četvrtak, 26.07.2012.
Ušminkano Kazalište i mlaka Čorba
Jedna od boljih epizoda „Bitangi i princeza“ počinje kadrom plakata na zidu, na kojem piše: Riblja čorba, Arena Zagreb, rasprodano. Dok Kazo (Hrvoje Kečkeš) pokušava nekako da nabavi kartu za koncert, povratnik iz emigracije (kojeg glumi Žarko Radić) ima plan da aktivira bombu za vrijeme koncerta, ali ima jedan sitni problem u ostvarenju svoga plana – kao i Kazo, ni on nije uspio nabaviti kartu prije nego su rasprodane. Paralelno traje i borba za srce Radićeve žene (Linda Begonja). Na kraju sve završava tako da Kazo ipak odlazi na koncert, dok Radiću to ne uspijeva, ali ponovo osvaja svoju ženu. Dakle, jedan uspijeva doći do karte, drugi do žene, a sigurnosna/bezbjedonosna situacija srećom nije narušena.
Gore opisana epizoda je snimljena prije nekoliko godina, kad je koncert Čorbe u Zagrebu zvučao kao SF ili vic. No, prije nekoliko dana najavljen je koncert (možda i dva) Čorbe u zagrebačkoj Areni, koji bi se trebao održati u prvoj polovici iduće godine. Nešto prije objavljeno je da će Prljavo kazalište 14.08. ove godine nastupiti na beogradskom Ušću. Zanimljivo je da je povodom oba najavljena koncerta više reakcija bilo u Hrvatskoj nego u Srbiji. Nisam baš primijetio da su najavljeni koncerti top tema u Srbija, kao što je to slučaj ovdje, u Hrvatskoj. Samo po sebi se nameće pitanje što to nakon 20 i kusur godina Riblja čorba i Prljavo kazalište mogu ponuditi Zagrebu i Beogradu?
Nakon antologijskih albuma „Kost u grlu“, „Pokvarena mašta i prljave strasti“, „Mrtva priroda“, koncertnog „U ime naroda“ i „Buvlje pijace“, Čorba snima albume sve slabije i slabije kvalitete, a u drugoj polovici osamdesetih sve više do izražaja dolaze antikomunističke i nacionalističke sklonosti Bore Đorđevića, podrška Slobodanu Miloševiću u prvih nekoliko godina njegove vladavine, vrijeđanje Slovenaca, Hrvata i kosovskih Albanaca u izjavama, kao i stihovima. „Koza Nostra“, zadnji album Čorbe prije raspada SFRJ, je zaista sramotan, te definitivno jedan od najgorih albuma jugo rocka. Nakon toga nisam više pratio rad Čorbe, ali ljudi koji su upućeni u Čorbinu diskografiju zadnjih dvadesetak godina redom govore kako kvaliteta njihovih albuma nije ništa bolja nego je bila krajem osamdesetih. Trenutno je u stranci Vojislava Koštunice (DSS), a sklonosti prema četničkom pokretu ne krije, što kod svakog normalnog može izazvati samo gađenje.
Kvalitativno gledajući diskografski put Prljavog kazališta nije bitno različit od Čorbinog. Nakon jakih albuma „Prljavo kazalište“, „Crno-bijeli svijet“ i „Heroj ulice“, dolaze sasvim pristojni „Korak od sna“, „Zlatne godine“ i „Zaustavite zemlju“. No ono što je dalje uslijedilo, od „Devedesete“ pa sve do ovogodišnjeg „Možda dogodine“, je čista katastrofa. Na svim tim albumima zajedno jedva da se može skupiti pjesama za jedan osrednji album. Krajem osamdesetih i devedesetih Houra njuši kuda stvari idu i sve više pogađa ukus šire publike („Mojoj majci“, „Devedesete“, „Lupi petama“) i Kazalište sve više postaje light domoljubni bend. Doduše, ima tu i kritike hrvatskog društva, ali nikada do kraja, uvijek sa ručnom, nedorečeno, da se nikome ne zamjere i budu prihvatljivi što većem broju ljudi – „Lupi petama“, „Radio Dubrava“, „Moj dom je Hrvatska“... O ljudima koji kopaju po kontejnerima se pjeva tek godinama poslije 2000 (Majke su o tome pjevale sredinom devedesetih). Tipično domobranski, dobro opisano u samim Hourinim stihovima „partizani i ustaše/ bore se za pristaše/ u sredini sjedi sam/ sjeban mali domobran“.
Na neki način i Houra i Đorđević su dočekali da im se koliko toliko ostvare snovi (samostalna i nacionalno osviještena Hrvatska/ Srbija koju ostali više ne koče), i eto došlo je napokon vrijeme za koncerte u Beogradu/Zagrebu. To je sve popraćeno velikom medijskom pažnjom, jer se radi o grupama koje su prije raspada Jugoslavije bile dosta popularne i sigurno je da je će njihovi koncerti biti dobro posjećeni, unatoč kontroverzama koje se vuku iza Houre (manje) i Bore (puno više), jer je ipak muzika tu najbitnija. Inače, samo se sebi gostovanje srpskih grupa u Hrvatskoj i hrvatskih u Srbiji je već petnaestak godina sasvim obična stvar. Od ne tako popularnih bendova, koji niti su priželjkivali raspad Jugoslavije, niti su pothranjivali nacionalizam (KUD Idijoti, Partibrejkers, Električni orgazam, LET3, Hladno Pivo, Obojeni program, Vlada Divljan,...) pa sve do popularnijih imena (Balašević, Bajaga). Put je dobro utaban, i pošteno i logično je doći svirati u gradovima gdje ima publike koja te želi čuti, i to nije sporno.
Koliko su trenutno koncertno kvalitetni i Kazalište i Čorba nije mi poznato, ali ako drže do svoje publike repertoar na koncertima u Beogradu i Zagrebu bi se trebao bar dvije trećine sastojati od stvari iz osamdesetih. I to ne iz nikakvih nostalgičnih razloga, već zbog toga jer je to period kad su snimili većinu od onoga što valja u opusu oba benda. Jedni će na koncert doći jer dugo nisu gledali Kazalište ili Čorbu, a jedan dio (onaj mlađi) jer ih nije nikad gledao, i sigurno će i jedni i drugi htjeti čuti pjesme iz ranih godina oba benda, i to s razlogom.
Koncerti će sigurno biti sjajno posjećeni, ali to neće sakriti činjenicu da su se i Kazalište i Čorba od vremena kad su posljednji put svirali u Beogradu i Zagrebu (u oba slučaja se radi o periodu od oko 25 godina) srozali na neočekivano nisku razinu i jedino što im ostaje je življenje od stare slave. Kazalište već dugo nije prljavo, ima kičastu fasadu, a u njemu se izvode sterilne ljubavne i nacionalno-romantične predstave, a koliko čujem i sa Čorbom je situacija otprilike jednaka.
26.07.2012. u 23:36 •
1 Komentara •
Print •
#
