vještičja kuhinja

27.01.2005., četvrtak

Koliko kofeina ima u šalici čaja?

Ovisno o vrsti:
crni čaj 25 - 110, prosječno 40 mg
oolong 12 - 55, prosječno 30 mg
zeleni 8 - 30, prosječno 20 mg
bijeli 6 - 25, prosječno 15 mg
dekofeinizirani 1 - 4, prosječno 2 mg
biljni čajevi 0 mg

Za usporedbu: šalica kave 40 - 170, prosječno 80 mg
limenka Red Bulla 80 mg
limenka Kole ili sličnog pića 30 - 60, prosječno 45 mg

E sad, to su brojke, ali ja znam ljude koje šalica crnog čaja jače "prodrma" od šalice kave. Meni osobno kava bolje paše ako sam ujutro u komi, a čajeve volim popodne i navečer, održe me budnom bez da me unervoze. Uz zeleni sam spremila sve velike ispite na faksu. Tada sam ga zapravo počela piti jer sam primjetila da sam od kave nervozna, lupa mi srce, a svejedno sam mlitava i ne mogu se koncentrirati. Zeleni je tu uskočio kao spas. Stvarno održava glavu bistrom i još k tome bez ružnih nuspojava.

- 15:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.01.2005., srijeda

Povratak

Eto i mene natrag, nakon ovih pretumbacija na blogu i gužve na poslu... Zapravo nemam šta pametnog pisati, samo da provjerim jel sve funkcionira.
Živio snijeg!!!

- 13:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #
· je, je radi! (kak imaš super ime hlumpek, baš veselo mi zvuči :-)) (sonic 26.01.2005. 14:02)
· Fuj snijeg fuj. Vidi se da ne ideš autom na poso. (ratnik 26.01.2005. 14:57)
· a tko tebe tjera da ideš autom? ja sam obula gojzerice, podfrkala hlače da se ne smoče, obukla planinarsku jaknu, nabila kapuljaču i laganini. :) a jučer su me tako lijepo pahuljice škakljale po licu... (Sunce 26.01.2005. 15:13)
· samo ti uživaj... ja se sada moram spustiti sa svojim polom niz stranu od 90 stupnjeva. jao jao jao. do kada misli padat? snježni pozdrav iz Hercegovine (škorpion12 26.01.2005. 15:52)
· Je,je,zivio snijeg,a moja mama se jadna ubija,po tri sata putuje na posao.. (lilith 26.01.2005. 16:56)
· Ko me tjrea? vremenski faktor. kad ustaneš u 7:14 a u 8 moraš bit na odjelu, jedino rješenje je na 4 kotača. (ratnik 27.01.2005. 12:28)
· ja zato ustanem u 6.15 ;) (Sunce 27.01.2005. 15:40)

- 13:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.01.2005., srijeda

Snijeg

Nemam danas vremena za pisanje, ali poklanjam vam jedan krasan zimski haibun našeg japanca Vladimira Devidea. Uživajte!

Snijeg

Kada sniježi sve je tiho da bi se bolje vidjele pahulje.

Cvjetići zime:
s neba tiho padaju
sitne pahulje.

Latice rascvalih oblaka?

Tihe pahulje:
na zimskomu nebu lebde
sitni cvjetići.

Gledamo li uvis, u jato pahuljica, ne znamo više padaju li pahuljice na zemlju - ili se mi sami sve više uzdižemo prema nebu...

Tiha je zima,
a sitne su pahulje
cvjetići neba.

Nema više obzorja - sve je bijelo, očišćeno, pročišćeno. Nema više obzorja - spojeni su Nebo i Zemlja. Lijevo i desno, naprijed i natrag, gore i dolje - sve je prazno, bijelo, sveobuhvatno. Samo snijeg i ništa drugo.

Sitni cvjetići
padaju s tihoga neba -
zimske pahulje.

- 13:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.01.2005., utorak

Višnje nekih prošlih ljeta

Da ne bi mislili da volim samo čajeve... :)

Čuvala sam u frižideru dugo jednu malu staklenku. Onu cifrastog izgleda poput ćupa s malim drškicama, od hrena ako se ne varam. U njoj je bilo jedno od najvećih blaga moje kuhinje – zamamne, okrugle, grašno crvene višnje, ubrane s malog kržljavog drvca što svoj put prema suncu traži između grana žalosne vrbe, u dvorištu naše vikendice.
Uronjene u lozovaču to ljeto, sad već davne 1999. godine i posute šećerom, dopustile su sunčevim zrakama da iz njihovih srca izvuče slatko-gorki nektar, a na njegovo mjesto primile ljutu rakiju. Postali su jedno, višnje i rakija. Višnje u rakiji, rakija u višnjama.
Majka je, kada je ocijenila da je kucnuo čas, prekinula tu ljubav višanja i rakije. Odvojila ih. Liker je završio u lijepim bocama, jedna za trošenje u buffetu, ostale u šupu, da budu na hladnome. Sudbinu višanja slabije poznajem. Manji dio je završio u mojoj cifrastoj bočici, preliven s tek toliko likera da se ne osuše. Vjerovatno je slična bočica završila i kod mame. Što je s ostalima bilo, ne znam.
Iako razdvojeni, rakija i višnje nastavili su živjeti jedni u drugima. Gusti ljepljivi liker smo davno popili, uključujući i one boce iz šupe. A moja bočica višanja živjela je do pred neki dan. Vadili smo ih u posebnim prilikama, kao aperitiv ili desert uz obroke koje sam željela da se pamte kao posebni. Još uvijek glatke i okrugle samo tamnije nego prije. Zavodljivo bi ih kotrljala ustima i jezikom uživala u njihovoj glatkoći prije nego bi ih zagrizla i pustila da me preplavi val okusa i mirisa – slatkoće ljeta, trpkosti borbe za suncem i ljubavi s rakijom koja je postala njihov nerazdvojni dio.
A onda je i zadnja napustila svoje cifrasto prebivalište, teatralno smještena na vrh piramide pekmeza od ribizle.
Pomirila sam se s time da ih više nema i da ću, ako bude sreće, od mame sada dobiti bočicu višanja od ovog zadnjeg ljeta. Nekih novih, mladih, ne tako punih okusa... A ona me pogledala, nasmijala se i izvukla bočicu s natpisom: višnje u rakiji 08/98. Te nevjerovatne mame! Gdje li ih je samo čuvala do sad? Možda negdje ima skrivene i ove moje tako pomno čuvane prijateljice iz '99?!
A ljepotice iz '98. namiguju mi udobno se ljuljuškajući u jednoj novoj-staroj staklenki, gurkaju se i okreću i gotovo da mogu čuti njihov smijeh i dozivanje: «Probaj me! Najljepša sam...Najslađa...»

