše trudili baviti politikom, već su samo bili i ostali na strani malog čovjeka, radnika, sirotinje, obespravljenih, uvijek za pravicu i ljubav. Zato svakom normalnom nikad nije kasno postati Idijot.“
Ćić
Branimir Slijepčević, direktor pulskog Art & Music Festvala:
“Kad čuješ tužnu vijest nakon prvobitnog šoka naviru sjećanja. Sjećanje na prvi koncert koji sam gledao još kao srednjoškolac na terasi Uljanika, odlaska u ondašnju vojsku i na spomen Pule upita „Jel' znaš Idijote?“, ili sjećanja na ona grozna, ratna vremena kada su druženja sa Idijotima pomogla da ostaneš normalan i naučiš da ponekad treba biti i hrabar. Čitam vijesti i nekrologe po novinama i portalima koji zaboravljaju bitnu činjenicu da je Tusta prije dvije godine kao sindikalni aktivista spašavao svoju tvrtku „TESU“, on je zaista sve o čemu je pjevao i živio. Vjerovao sam da će njegov optimizam i volja za životom pobijediti i ovaj jebeni rak. Odlaze nam oni koji to nikako ne bi trebali.“
Dragan Ambrozić, novinar, urednik Doma omladine Beograda:
“...I dok su Ptica i Fric još tad uživali u duhovitom verbalnom radu u tandemu, a Sale Veruda u pokušajima da ih sve uozbilji,Tusta je uglavnom bio neka vrsta blagonaklone tihe senke u pozadini. Pomalo nalik na Indijanca, očito je bio od onih ljudi koji ne cene suvišno isticanje. Onda je već palo ispitivanje ko je šta slušao od klasika punka, ko je od nas koje godište i odakle, pa sam saznao da je pevač stariji od ostalih članova, što mu je svakako davalo poseban pogled na mlade pulske mangupe. Bend mi je izneo još jednu istinu o sebi na kojoj je insistirao – da oni pojma nemaju šta su tačno, jer su mešavina čeških, italijanskih, srpskih, hrvatskih i drugih korena, ali da ih sve to skupa ni najmanje ne zanima. Jedino je Tusta opet ćutao.
Rekoh: “A ti Tusta, kakvog si ti mešanog porekla?”. Sale je odgovorio umesto njega “On je Ćić”. “Šta je to Ćić?” Tusta se napokon uključio: “Mi smo sa Ćićarije. To ti je planina ovde. Tamo ljudi govore drugi jezik, ostao od pravih Istriana. Ima ih jako malo još”. “To je nešto kao Vlasi?” “Valjda. Samo oni koji žive tamo uvek su bili najsiromašniji na svetu. Moji baba i deda su preživljavali tako što su skupljali ugalj”.”Misliš, kopali ugalj?”. “Ne, ne, nisu imali čime – samo su skupljali ugalj rukama po površini planine i silazili dole da ga prodaju. To je bilo jedino što su mogli da rade. Pošto su bili Ćići, niko nije hteo ni da ih zaposli”.
