hocemocenzuru
ponedjeljak, 23.09.2013.
Sportski rječnik
Oni koji prate sport i sportske prijenose, pa makar i površno, svih su se ovih godina (u mom slučaju ih se nakupilo više od 30) mogli naslušati raznoraznih izraza, koji su postali jako učestali, od samih sportaša i trenera, kao i od sportskih novinara. Pokušat ću pobrojiti neke od češće korištenih sportskih mudrosti, koji su mi se najviše urezale u pamćenje. Pri tome mi je savršeno jasno da je prije ili nakon utakmice teško reći nešto jako pametno, i da imam razumijevanje prema sportašima kad stanu pred mikrofone, a moraju dati odgovore na dosadna i uglavnom ista pitanja.
U osamdesetima sam se nakon poraza nogometnih klubova i reprezentacije naslušao kako su igrali tehnički dotjerano, što je valjda značilo da znaju znanje, ali da je falilo više borbenosti ili sreće. U evropskim kupovima naši su klubovi uvijek igrali sa renomiranim protivnicima. Da ne spominjem da je lopta okrugla i da je svaki ishod moguć. Meni jedna od zanimljivijih „general poslije bitke“ fraza sportskih komentatora je da je prilikom postizanja gola igrač plasirao loptu u nebranjeni dio mreže. Logično, zar ne?
Ne mogu se sjetiti kad se počela koristiti fraza da danas svi igraju nogomet, što je pozivalo na oprez i protiv suparnika slabije kvalitete. Nedavno se to proširilo i na još jedan sport, pa sve češće možemo čuti da danas svi igraju i košarku. Samo je pitanje vremena kad će se to proširiti i na rukomet.
Nakon poraza na domaćem terenu se se mogle čuti izjave tipa ako su oni nas pobijedili na našem terenu, zašto mi ne bi dobili njih na njihovom. Naravno da je moguće, jer već znamo da je lopta okrugla. Prije utakmice sa jačim protivnikom se nekada znalo reći da ako želimo uopće doći u priliku da pobijedimo moramo dati 100 posto svojih mogućnosti, zatim se prešlo na 110 posto, a u zadnje vrijeme se može čuti da treba dati čak i 120 posto. Dokle će to ići dalje teško je pretpostaviti.
Ako se gubi na poluvremenu a utakmica se ipak dobije, od igrača možemo čuti da su se u pauzi skupili i preokrenuli rezultat. Nakon poraza će se pak reći da se sad moramo skupiti i igrati bolje. Meni je ovo najbesmisleniji izraz jer dobro znamo da se igrači svakako moraju skupiti prije utakmice, najprije u svlačionici pa onda na sportskom borilištu da bi uopće mogli odigrati utakmicu.
Nakon uspjeha nerijetko slušamo da je ostvarenih dobar rezultat unatoč tome što niko nije vjerovao u nas i uprkos podmetanju klipova od strane mnogih. Kao začin se mogu dodati i zloguki proroci, koji su srećom samim uspjehom demantirani. Naravno da nikad ne saznamo ko je podmetao te famozne klipove. Nakon ostvarenja sjajnog rezultata, sportaši koji su ga postigli znaju reći da će tek kasnije biti svjesni što su napravili. Što u prijevodu znači da su itekako svjesni kakav su uspjeh postigli.
I na kraju da spomenem meni najdražu sportsku izjavu. Bilo je to još osamdesetih, njen autor je Milko Đurovski, koji je tek bio prešao iz Zvezde u Partizan. Prije utakmice Partizana i Zvezde Milko je izjavio otprilike ovako: Ako povedemo neće nas stići, ako povedu stići ćemo ih! Maestralno! Nažalost ne mogu se sjetiti kako je derbi završio i da li je Milko bio dobar prognozer.
utorak, 03.09.2013.
Čekić
Nakon prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru (ili kako se to još zna nazvati prosvjedi protiv dvojezičnih natpisa odnosno tabli, mada se tu ne radi o dvojezičnosti, jer su potpuno iste riječi ili slične riječi napisane na dva pisma, pa je jedino logično ta događanja nazvati prosvjedom protiv ćirilice, jer latinica ovdje nije sporna i očito nikome ne smeta) da se primijetiti određena evolucija kad se radi o okupljanjima hrvatske domoljubne desnice. Ovog puta neću previše o iracionalnosti tih prosvjeda i o tome da su za zlo koje se desilo krivi određeni ljudi a ne pismo (jer po toj logici bi valjda sva postojeća pisma negdje bila zabranjena), jer je sa protivnicima ćirilice naprosto nemoguće raspravljati o tome a da ti ne ispsuju sve što mogu, i to je definitivno uzaludan posao.
Do sada su okupljanja domoljubne desnice (bilo da se radi o koncertima, prosvjedima ili proslavama) što se tiče u njima korištenih rekvizita bila manje više slična, bilo da se radil o mirnim ili incidentnim događajima. Što je sve bilo potrebno ponijeti sa sobom i što se sve moglo vidjeti na njima? Ovako na prvu loptu mi na pamet pada da se na njima moglo vidjeti šilterice sa grbom RH ili nogometnog saveza, crne majice HOS-a, crne majice sa likom Thompsona, dres nogometne reprezentacije, majica sa likom Gotovine, a bogami i one sa Norcem, tu su naravno bili i transparenti, obično neka mudrost o izdaji, prodanim dušama, guskama u magli, judama, škudama i tome slične narodne mudrosti iz naše višestoljetne tradicije, kojima obilujemo kao Jamajka sprinterima, plus naravno mudrosti prvoga predsjednika samostalne Hrvatske. Zvučna kulisa je bila uglavnom ista: Lijepa li si, Sude mi, Ko to moje ime doziva, Kome bi šumilo more moje sinje…
No u vukovarskim prosvjedima protiv ćirilice uveden je novi, do tada nekorišteni rekvizit – čekić. Najmanje jedan, a sudeći po snimkama koje se vrte na televizijskim kanalima vjerojatno i dva. Dakle, još dok si doma, neposredno prije odlaska na okupljanje odeš u podrum ili garažu po čekić (a uskoro možda i neki drugi prikladni alat). A ako slučajno zaboraviš, još stigneš svratiti do najbliže trgovina koja prodaje alat. Znate onaj jeftini, koji ne traje dugo, jebiga ni alat nije kao što je nekad bio, Švabo ga je znao napraviti…
Još se jedna stvar da primijetiti, a to je da je u svoj toj iracionalnosti i gnjevu čekić poprilično racionalno iskorišten, dok je nekolicina prosvjednika držala policajce držeći ih uposlene, to je iskorišteno da bi se čekićem razbile table sa ćiriličnim (a zajedno sa njima i latiničnim) natpisima, i to je napravljeno mora se priznati za tu priliku dosta efikasno. Kako će se stvari dalje razvijati vidjet ćemo, no ovo što se desilo može najaviti i upotrebu drugih vrsta rekvizita na nekim drugim prosvjedima. Ovisno o situaciji i razlogu prosvjeda moglo bi se desiti da uskoro neko upotrijebi motornu pilu ili recimo bager. Zvuči nemoguće? Da li ste mogli zamisliti prije nekoliko dana upotrebu čekića? U rukama domoljuba je i čekić moćno oružje, jer domoljub i mašta mogu svašta!