Nasljeđe ljeta-
sočna višnja spava u
boci likera.

- 15:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #
· mmmm... volim visnje u rakiji. :))) da sam doma, sad bi otisla natociti casicu i pokoju staviti u usta. :)) (sanjin svijet 18.01.2005. 16:41)
· o, madre mio, trešnje su mi omiljeno voće - OBOŽAVAM IH!!! a višnje u rakiji i šećeru, idem si odmah natočit čašicu, khm, dobro neću, ne smijem... al moram u ormaru imati jednu teglicu kompota od višanja... već mi sline cure! ;-)))) (nymphea 18.01.2005. 18:55)
· Od tvog opisivanja čovjeku zbilja počnu curiti sline.... Ali imam ja negdje Griottu ili dvije..... *prekopava po ladicama* (Blue Loona 18.01.2005. 22:39)

- 15:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jutarnji pogled s mog prozora

Blijedi krug sunca;
crne grane jablana
diraju nebo.

- 08:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #
· Uh, ne sluti na dobro... (beštijica 18.01.2005. 09:23)
· jutro:) (suzette 18.01.2005. 09:53)
· Jel ti to slučajno gledaš kroz moj prozor...? Jel' ih četiri, jel' ih četiri? (mislim, jablana...) (Blue Loona 18.01.2005. 10:34)
· više ih je, više, ček da prebrojim... bome 20 komada! ne bih rekla da ih je toliko :) (Sunce 18.01.2005. 12:22)
· meni izgleda skroz dobra slika. (sanjin svijet 18.01.2005. 13:51)
· sanja, i meni je bila dobra slika, baš smirena zimska. beštijice, ja mislim da je ono što vidimo odraz onoga kako se osjećamo. zašto kod tebe ne sluti na dobro? ;) (Sunce 18.01.2005. 15:54)

- 08:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.01.2005., ponedjeljak

Pitam se, pitam...

Zašto se ljudi ne bore za sebe? Za svoja prava? Svoje dostojanstvo?
Zašto stojimo sa strane i puštamo da stvari prolaze, mrmljamo u sigurnosti svojih domova kako svijet nije pravedan, kako bi nešto trebalo promijeniti? I čekamo da to netko drugi učini umjesto nas.
Zbog straha? Srama? Bojimo se eksponirati? Ne želimo da nas netko vidi jer će možda krenuti tračevi?Konkretno, zašto je tako malo ljudi/žena/obitelji bilo na Rodinoj akciji "Svako dijete je dar"? Dan je bio prekrasan - bistar, sunčan, kao stvoren za prijepodnevnu šetnju. Do Maksimira je lako doći, bilo autom bilo javnim prijevozom. Problemi sa začećem muže 1 od 6 parova u Hrvatskoj. Medicina pruža pomoć i daje nadu takvim parovima da ipak imaju svoje dijete. Crkva, umjesto da tim ljudima daje moralnu i duhovnu podršku, osuđuje ih. Vrijeđa, ponižava, uzima im nadu i ljudsko dostojanstvo. I mi stojimo i ne reagiramo.
Ja sam bila tamo iako ne spadam u direktno pogođenu skupinu, tek počinjemo "raditi" na bebi. :)
A gdje su bile sve te žene koje ne mogu imati svoju djecu na "normalan", uobičajeni način? Koje pate i trude se i žele, i traže način? I njihovi muževi isto, njih se to jednako tiče? Zar vam je bitnije da susjedi na naslute da imate problema sa začećem (kao da je to nekakva sramota, stigma!) nego da se izborite za svoja prava? Trebate se s ponosom boriti za svoje pravo na dijete kao što se, sigurna sam, s ponosom borite u svojim domovima i liječničkim ordinacijama! Gdje su bili svi oni roditelji koji odgajaju svoju čudesnu bebu? Oni koji s pravom mogu reći da su učinili sve da to dijete i imaju. I gdje su na kraju krajeva bili svi oni parovi koji imaju na standardni način začetu djecu i koji znaju koliko im ta djeca znače i kako bi im životi bili pusti bez njih?
Kako uostalom bilo tko može bilo kome dopustiti da nam određuje kada i kako ćemo imati djecu? To je samo naša odluka, i tu se nitko ne smije miješati.
I zašto se toliko ljudi boji stati iza toga? Ili je stvar samo u komfornosti? Ne moram ja otići, netko drugi će. Ne kužim. Pa tko će se izboriti za vaša prava ako ne vi sami/same?!?