Tusta je za mene od tad ostao onaj čovek kog su odhranili ugljem kad je bio mali. Možete misliti koliko je njemu bend bio važan.“
(www.popboks.com)
Antifašista
Antifašistička akcija je krajem prošle godine izdala CD ”Zajednička borba“ pod sloganom ”23 ex-YU benda, jasno, glasno i direktno protiv fašizma!“. Na njemu su naravno zastupljeni i Idijoti sa ”O bella ciao“. Kompilacija je posvećena Tusti:
“Antifašistička akcija se zahvaljuje svim bendovima i pojedincima koji su omogućili realizaciju ovog CD-a. Rock'n'Roll je u samoj svojoj suštini antifašistička i antirasistička muzika i prirodno je da oni koji se njime bave budu prvi kada treba istupiti jasno i glasno protiv zla fašizma. U toku rada na ovom CD-u, sve nas je potresla vest da je Tusta , pevač KUD Idijota, izgubio svoju bitku sa kancerom. Ako je postojao neko ko je dosledno i upadljivo predstavljao borbenog i glasnog antifašistu, pogotovo u vremenima rata, mržnje i podele, onda je to bio Tusta. Njemu posvećujemo ovu kompilaciju u želji da ona probudi nove generacije dobrih ljudi, spremnih na borbu protiv ubilačke i sulude ideologije fašizma, nacionalizma, rasizma.“
Upravo je ”O bella ciao“ bila pjesma koja je otpjevana kao posljednji pozdrav Tusti:
”Punkeri, rockeri i radnici Uljanikovog TESU-a, marginalci, ljudi iz sjene, ali i oni iz centra društvenih zbivanja, glazbenici i obožavatelji, ljudi različitih godina, interesa, zanimanja pa i društvenog porijekla, iz Pule i cijele Istre, Zagreba, Splita, čak i iz Slovenije, njih više tisuća okupilo se danas na pulskom Gradskom groblju da posljednji put isprate legendarnog punkera i buntovnika Branka Črnca Tustu.
Kao što bi na koncertima kao pjevač i karizmatični frontmen KUD Idijota ujedinio publiku, tako je i na svom posljednjem putovanju ujedinio vrlo različite ljude, koje je inače teško vidjeti na istome mjestu. U nedjelju navečer otišao je na drugi svijet, izgubivši bitku s rakom.
- Kada je pio, pušio ili pjevao, radio je to do daske, a kada je obolio i kada se liječio, i to je radio do daske. Tusta je bio vizionar. Iako nije pripadao nijednom pokretu ni stranci, u srcu je bio uvjereni ljevičar i duboko u duši uvijek na strani ugnjetavanih i potlačenih, a protiv oholosti, bahatosti i svireposti.
Bio je skroman - radije pivo u Monte Paradisu nego viski u Esplanadi. Bio je vječni optimist, uvijek spreman na osmijeh, pročitao je Nenad Marković, prvi pjevač KUD Idijota, posljednji pozdrav Tusti, koji je na zamolbu njegove supruge napisao Sale Veruda, prijatelj i kolega iz KUD Idijota.
Nakon govora članovi klape Volosko izveli su "O bella ciao", staru pjesmu koju je upravo Tusta s Idijotima učinio besmrtnom kod novih generacija. Pjesma je to puna tuge i ponosa, prava pjesma za rastanak.
Mi samo možemo reći da pohvale koje su upućene na Tustin račun nisu bile pretjerane, što se vidjelo i po dugačkoj koloni koja se protegnula od ulaza do njegova posljednjeg počivališta, duboko unutar Monte Gira.
Tusta je definitivno ostavio jedan od najdubljih tragova na pulskoj, ali i hrvatskoj rock sceni. Neki će ga pamtiti kao glazbenika, a drugi kao sindikalista i borca za radnička prava… ”
(M. Radić: Posljednji pozdrav Tusti - "O bella ciao"…, Glas istre)
Počeo sam sa otvorenim pismom Tusti koje je napisao Dr. Fric i nekako mi se čini najprikladnijim da s njim i završim, a ovako završava pismo Dr. Frica Tusti:
“...Da budemo na čisto volio si ti i Zagreb i Beograd, Sarajevo, Tuzlu, Smederevsku palanku, posebno Novi Sad, volio si Hrvatsku i Srbiju, Sloveniju i Makedoniju napaćenu Bosnu, Crnu Goru, sve si volio ali vjeruj mi voljeli su i oni tebe i još te vole. Nemoguće je opisati koliko te ljudi voljelo, a ovih dana to svi javno iskazuju. Kada sam saznao da te više fizički nema, da si otišao da te neću više u ovom životu sresti zajedno sa Dorijanom krenuo sam u neko suludo obilaženje Pule. Hodali smo i šutjeli, plakali i hodali, hodali smo tom našom Pulom, ne kužim zašto? Možda je to bio počasni krug „Za tebe"? Stali smo kod Puljanke na Verudi gdje sam te zadnji put vidio i skroz sam pukao. Samo sam za mojim tatom Ljubom toliko plakao. Zanimljivo je kako je nekada šutnja bolna. U toj našu šutnju uletio je nešto kasnije i Ptica, a onda se sve otvorilo. Priča na priču, anegdota na anegdotu. Ovo moje otvoreno pismo nije nikakav oproštaj, ovo je zahvala. Želio sam ti ‘preko ove moje kolumne, zahvaliti što si mi bio prijatelj i što si smogao snage oprostiti mi ono ružno što sam ti jednom rekao. Želio sam ti se zahvaliti što smo stvorili naše malo čudo zvano KUD Idijoti. Želio sam ti se zahvaliti u ime onih radnika iz Uljanika TESU s kojima si dijelio dobro i zlo. Želio sam ti se jednostavno zahvaliti i u ime te naše antifašističke Pule. Počivaj u miru prijatelju moj…“
utorak, 08.10.2013.
