vještičja kuhinja
25.02.2005., petak
Pozdrav marelici mojeg djetinjstva
Sa njenih grana
plodova nikad više - zima je stigla. |
22.02.2005., utorak
Buđenje u bijelom
Ispisah tiho
stopama u snijegu jutarnji haiku |
21.02.2005., ponedjeljak
Povratak virtualnom životu
Moje virtualno ja je tjedan dana bilo mrtvo!
Tjedan dana bez kompjutera! To mi se inače dešava samo ljeti kada odem na more i zaboravim da ostatak svijeta postoji. Ona prehlada/gripa/što-već od prošlog ponedjeljka me solidno složila tako da sam ostatak tjedna provela doma, spavajući veći dio vremena. Tek za vikend sam došla u više-manje normalu. A kućni komp je ko za peh baš na remontu. Tjedan dana nisam čitala poštu, blogove, forume... ma ni igrala se... Čudo! Zapravo čak nije bilo ni toliko teško, vjerovatno zbog količine vremena koju sam provela spavajući. Osim što sam spavala malo sam čitala i pogledala par filmova. Prvo sam probala gledati Kill Bill, ali sam odustala nakon prvih 15-ak minuta. Dosadno!!! Tuku se pa kažu 2 rečenice koje bi valjda trebale biti duhovite ili cool, pa se tuku... Ja inače volim takve stvari ali ovo mi je bilo stvarno previše besmisleno. Onda sam uzela Troju. To sam jedva pogledala do kraja. Žalosno kako se od takvog materijala može napraviti tako šupalj film. Kao prvo je Brad Pitt potpuno neprikladan za ulogu. Plav među svim crnim grcima, plus moš misliti velikog ratnika s takvom kmezavom facom – bljak! Onda takozvane emotivne scene koje su površne i posve bez emocija. Naravno, s puno patetike ali bez ijedne prave emocije, bez imalo životnosti. I na kraju najgorča sol na moje rane – velike akcijske scene koje su me također ostavile potpuno ravnodušnom. Potpuno nemaštovita kamera, svi kadrovi izgledaju isto, sve snimano iz istog kuta... Scena ogromne grčke flote o kojoj se toliko trubilo je samo jedna i nije pretjerano dojmljiva. Jedna jedina scena u cijelom filmu je vrijedna pamćenja – kada trojanci načičkaju pješčanu strminu zapaljenim strijelama, a onda preko toga zakotrljaju ogromne kugle od pruća vjerovatno natopljene uljem koje planu i otkotrljaju se tako goruće, ogomne vatrene kugle, na grčku vojsku. Zadnji pokušaj je bio Donnie Darko. E njega sam bez daha pogledala do kraja ali mi je sve nekako žao zbog toga – film je jeziv. Mislim, izvrstan je, ali toliko mi je bio strašan da cijelu noć nisam uspjela pravo zaspati. U jednom trenutku sam sanjala vlastitu mamu obuzetu nekakvim demonom kako mi se približava sa zlim sjajem u očima. Na sreću sam počela vikati u snu pa me mužić probudio i oslobodio daljnjeg mučenja. Da ne spominjem kako sam navečer po stanu hodala široko rastvorenih očiju i staklastog pogleda. Prokleta moja mašta! Ponekad se toliko uživim u nešto da se danima ne mogu otresti određenog osjećaja, raspoloženja, misli, straha. Nekad se čak uplašim da bi mi se moglo desiti da skliznem preko granice realnosti i prestanem razlikovati što je stvarno a što samo u mojoj glavi. Tako sam po n-ti put zaključila da ne smijem gledati nešto što mi je jezivo. Stvarno mi ne treba da se paranoično trzam na svaki šum! Što se tiče čitanja, napokon sam dovršila Gospodara careva, drugi dio Sarantinskog mozaika Guy Gavriel Kaya. Uspjela me čak malo rasplakati na kraju, ali možda je to bio i pms. Dojam: stvarno mozaik – beskrajno likova, beskrajno životnih priča koje se više ili manje dodiruju i utječu jedna na drugu. Vrlo kompleksno, malo zahtjevnije za čitanje, ali vrijedno truda. Neobično, jer zapravo nema klasične glavne likove nego to mnoštvo različitih priča međusobno stvara veliku kompleksnu sliku. Nije me možda oduševila kao neki drugi njegovi romani, ali me definitivno nije niti razočarala. Zapravo mislim da mi je dala jednu novu sliku kako roman može izgledati. I to je to. Danas sam opet na poslu, dočekala me hrpa papira... Pročitam jedan, dva pa napišem ovdje par rečenica, i tako u redovima da mi bude lakše. Sutra možda stignem nešto i pročitati. |
14.02.2005., ponedjeljak
Kmeee
Bolesna sam. Imam temperaturu. Boli me grlo. Začepljeni su mi sinusi. Začepljene su mi uši. Suze mi oči. Kišem. Šmrcam. Vruće mi je. Zima mi je. Boli me vrat. Bole me leđa. Bole me zubi. Umorna sam. Bezvoljna sam. Mrzovoljna sam.