Inače, kada smo vidjeli svu tu dječicu na okupu ja sam se sva raznježila, a moj prijatelj Ratnik je to ovako opisao: Ovo je vrt, a svi ovi maleni su cvijeće u tom vrtu.
I što više dodati...

- 14:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #
· mislim da je to neka vrsta nesigurnosti, strah od sopstvenog misljenja, stava i gledanja na nesto... (black lady 17.01.2005. 14:28)
· zato što su pasivni seronje. nema opravdanja. (spider 17.01.2005. 15:29)
· nema opravdanja. mene jako razocaralo. (sanjin svijet 18.01.2005. 13:50)
· Većina provede život putujući u torbi i gleda van kroz rupicu na zatvaraču. Ne treba ih osuđivati, inertnost je dobra ali i loša - kako kad. Organizatorima akcije svaka čast iako nisam bio. Druga će akcija sigurno biti posjećenija. (ilpostino 19.01.2005. 10:46)

- 14:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.01.2005., petak

Svako dijete je dar

Ovo ste već sigurno na puno mjesta pročali, ali nije naodmet još jednom podsjetiti. Sutra u 11:

Udruga Roda dana 15. siječnja 2005. godine u 11 sati u parku Maksimir (kod glavnog ulaza) organizira javno okupljanje i mirni prosvjed pod nazivom "Svako dijete je dar", kao odgovor na brošuru HBK "Dijete dar ili stvar -istine i zablude o umjetnoj oplodnji" tiskanu u 140.000 primjeraka, namijenjenu distribuciji obiteljima prigodom blagoslova kuća.

Namjera nam je fotografirati skupinu djece, od kojih su neka začeta postupkom medicinski potpomognute oplodnje i provokativnim pitanjem "pogodite tko je stvar, a tko dar" još jednom naglasiti činjenicu koja bi svima trebala biti jasna - svako dijete je dar.

Više informacija pročitajte na stranici Rode. I dođite.

- 11:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Činiti dobro

Upravo sam pročitala post koji je napisala plejadablue. Tema je dobro i činjenje dobra, nešto o čemu sam i sama neki dan razmišljala.
Glavno pitanje koje me tu muči je zašto činimo dobro? Naravno, dobro je činiti dobro, pomoći nemoćnome, dati onome koji nema... Sve to stoji. I, kako kaže plejada, takvo djelovanje proizlazi iz ljubavi i dobrote koje nosimo u sebi. I s time se slažem. I činimo dobro da bi nam bilo vraćeno dobrim, bilo na ovom ili na drugom svijetu, u idućoj reinkarnaciji ili tko u što već vjeruje. To isto stoji.
Ali onaj mali vrag u meni pita: Nije li to činjenje dobra ipak pomalo, a možda i prvenstveno sebičan čin? Činimo li dobro možda zato da bismo se bolje osjećali? Hranimo time svoj ego? Radimo to zato da bismo se mi nakon takvog čina osjećali dobro, zadovoljni sobom jer smo dokazali sebi i svijetu da smo dobre osobe, nesebične, suosjećajne? Da time neutraliziramo neke druge manje dobre stvari koje radimo u životu, umirimo savjest? Pokažemo drugima da smo bolji od njih jer dajemo novce prosjaku na ulici, a oni ne daju?
Da ne bi bilo zabune, nisam protiv činjenja dobra. Dapače, mislim da je ono dobro bez obzira kakvi razlozi stajali iza takvog čina. Ako netko donira novce zato da bi se time mogao, više ili manje suptilno, hvaliti pred drugima, to je i dalje bolje nego da te novce nije donirao. Netko kome treba pomoć će od tog novca imati koristi i to je dobro.
Ovo što pišem su više filozofska pitanja koja me kopkaju, a kopkaju me zato šta sam se neki dan nakon što sam pomogla odgurati s ceste auto koji je stao, osjetila prilično samozadovoljno. Ponosna sama sobom. A onda sam se malo i posramila kada sam to shvatila. Takve stvari bi trebale biti nešto normalno, nešto što se podrazumjeva, a ne zbog čega se osjećamo ponosno.
Zapravo, možda svi kad se spomene činjenje dobra prvo mislimo na te "naučene" stvari: pomoći nekome koga ne poznajemo, dati novce siromašnom, nositi torbu nepoznatoj bakici... To je dio toga, vjerovatno najlakši za opaziti jer nije svakodnevan i uobičajen, ali činjenje dobra bi trebalo biti više od toga. Ne moraju to biti velike stvari. Poanta je možda baš u malima, svaki dan biti okej prema roditeljima, mužu, suradnicima, prijateljima, imati za njih razumjevanja, priskočiti im u pomoć u malim svakodnevnim stvarima... Sve te male stvari kada bi se zbrojile bi sigurno bile veće od pojedinačnog ekponiranog čina činjenja dobra. A i manje ovisi o potrebi za hranjenjem ega.
Ma u svakom slučaju, činimo dobro, malo i veliko. I svima će nam biti bolje i ljepše. Jedan osmjeh više na svijetu će za sobom povući drugi, pa još jedan. A to je poanta, zar ne?

- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.01.2005., četvrtak

Kokoš!

