Da ne bi mislili da volim samo čajeve... :)
Čuvala sam u frižideru dugo jednu malu staklenku. Onu cifrastog izgleda poput ćupa s malim drškicama, od hrena ako se ne varam. U njoj je bilo jedno od najvećih blaga moje kuhinje – zamamne, okrugle, grašno crvene višnje, ubrane s malog kržljavog drvca što svoj put prema suncu traži između grana žalosne vrbe, u dvorištu naše vikendice.
Uronjene u lozovaču to ljeto, sad već davne 1999. godine i posute šećerom, dopustile su sunčevim zrakama da iz njihovih srca izvuče slatko-gorki nektar, a na njegovo mjesto primile ljutu rakiju. Postali su jedno, višnje i rakija. Višnje u rakiji, rakija u višnjama.
Majka je, kada je ocijenila da je kucnuo čas, prekinula tu ljubav višanja i rakije. Odvojila ih. Liker je završio u lijepim bocama, jedna za trošenje u buffetu, ostale u šupu, da budu na hladnome. Sudbinu višanja slabije poznajem. Manji dio je završio u mojoj cifrastoj bočici, preliven s tek toliko likera da se ne osuše. Vjerovatno je slična bočica završila i kod mame. Što je s ostalima bilo, ne znam.
Iako razdvojeni, rakija i višnje nastavili su živjeti jedni u drugima. Gusti ljepljivi liker smo davno popili, uključujući i one boce iz šupe. A moja bočica višanja živjela je do pred neki dan. Vadili smo ih u posebnim prilikama, kao aperitiv ili desert uz obroke koje sam željela da se pamte kao posebni. Još uvijek glatke i okrugle samo tamnije nego prije. Zavodljivo bi ih kotrljala ustima i jezikom uživala u njihovoj glatkoći prije nego bi ih zagrizla i pustila da me preplavi val okusa i mirisa – slatkoće ljeta, trpkosti borbe za suncem i ljubavi s rakijom koja je postala njihov nerazdvojni dio.
A onda je i zadnja napustila svoje cifrasto prebivalište, teatralno smještena na vrh piramide pekmeza od ribizle.
Pomirila sam se s time da ih više nema i da ću, ako bude sreće, od mame sada dobiti bočicu višanja od ovog zadnjeg ljeta. Nekih novih, mladih, ne tako punih okusa... A ona me pogledala, nasmijala se i izvukla bočicu s natpisom: višnje u rakiji 08/98. Te nevjerovatne mame! Gdje li ih je samo čuvala do sad? Možda negdje ima skrivene i ove moje tako pomno čuvane prijateljice iz '99?!
A ljepotice iz '98. namiguju mi udobno se ljuljuškajući u jednoj novoj-staroj staklenki, gurkaju se i okreću i gotovo da mogu čuti njihov smijeh i dozivanje: «Probaj me! Najljepša sam...Najslađa...»
Nasljeđe ljeta-
sočna višnja spava u
boci likera.