Spajanje neradnih dana
Ovih dana se opet očekivano u medijima priča i piše o spajanju neradnih dana, ili drugačije rečeno produženom vikendu. Radi se o tome da kad praznik pada u utorak u nekim tvrtkama se to spoji sa ponedeljkom ili u slučaju četvrtka spaja se sa petkom. Mogle su se čuti dvije teze koje me jako nerviraju.
Prva je da se spajanjem neradnih dana čini direktna ekonomska šteta poduzećima koja to prakticiraju. Pri tome se (dakako namjerno) ne spominje da radnici koji uzimaju dodatni neradni dan to najčešće čine tako da iskoriste dan godišnjeg odmora, što znači da će nakon toga imati dan manje godišnjeg, tako da je tvrdnja o ekonomskoj šteti netočna. Uz nju često ide zahtjev da se smanji broj praznika da bi se smanjio izmišljeni gubitak, što dovodi do više radnih dana godišnje uz istu plaću što nije ništa drugo nego smanjenje radničke satnice, i u tome bi mogla biti poanta cijele ove priče.
Druga teza je da je to nasljeđe socijalizma uz obavezni dodatak da to pokazuje naš neradnički mentalitet. Ovdje je očito aksiom da ako je nešto nasljeđe socijalizma onda je automatski i negativno, kao da nema i pozitivnog nasljeđa, a ima ga itekako, no to je već posebna tema. Mnoge naše tvrtke u vlasništvu stranih također poznaju praksu spajanja neradnih dana, što je također praksa i u matičnim zemljama tih kompanija. Na engleskom govornom području dan koji je neposredno prije ili poslije praznika a uzima se kao neradni se zove “bridge day“, a na njemačkom “Fenstertag“ (Austrija) ili “Brückentag“ (Njemačka i Švicarska).
I ova teza je očito laž, a novinari, analitičari i sociolozi koji je ponavljaju bi, kad bi bili dosljedni, trebali po istoj logici reći da u velikim zapadnim korporacijama vlada također neradnički mentalitet. No tu je jedina logika prikazivanja “običnih“ radnika kao parazita, kao i uvlačenje poslodavcima u dupe s papagajskim ponavljam da živimo u “antipoduzetničkoj klimi“. Tim nasmijanim licima sa ekrana ili novinskih fotografija mogu jedino poručiti prije nekoga proglase neradnikom i parazitom, neka prvo pogledaju sebe pa tek onda pametuju o drugima.
Spajanje neradnih dana dakle, nije nikakvo parazitstvo nego sasvim logična i pragmatična stvar. I na samom kraju : da, i ja sam spojio neradne dane, i još pri tome nisam iskoristio četiri slobodna dana da posjetim neku od naših turističkih destinacija i tako pripomognem velikom ovogodišnjem uspjehu domaćeg turizma. Pozdrav od neradnika i društveno beskorisne osobe.