Ljudi dragi, pogotovo žene drage, šta vi kažete na ovu našu predsjedničku kandidatkinju? Nevjerovatna je! Inače ne volim politiku i izbjegavam pričati (pa i pisati) o njoj, ali jednostavno ne mogu izdržati. Žena je kokoš! Sramota za ženski rod! Cijelo vrijeme nabrušena, samo reži i grize ko bijesna kuja, svadljiva... A kako kokodače! Stalno jedno te isto. I opet, i ponovo, i kvoc, i kvoc. Nažalost, na kraju čak ni jaje ne ispadne! A priča takvom brzinom i tonalitetom da ju se uopće ne može pratiti, samo vergla i klopoće, bez stanke. Kada upće diše, mamicu joj? Zašto ja moram praviti stanke među rečenicama da bih udahnula?!? I sve što govori je naučena pjesmica. Nabubetala napamet ko za ispit, bez razmišljanja. Problem je onda kad ju se pita nešto za što nije unaprijed spremila odgovor (ili tko ih već sprema za nju). Pa svi oni papiri i bilješke koje je donijela sa sobom... Katastrofa! Gospodina prvog predsjednika republike Hrvatske neću uopće komentirati. I stalno vraćanje na prošlost, na rat. Prošlost je tu, nitko je ne pokušava izbrisati niti zaboraviti, ali treba gledati u budućnost, raditi za budućnost, a ne prekapati po prošlom, nikakve koristi od toga!
Opći dojam: svadljiva praznoglava kokoš! Užas! I ona misli da će žene glasati za nju?! Stvarno mi nije jasno koji bi trebao biti razlog za to?

Da malo popravim dojam, jedan haiku prikladan današnjem jutru...

Iz magle procvalo
ledeno cvijeće.
Miriše zima.

- 10:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.01.2005., srijeda

Mjesec i po duboke depresije uz medikamente

Žalosna sam danas i ne mogu shvatiti. Kako jedna mlada, pametna, zgodna, obrazovana osoba može prestati željeti živjeti? Kako se iz vesele, vrckave, brbljave i uvijek za šalu spremne "koke" može pretvoriti u depresivnu, bezvoljnu, nekomunikativnu, nesretnu, plačljivu, obuzetu crnim mislima, bez volje za životom, bez volje da uopće ustane iz kreveta... Ne mogu shvatiti.
Zašto? Kako? Koji je taj klik koji se desi u glavi i tako nas promijeni? Čemu? I radi čega?
I kako joj pomoći? Kako se postaviti? Što reći, napraviti? Dati joj rame za plakanje? Protresti ju i ošamariti da se sabere? Niti jedno od toga? Oboje? Kada, u kojim omjerima?
Najgore što nema razloga za to. Nema nikakvog problema kojega treba riješiti. Nema bolesti, nema gubitka, nema nesretne ljubavi, nema siromaštva... ničega za što bi se moglo uhvatiti i reći: "To je! Riješiti ćemo tako i tako!"
Ne. Ništa konkretno. Samo predaja pred vojskom koju nitko ne vidi. Njene vjetrenjače na koje čak ne želi niti jurišati. Bijeg pred strahom od neuspjeha. Povlačenje pred malom stvari koje ju je povuklo u bezdan besmisla i straha. Mali kamenčić koji je pokrenuo lavinu. Kamenčić je lako vidljiv i treba ga samo prekoračiti no što je ta lavina koju je povukao za sobom? Od čega se sastoji? Što skriva u sebi a da to nitko ne vidi? Ili ne skriva ništa? Možda je to samo jedan divovski zračni jastuk koji se napuhao da je zaštiti od mogućeg neuspjeha, a onda se sam pretvorio u puno veći problem od onoga od čega je trebao štititi i sada davi i steže, zastro je vidike, zapriječio put svjetlu, prekrio nadu, ugasio sjaj smijeha, ugušio zvon radosti... i čini se da je cijeli svijet postao taj bezlični balon, bez boje, mirisa i okusa, bez budućnosti i nade, bez izlaza...
Ne mogu to shvatiti i ne mogu prihvatiti. Najbolja mi je prijateljica. Ne mogu je pustiti, a ne znam što više učiniti... Guram ju i vučem i tješim i kudim i ne uspjevam. Ona niti ne želi uspjeti. Predaje se pred ničim, samo pušta da ode. Možda se i smiješi na tu pomisao... Više se ničemu ne smiješi.
Tužna sam i umorna, i još samo malčice ljuta. Idem navući svoje sretno lice.