Mrzim se kad sam takva. A doktorica mi kaže da mi nije ništa, možda virozica. Eh da se mogu negdje zavući 2-3 dana dok se ne vratim u normalu! |
11.02.2005., petak
Heroj-žene-muškarci
Piše Porto u svojoj zadnjoj priči ovako:
- Ne gledate filmove, i ne čitate stripove, dobacio sam sa šanka, i u tome je vaš problem! U stripovima je muška psiha kao na dlanu, no vi ste sklonije fantaziranju. Što je tigar bez zmaja? Svaki pravi super heroj MORA imat svog zmaja! Jeli tako Liu? - Liu je kimnuo glavom. - Ste gledala "Heroj"? - upita ih Liu - Liu, ne gledamo te honkongoške šitove - slegnule su ramenima. Liu je na trenutak došlo da im pokaže svoju super vještinu '10 koraka' i zašto ga zovu "Nebeski Wok», ali se ipak pribrao brojeći ribice u akvariju - - Naravno da nisu gledale "Heroja", rekoh mu, naravno da ništa ne znaju o kaligrafiji, maču, herojima i žrtvi za bližnjeg koja stoji ispred svakog ovozemaljskog cilja – I našla se ja osobno pogođena time! Pa što to pišeš Porto?!? Gdje ti živiš?!? S kakvim se to ženama družiš?!? Od kuda ti samo ideja da su sve žene tako plitke i nezainteresirane, da ih stvarno ne zanima ništa osim dobrog šopinga i zgodnih/bogatih frajera? Nismo mi sve domaćice u duši. Niti udavače, sponzoruše... I žene su isto tako sposobne za dublje shvaćanje i proživljavanje života, za više osjećaje, ideale, čast, duhovnost, žrtvu. Istina, ima puno površnih žena. Ali isto tako ima i puno površnih muškaraca kojima je nogomet smisao života a sportska kladionica vrhunac duhovnosti. No reći da su svi muškarci takvi ne bi bilo istina. Možda u svakom muškarcu postoji jedan mali nogometaš i u svakoj ženi šopingoholičarka, ali postoje i druge stvari – veće, bitnije. I one nas određuju. Kod nekih ljudi ovi mali stereotipni likovi prevladavaju pa su i oni sami hodajući sterotipi. Kod drugih, za koje vjerujem da su ipak u većini, pretežu neke druge osobine. Pogledaj samo po blogovima, koliko ima ljudi (uključujući i žene) koji čitaju, pišu, razmišljaju o svijetu oko sebe. Gledala sam sinoć gore spomenutog Heroja, prije nego sam pročitala Portovu priču. Film je prekrasan, toliko poetičan, vizualno savršen, ljepota scena potcrtana dojmljivom upotrebom boja, vjerovatno najbolja upotreba boja koju sam ikada vidjela. Pa zumiranje kamere, kapljice vode zaustavljene u padu, trenuci zaustavljeni u vječnosti. Zvuk mača koji se savija, savršenstvo pokreta, poezija borbe i njena duhovnost, potez mača poput poteza kista, smrt radi ideala i smrt radi ljubavi. I savršena muzika koja dodatno uvlači gledatelja u film, tako originalna za razliku od onih američkih simfonijskih ljigavoća istih u svakome filmu bez obzira u kojem se vremenu ili kraju svijeta dešava. Krasan mi je. Bez obzira što sam žena. Dapače, vjerujem da ima puno muškaraca kojima se ne sviđa što je toliko poetičan. Eto. A volim i stripove. I znam još cura/žena koje ih isto vole. Sad, može netko reći da nas same te osobine čine malim dječacima a ne djevojčicama, ali zapravo: baš me briga! :p I još jedno nevezano pitanje za razmišljanje: Ako nas 4 idemo zajedno na gablec, a svaka imamo po pola sata slobodno, da li to znači da na gablecu možemo ostati 2 sata??? |
10.02.2005., četvrtak
Poljubac
Moj dah i tvoj dah-
u hladnome zraku koji je čiji? |
09.02.2005., srijeda
Joanne Harris: Svete lude
Upravo sam završila sa čitanjem. Nemam običaj donositi knjige na posao, ali ovu jednostavno nisam mogla pustiti iz ruku. Da je nisam odlučila donijeti, vjerovatno bih ju noćas čitala do kraja, a to bi značilo puno prekasan odlazak na spavanje i danas cijeli dan u outu.