- 13:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

11.01.2005., utorak

Vrste čaja

Tko je čitao moje prošle čajne postove, primijetio je da pišem samo o pravom čaju, znači onom dobivenom od listića čajevca, Camellia sinensis L. U razne biljne "čajeve" za sada neću ulaziti, oni su priča za sebe. Dakle, sve što ćete o čajevima nadalje čitati odnosi se na pravi čaj.
Koje uopće vrste čaja postoje? Postoje stotine, dapače tisuće različitih čajeva, ovisno o mjestu tj. plantaži s koje potječu i o specifičnostima obrade ubranih listića. Nevjerovatno je koliko različitih okusa, mirisa i boja mogu dati listovi jedne te iste biljke koji rastu na različitim vrstama tla, različitoj nadmorskoj visini, s različitim temperaturama, količinama i rasporedom padalina... No, to je već dubinska podjela u koju sada neću ulaziti. To bi bilo kao pričanje o sortama grožđa, a ja zapravo želim samo reći da se vina dijele na bijela, crna i roze (ako sam fulala, oprostite - vina volim ali nisam stručnjak za njih). Slijedeći tu analogiju, čajevi se dijele na crne, zelene, oolong i bijele čajeve.
Svi oni se, kako sam već rekla, dobivaju sušenjem i obradom listića jedne te iste biljke, grma visine oko 1 do 1,5 metar. Za dobivanje kvalitetnih čajeva, listići se moraju ručno brati što je mukotrpan posao kojega rade tisuće žena. Za najkvalitetnije čajeve beru se samo dva najmlađa i time najaromatičnija listića s vrha grančice i lisni pup među njima. Iz tako ubranih listića, različitim postupcima obrade se dobivaju različite vrste čaja.
Najpoznatiji i najrašireniji je crni čaj. Kod njega se ubrani listići rašire u tankom sloju i puste da uvenu 12 do 18 sati. Tako omekšani listići se zarolaju i puste da potpuno fermentiraju. Pri rolanju, membrane lisnih stanica pucaju, sokovi i eterična ulja izlaze iz njih i u procesu fermentacije gube prvotnu trpkost i razvijaju karakterističnu boju i aromu. U trnutku kad je kad su aroma i okus čaja potpuno razvijeni, daljnja fermentacija se prekida prženjem listića u velikim pećima. Time se fermentirani sokovi puni arome sasuše na površini listića i ostaju tamo sve dok ih ne uronimo u šalicu vrele vode. Na kraju procesa, odvajaju se cijeli listići od pokidanih i od prašine i čaj se sortira prema kvaliteti (o tome ću pisati u nekom od sljedećih postova).
Idući po raširenosti je zeleni čaj. Dugo vremena je zeleni čaj bio jedina vrsta čaja koja se proizvodila i pila, no otkrićem crnog čaja pao je u drugi plan. Otkrićem pozitivnog djelovanja na zdravlje, zahvaljujući u prvom redu bogatom sadržaju antioksidansa, njegova popularnost ponovo raste.
U proizvodnji zelenog čaja glavni cilj je zadržati te aktivne supstance u listu. Ubrani listići se rašire u tankom sloju i izlože vrućem zraku pod čijim utjecajem brzo uvenu. Tako omekšani listići se na tradicionalan način poprže u woku što sprečava fermentaciju do koje dolazi kod crnog čaja. Nakon toga se listići zarolaju što im daje karakterističan oblik, produžuje im stabilnost (iz čvrsto zarolanog listića se sporije gube djelatne i aromatične tvari jer je manji pristup zraka) i određuje razvijanje arome, jednom kad listići dospiju u vruću vodu. U završnoj fazi listići se suše pri čemu zadržavaju svoju prirodnu zelenu boju.
Negdje na pola puta između crnog i zelenog je oolong čaj, polufermentirani. Oni je puno rjeđi od prošla dva i proizvodi se praktički samo u Kini i na Tajvanu. Dobiva se od nešto starijih listova i jačeg je okusa. Ubrani listovi se rašire na mjestu izloženom direktnoj sunčevoj svjetlosti i puste da povenu. Tako omakšali listovi se stavljaju u košare od bambusa i tresu da se nagnječe. Nakon toga se rašire u hladovini da se osuše. Proces protresanja i sušenja se uzastopno ponavlja više puta pri čemu nagnječeni rubovi listova uslijed fermentaciju postaju crvene boje dok centralni dio listova ostaje zelen. Proces se ponavlja dok ne fermentira 20 % površine lista, za tzv. zeleni oolog, odnosno 60 %, za klasični oolong čaj. Kada je dosegnuta željena razina fermentacije, proces se odmah zaustavlja žarenjem listova na visokoj temperaturi.
Posebna priča je bijeli čaj. Za njega se odabiru samo najfiniji, najmlađi listići i pupoljci, još prekriveni kratkim bijelim dlačicama. Zbog tih dlačica, osušeni listići su srebrnkasto-bijele boje i od tuda potječe i ime bijeli čaj. Nježni listići se minimalno obrađuju, samo se ispare i osuše, nema povenuća, rolanja niti fermentacije. Zbog minimalne obrade i pomne selekcije najmlađih listića, bijeli čaj je još bogatiji antioksidansima od zelenog, no za razliku od njega u okusu nema niti malo trpkosti. Dobiveni napitak je blage zlaćane boje i delikatnog osvježavajućeg okusa. Nedavno sam imala sreću probati ga i stvarno je nešto posebno. Potpuno nježan i profinjen, pravi užitak. Ako ikada dođete u priliku, nemojte propustiti da ga probate.

- 14:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Rudnik na Medvednici?!

U nedjelju sam nakon poduže pauze napokon ponovo hodala po brdu. Jest da je brdo bila ova naša draga pitoma Medvednica, ali nakon više mjeseci potpune fizičke neaktivnosti, i to je bilo sasvim dovoljno. Čak mi je bilo malo i teško na nekim strmijim djelovima. Sramim se, ali biti će bolje, potrudit ću se, glavno da sam se napokon pomaknula.
Laganini kružna turica: od Šestina preko Kraljičinog zdenca do Grafičara, pa na vrh, pogledali skijašku stazu koja se bez obzira na hladan vjetar opako topila, pa čaj i grah u Lugarnici i preko Lojsteka do tunela. Vrijeme mutnjikavo, ugodna temperatura, prema vrhu sve više vjetra, staza djelomično blatnjava...
I bila sam negdje gdje još nikada nisam - u jednom srednjovjekovnom rudniku! Naime, uprava Parka prirode Medvednica je 04. 12. 2004, na dan sv. Barbare, zaštitnice rudara, otvorila za posjetitelje 50-ak metara rudnika Zrinski na području zvanom Rudarski vrt u neposrednoj blizini PD Grafičar. Obavezno obići!
Za 15 kn (djeca, studenti, umirovljenici 10 kn) ćete dobiti malu vođenu turu kroz originalni rudnik u kojemu se od sredine 15. pa do sredine 17. stoljeća vadila olovno-cinkova ruda koja sadrži mineral galenit i uz njega primjese srebra. Zanimljivo je da je prema proračunima u rudači trebalo biti oko 2% srebra, no na kraju je ispalo da ga je samo 0,05%. Tako je po 40 rudara kopalo po cijeli dan, iskopali bi ne znam koliko tona rudače, a u tome je bilo samo 5 kg srebra. Nakon 200 godina rudarenja su shvatili da im se ipak ne isplati pa je rudnik zatvoren.
Osim što ćete proći kroz par originalnih kopova, naučiti ćete i dosta o tome kako je rudarstvo izgledalo u srednjem vijeku. Simpatični vodič uz pomoć slika iz "rudarske Biblije" 16-og stoljeća objašnjava kako su prvo rudne žile tražene uz pomoć rašlji. Gdje bi rašlje zadrhtale, vjerovalo se da je ispod rudača. Pa bi se počelo s plitkim kopovima. U većini naravno nije ništa nađeno, a gdje je nađeno radili su se duboki okomiti kopovi. Oni su na svom dnu bili povezani vodoravnim kopovima iz kojih je na drugom mjestu dalje u dubinu išao drugi okomiti kop, i tako cijela mreža. Oruđe za rad bilo je vrlo primitivno, krampovi i slične stvarčice, a iskopani materijal se izvozio malim drvenim tačkama. Jedan rudar bi za cijeli dan posla produžio svoj tunel svega za par centimetara. Radili su pognuti, na hladnom i vlažnom, samo uz slabu svjetlost uljnih svjetiljki.
U rudniku je postavljeno nekoliko drvenih kipova tadašnjih rudara u prirodnoj veličini, jedan kopa, drugi vozi tačke, nadglednik rudnika proziva radnike prije posla (imena koja govori su autentična, nađena u nakim analima)... Osim kipova tu su i zvučni efekti, govor rudara, kapanje vode, udarci pijuka po stijeni...
Sve u svemu jedno kratko (20-ak minuta) ali vrlo zanimljivo iskustvo. Nemojte sad očekivati nešto spektakularno, ali simpatično je i drago mi je da se takvi sadržaji uređuju za posjetitelje.
I bilo mi je vrlo drago čuti da će ih biti još. Naime, već je uređeno dosta dubljik rovova, samo se još čekaju rezultati studije stabilnosti za koje se naš vodič nije brinuo, pa će i ti dublji rovovi biti otvoreni da se provučemo kroz njih i još više doživimo kako je jedan takav "krtičnjak" izgledao.
Uređuju se i Francuski rudnici, na zagorskoj strani Medvednice, još puno veći od ovg radnika. Također se uređuju i Hotvatove stube te odmorište Srnec u njihovom podnožju. Samo tako!

- 09:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.01.2005., ponedjeljak

Povijest čaja

Uz otkriće čaja vezane su mnoge legende. Najpoznatija i vjerovatno najbliža istini je ona o kineskom caru Shen Nungu (Chen Nung, Shen-ming). On je bio vješt vladar, pokrovitelj umjetnosti i znanstvenik koji se bavio proučavanjem ljekovitog djelovanja biljaka zbog čega je dobio i nadimak "Božanski izlječitelj". Jednan od njegovih proglasa zahtijevao je između ostalog da se voda prije pijenja prokuha, radi pročišćavanja. Jednog ljetnog dana godine 2737. p.n.e, za vrijeme putovanja udaljenim dijelom carstva, car i njegova pratnja su zastali radi odmora. Sluge su se prihvatile prokuhavanja vode za piće. S obližnjeg grma je u kipuću vodu upalo par listova i obojilo ju u smeđe. Cara je, kao znanstvaenika, zainteresirao nastali napitak te ga je probao i utvridio da je vrlo ugodnog i osvežavajućeg okusa i mirisa. I tako je pronađen čaj.
Od tada je prošlo gotovo 5000 godina i pijenje čaja se proširilo po cijelome svijetu.
Koga zanima povijest čaja od ovih drevnih početaka pa do današnjih dana, mnoštvo zanimljivih informacija može pronaći na ovoj stranici. Puno sažetije, i na hrvatskom, može se pročitati ovdje.