Dakle: krasno, krasno, krasno! Sva sam naježena. Tako dobra priča - samostan, časne, svećenici, ukazanja, egzorcizmi, žeravnici, tamjan, krv, ludilo, osveta, glumci, plesačice, patuljci, ljubav, mržnja, oholost, osveta, vjernost... Da, vjerovatno sam obična baba koja pada na takve scenske trikove, ali oduševljena sam. Baš mi je fino sjela. Eto, možda uspijem još koga navući na čitanje, par rečenica s početka: Ja sam soeur Auguste – ne tiče nas se tko sam bila; barem ne još. Opatija je možda jedino utočište gdje se može zaboraviti prošlost. Ali prošlost je podmukla bolest. Može je donijeti dašak vjetra; zvuk svirale; noge plesačice. Prekasno, kao i obično, no sad to uviđam; ali nemam kamo nego naprijed. Počinje sa zabavljačima. Tko zna gdje će završiti? |
Sunce i rijeka x 3
Vatreno sunce; nad ledenom rijekom prameni magle. Koje je pravo? Na nebu i na vodi dva sunca sjaje. Ružičasta je od zalazećeg sunca blatna rijeka. |
08.02.2005., utorak
Prodaj mi, prodam ti
Što mislite o ljudima koji vam nešto pokušavaju prodati? Ne mislim tu na prodavače u dućanima, za koje dapače često imam osjećaj da im je draže da što prije odem van i ne kupim ništa jer im je plaća ionako mala kolika je, bez obzira koliko prodali. Mislim na direktnu prodaju, bilo ovi što nas maltretiraju po kućama ili ovi zastupnici na poslu koji nam dolaze.
Pa koje su to stjenice! Čast izuzecima koji ti stvarno ispričaju što i kakav je njihov proizvod i dalje te ne gnjave, ali većina ih je tako agresivna. Ja sam nakon takvog susreta skroz iscrpljena. Evo sada! Bila su nam tu dva lika, zastupnici firme(jedne od mnogih) koja proizvodi sirovine koje mi koristimo. Sat i pol su nas pilali: «A kakvi su vam planovi na ovom području? A na onom? A jel razmišljate o sezonskim proizvodima? (pa je uslijedilo predavanje o tome kako su vani sezonski proizvodi strašan hit i da više nitko ni ne radi ništa za duže staze) A jel bi možda u postojećim proizvodima mogli zamjeniti sirovinu s našom? A zašto ne? A kakve su razlike? A jeste razmišljali da možda radite to i to, to bi sigurno bilo zanimljivo, to ljudi traže?» Sat i pol! A ja se moram pristojno smješkati i klimati glavom, i pristojno im govoriti ne, ne i ne. Katastrofa! Meni bi se gadilo tako nešto raditi. To je takav ciganluk! Znam ja da je njima bitno dogovoriti posao, da im vjerovatno plaća direktno ovisi o tome, ali kad vide da nede, da se namamo oko čega dogovoriti, a oni i dalje tupe po svome... Bljaaaak! Baš su mi odvratni! A još mi je gore kada se ljudi daju navući na one priče kako se može super zaraditi u direktnoj prodaji, pa toliko ugnjave sve prijatelje i poznanike da ih više nitko poslije ne želi ni vidjeti. Na kraju završe i bez para i bez prijatelja. Ja se grozno osjećam kada ispadne da me netko tko mi je drag zapravo pozvao kod sebe jer mi želi nešto prodati. Pogotovo kad mi to nešto ne treba a košta cijelo bogatstvo. I sad ti odbij prijatelja a da se ne uvrijedi. A jel njih briga što mene dovedu u neugodan položaj time? Zapravo sumnjam. Al svejedno se loše osjećam nakon toga. Ili možda baš zbog toga. |
04.02.2005., petak
Ženska (ne)urednost
Potegla se jedna priča jutros tu kod mene na poslu, o tome kako su nam ženski vecei prljaviji i neuredniji od muških. To je naravno prvo u meni probudilo otpor: Nije moguće, pa zna se da smo mi žene urednije i čišće! Mi smo fine dame, muškarci su svinje! Oni prskaju na sve strane, ne čiste za sobom, ne puštaju vodu, ne peru ruke... Pa ni jedna žena si ne bi dopustila da za sobom ostavi prljavo, to je ispod našeg nivoa.