- 11:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.01.2005., petak

Život u šalici čaja

Ljudi se dijele, nevezano na druge svakovrsne podjele, na kavoljupce i čajoljupce. S time da je čajoljubaca kod nas puno, puno manje. Kultura pijenja čajeva nam je stvarno na niskoj razini. Većina naših ljudi pije samo Borovnicu i to zimi u kafiću da se ugriju, možda još i šipak kad su prehlađeni, a kamilicu kada ih boli trbuh. Mislim da sam ovime pokrila 90% potrošnje čajeva u Rvata. Čaj ljeti (a da nije ledeni) ili čaj uz obrok? Ma kakva glupost, pa tko je to vidio!?
A svijet čajeva je tako šarolik i raznovrsan, pun neslućenih užitaka. Pomalo egzotičan. Zenovski. Listići čaja koji se ljuljuškaju na dnu nježne okrugle zdjelice bez ručke, ispunjene božanskom tekućinom nježno zlaćane boje iz koje se širi blagi egzotični miris što u glavu donosi slike dalekih krajeva, nježnih dama u svilenim kimonima, bosonogih preplanulih radnika što beru nježne listiće i pupove u nastojanju da pronađu one koji će dati savršeni okus, miris, aromu... Blagi i prozračni na jeziku, profinjenog okusa kojega nakon šalice kave možda nećete niti osjetiti.
I zahtjevni. Ali samo dok ih ne upoznamo. Svaki traži svoju temperaturu vode, svaki se želi u njoj ljuljuškati točno određeno vrijeme. Ako u tome pogriješite, lako vam se može desiti da umjesto nježnog profinjenog napitka dobijete gorku smrdljivu baruštinu. I da nakon toga zaključite da čajevi eto jednostavno nisu za vas. Ali vrijedi se potruditi i upoznati ih.
Ja sam im prišla polagano. Sramežljivo. Pomalo strepeći od tog dalekog i nepoznatog. Upoznavali smo se korak po korak, često i kroz greške. I dalje ne mogu za sebe reći da sam veliki poznavatelj čajeva, ali trudim se, učim dalje, otkrivam listić po listić, laticu po laticu taj nježni fascinantni svijet.
Naravno, filterice tu ne dolaze u obzir. Pravi kvalitetan čaj je u listićima koji su tijekom sušenja nježno zarolani, poput gusjenica iz kojih će se preljevanjem vodom osloboditi čarobni leptiri.
Pa sama priprema čaja: čudnovata metalna "jaja" s rupicama ili čajnici s posebnim tuljcima... Može ih se i procijediti kroz cjediljku, ali meni je draže kada pokoji sitni listić završi na dnu šalice i tamo se zadovoljno meškolji dok ja još zadovoljnije ispijam gutljaje njegove esencije.
Pa sva ta egzotična imena, daleki krajevi iz kojih su doputovali, sve legende i tradicije koje se vežu uz njihovo otkriće i načine ispijanja... svijet pun čarolija.
U Bratislavi smo naišli, na moje ogromno oduševljenje, na pravu čajanu. Malo, maštovio uređeno mjesto u kojem nam je konobarica donijela debele kožne menije, kao u nekom finom restoranu. A unutar korica, sigurno stotinu vrsta najraznovrsnijih čajeva - crnih, zelenih, oologa, roibosa, organskih, ayurvedskih, biljnih... Raj!
Nakon dugog promišljanja odlučila sam se za japanski čaj kojemu nažalost nisam zapamtila ime, a sastoji se od listića zelenog čaja, prženih zrna riže i sezama. Nije me razočarao. Dapače. Mislim da mi se osmjeh blaženstva još satima mogao vidjeti na licu.

Hvala tofu što si me potaknuo na pisanje ovoga. Vjerovatno će biti još priča o čaju.

- 15:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Virtualni zombi

Jel zanimljiv naslov? ;)
E pa to je ono u što se možda pretvaram. Bojim se da sam postala ovisnica. Preuzeo me beskrajni svijet virtualne stvarnosti, uvukao u svoj vrtlog, i sad vuče, i drži, i ne pušta.
A ja sam čula da ako te povuče vrtlog (onaj pravi, vodeni) najbolje i zapravo jedino rješenje ako se želiš izvući je pustiti ga da te povuče dolje, do dna i tek onda ćeš ga se moći osloboditi. Pa isprobavam tu teoriju s virtualnim vrtlogom.
A možda se na kraju ipak utopim i završim u liku bića iz naslova. Amorfna masa koja sjedi pred kompjuterom, bulji u monitor satima, nede na wc, ne jede, jedva da i diše, samo se oke cakle. I čita, čita, čita - blogove, forume, pošte, ostalo. Još, još, dajte mi još materijala! I više ni o čemu drugom nisam u stanju razmišljatri. Zapravo ni ne razmišljam. Pa čemu uopće služi to razmišljanje? Do kakvog dobra je ikada dovelo? Blago onima koji ne razmišljaju, ne kompliciraju si bespotrebno živote. Dajte vamo ispiranje misli, dajte virtualne kave umjesto pravih, virtualne svađe, virtualne diskusije, virtualno cvijeće i ptičice, virtualne zvijezde, virtualni seks, virtualnu ljubav, virtualnu mržnju!!!

Jel se vidi iz ovoga da zapravo ne volim virtualizaciju? ;)

- 10:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.01.2005., srijeda

Ljudska inercija - sila koja čini da svijet stoji na mjestu

Koliko puta sam napravila istu grešku, s entuzijazmom se uhvatila za nešto, vjerovala da će od toga ispasti nešto lijepo, ugodno, zanimljivo, vjerovala da i drugi to žele, potrudila se, organizirala, servirala... i sve zato da bi na kraju od sveg tog truda ispalo jedno veliko ništa. O da, uvijek svi imaju stvarno dobre razloge. Da, stvarno bi htjeli, ali eto baš sad ne mogu, baš im je iskrsnulo ovo i ono.
Ne pričam tu o nekim velikim i zahtjevnim stvarima koje od ljudi zahtjevaju nekakve žrtve. Radi se o tulumima na vikendici, o planinarenjima, o odlasku u grad... Frustrira me to! Sve pripremiš, sve dogovoriš i onda je ljudima teško pomaknuti guzicu.
A već sam si 100 puta rekla da više neću ništa organizirati jer se nagnjavim, potrošim hrpu vremena, a onda stvar ili propadne ili uvijek netko ima neku zamjerku pa je neraspoložen(a), pa nekom ne paše muzika, pa neko ne jede ovo ili ne pije ono. Da ne bi bilo zabune, nije mi muka organizirati druženje, dapače uživam u tome, ali tim više me razočaraju takve reakcije. A najviše me razočara kada se nešto počne organizirati tjednima, da ne kažem mjesecima unaprijed, predloži se termin i svima je okej, nema prigovora, a onda dan, dva prije samog događanja ljudi masovno počnu otkazivati. Pa barem da su fer u startu pa da kažu: Čuj, sumnjam da ću doći, nemoj me računati. Nego ih zanima, super im je, baš bi to rado... Do realizacije. Onda sve pada u vodu.
A ja se budala svaki put nadam, i svaki put ponovo razočaram. Ne kužim, valjda sam glupa, ne kužim zašto je ljudima problem doći negdje gdje će dobro jesti i piti, družiti se s dragim i zanimljivim ljudima...
Tu na poslu smo se dogovarali da ćemo ove dane dok je grad okićen otići jedan dan poslije posla u centar na kuhano vino i kobase. Prvi tren oduševljenje, krasna ideja. A onda: A joooj, ako ćemo piti vino onda ne smijem voziti, a kako ću bez auta na posao. A glupo je piti čaj ako ćete vi svi vino. A uostalom gdje ću se parkirati, u centru su gužve. A meni ne paše ovaj dan. A meni onaj. A vidi kakvo je vrijeme, tko će sad u grad po takvom... Naravno, nismo otišli i nećemo. To sam nekako prihvatila, rekla sam sama sebi ljudi već imaju dosta godina pa su inertni po navici jer nikada nigdje nedu, teško bi bilo očekivati da se sad promijene, imaju djecu, obaveze.
Ali onda dođe već par mjeseci planirano druženje s ekipom mladih ljudi, 20 - 30 godina, bez nekakvih prevelikih obaveza u životu (tipa djece, obitelji) i desi se ista stvar. I to sam još morala vući ljude za rukav da mi uopće kažu da neće doći. Prije mjesec, dva smo naveliko pričali o tome i planirali, a zadnjih tjedana su svi umuknuli. Nitko da kaže ni da, ni ne. Mudro šute.. U zadnja dva dana, nakon puno natezanja sam uspjela saznati da ih preko pola koji su bili u planu neće doći. Cijela stvar propala.
Moram sad nazvati čovjeka od kojeg sam rezervirala prostor da mu otkažem. Tako me sramota. Trebali smo doći u petak, a ja mu sad u srijedu otkazujem. I šta to meni treba?
Angažirala sam se, i fizički i emocionalno, i sad se na kraju umjesto super i zadovoljno osjećam glupo i popišano. Budala opet bila entuzijastična. Nikako da naučim...
Moj racio mi sad govori da mi je vrijeme da se napokon opametim i pustim da za promjenu meni netko nešto organizira. Ali nije problem u organiziranju, problem je u volji. Ispadne da je ljudima naporno družiti se. A u to ne želim vjerovati.
Uvijek sam gledala s čuđenjem moje roditelje koji nemaju baš nešto prijatelja s kojima bi se nalazili na kavama, večerama. I uvijek sam mislila da je to njihov izbor, da bi, kad bi smo htjeli, mogli imati puno dragih ljudi oko sebe. Sada se sve više pitam da li je to utopija. Možda s godinama druženje stvarno postane znanstvena fantastika, ljudi postanu prekomplicirani za kontakte s drugima, i sve se pomalo svede na krug obitelji. Još uvijek ne želim vjerovati da je tako, ali pitam se.

- 12:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.01.2005., utorak

Nešto lijepo

Dobila neki dan preko mejla i baš mi se svidjelo, pa da ostane sačuvano...

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija,
onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti,
niti jednom u svojem životu,
da pobjegne od smislenih savjeta...

Živi danas!

Riskiraj danas!

Učini danas!

Ne dozvoli lagano umiranje!

Ne zaboravi biti sretan!

- 08:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

03.01.2005., ponedjeljak

Novy rok

ili po naški nova godina.
Sretna nam bila svima - vesela, radosna, dinamična, ispunjena, optimistična, aktivna, kreativna, zaljubljena, zaigrana, neopterećena, maštovita.....
Čitam i slušam kako se ljudi bune protiv čekanja nove godine i vezanih proslava, kako to nema smisla, da je to noć kao i svaka druga... E ja kažem - svaka noć i svaki dan je onoliko čaroban koliko želimo da bude čaroban i koliko ga čarobnim sami učinimo! Meni je doček nove godine bitan, ne baš sama ta noć, taj trenutak prelaska kazaljke na satu preko ponoći, nego cijela simbolika. Nešto staro je gotovo, možemo to mirne duše ostaviti za nama i, ofucano rečeno, okrenuti novi list na kalendaru. Pred nama je nova godina, nove mogućnosti, sve čime nismo zadovoljni možemo probati ispočetka. Naravno da to možemo odlučiti i napraviti bilo koji dan, bez obzira na kalendar, ali ovako je nekako lakše. Krećemo od početka, od 1.1. i imamo cijelu godinu da je ispišemo onako kako želimo.
Ja sam evo danas tako puna energije i poleta kako nisam bila već mjesec, dva. Dobro smo lumpali ove dane u Bratislavi, super jeli i pili, guštali se u finim stvarima, na finim mjestima, šetali novim gradom držeći se za ruke... Savršeno! Baš sam se napunila pozitivnom energijom i sad sam puna ideja i energije! I želim da je svima tako! :)

- 10:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>