A onda sam se sjetila svih onih situacija kada sam s gađenjem izišla iz tih spominjanjih vecea na poslu jer je daska bila sva zašpricana ili je nekome bilo teško počistiti za sobom tragove svog «posla». Fuj, uvijek mi se na to okrene želudac! Pa barem upotrijebiti četku nije teško i zahtjeva jedno 5 sekundi truda. A i papira uvijek ima za obrisati dasku ako se već desi da se pošprica. Pa nije gadljivo pobrisati za sobom! Tako se moja iluzija o ženskoj urednosti raspala nakon 5 sekundi razmišljanja. Žalosno. Pa se pitam zašto je to tako. Pretpostavljam da kod sebe doma nisu tako neuredne. I zašto je onda nešto što kod kuće normalno i automatski radimo, teško napraviti na poslu? Jel to čista lijenost tipa «Neka netko drugi počisti. Uostalom, zašto plaćamo čistačicu?» Ili revolt «Dosta mi je čišćenja doma, ne moram i ovdje!» Simbol pobune «Nek svi idu k vragu, pokazat ću im ja koliko držim do firme! Serem ti na sve!» Možda ego «Meni je ispod časti primiti četku za WC u ruke, pa nisam zato išla na fakultet!» Briga za izgled «Bih ali ne smijem, mogao bi mi se okrhnuti lak na noktima od te grube plastike.» Briga za zdravlje «Tko zna kakvih sve bakterija tu ima, ne želim se zaraziti. Sigurno ih se ne može riješiti pranjem ruku.» Fino porijeklo «Kod nas takve stvari radi sluškinja!» Borba za ženska prava «To što sam žena ne znači da moram čistiti. Nismo mi žene automatski predodređene za čišćenje i spremanje. Ja ovdje želim karijeru, ugled, položaj! Nisam tu došla da bih čistila vecee!» Zapravo, sada kada sam o tome ovako sistematski razmislila, sigurna sam da svaka žena koja ne počisti za sobom ima vrlo dobar i valjan razlog za to. Baš sam smiješna što to nisam odmah shvatila! To što netko ne može shvatiti te dublje, gotovo filozofske razloge, pokazatelj je zapravo ograničenosti te osobe. Žena je u prvom redu dama, čak i kada ostavlja, da prostite, govna za sobom. Ona ima razlog za to. |
03.02.2005., četvrtak
Grrrr...
I opet mi raspoloženje ovisi o drugima. Ovaj put o glupoj sestri koja serucka po ovome što pišem. Mislim, šta čita ako joj je glupo?!? Haha, da mi se može smijati! I onda me još pita zašto joj nisam rekla da pišem blog. Pa zbog toga, jer sam znala da će se podsmjehivati i pljuckati, gospodična najpametnija!
Uh, nitko me ne može naljutiti i oneraspoložiti više od nje!!! Baš je zla škorpija! |
01.02.2005., utorak
ENERGIJAAAAA!!!!!!!!
Kako sam je puna!!! Prepuna! U meni sve skače i trči i vrti se i prebacuje preko glave i pleše i pjeva i još skače i vrti se i trči i pleše pa još i još i još i opet i dalje!
Bubnjevi u meni još uvijek grme, tresu me i ispunjavaju svojom snagom. Moje srce i moj dah još uvijek su usklađeni s njihovim gromoglasnim odjekivanjem. Tako iskonski, tako usklađeno s onim drevnim u nama. Grmljavina bubnjeva, fijukanje frule i tišina... U savršenoj kombinaciji. Ritam svemira i ritam prirode. Rađanje i umiranje. Stvaranje i razaranje. Vječna borba. Svirači-borci, čvrstih tijela koje oblijeva znoj i neumornih ruku. Tiho, polako, s dugim pauzama među tonovima i udarcima, pa sve brže i brže do ekstatičkog vrtloga u kojemu prestaju misli i nestaje Ja, a ostaje samo ritam, valovi koji nose negdje daleko i davno, na poznato a zaboravljeno mjesto, negdje duboko u nama samima, u pećinu našeg postanka. A sjene bubnjara na neravnom zidu - crne izdužene izlomljene siluete, poput prahistorijskog crteža, samo njihove ruke lete i lete i udaraju, i taj moćni ritam guta sve oko sebe. U vrtlog praiskonskog, u nas same. I ta energija, nevjerovatna količina najčistije energije! Valovi koji zapljuskuju i pune... Evo opet sam se naježila. Tako nešto još nisam doživjela, a i ne znam kada ću opet. Najčistija energija koja me ispunila do vrha. Jedva sam se suzdržala da ne skočim i ne vrisnem nakon zadnjeg udarca, kao što je to i sam bubnjar napravio. I danas cijeli dan osjećam kako teče kroz mene. Na posao sam preko pola puta išla pješke, ne treba mi kava, tako sam budna i svjesna i puna i sretna... Čula sam oca svih bubnjeva, njegov ritam je postao u jednom trenutku i moj ritam, i sada je u meni. Tako sam ispunjena. I klanjam se - bubnju, bubnjarima i svemiru. Hvala vam, Za Ondekoza. Hvala ti Oče svih bubnjeva. Hvala. |