U nedjelju sam nakon poduže pauze napokon ponovo hodala po brdu. Jest da je brdo bila ova naša draga pitoma Medvednica, ali nakon više mjeseci potpune fizičke neaktivnosti, i to je bilo sasvim dovoljno. Čak mi je bilo malo i teško na nekim strmijim djelovima. Sramim se, ali biti će bolje, potrudit ću se, glavno da sam se napokon pomaknula.
Laganini kružna turica: od Šestina preko Kraljičinog zdenca do Grafičara, pa na vrh, pogledali skijašku stazu koja se bez obzira na hladan vjetar opako topila, pa čaj i grah u Lugarnici i preko Lojsteka do tunela. Vrijeme mutnjikavo, ugodna temperatura, prema vrhu sve više vjetra, staza djelomično blatnjava...
I bila sam negdje gdje još nikada nisam - u jednom srednjovjekovnom rudniku! Naime, uprava Parka prirode Medvednica je 04. 12. 2004, na dan sv. Barbare, zaštitnice rudara, otvorila za posjetitelje 50-ak metara rudnika Zrinski na području zvanom Rudarski vrt u neposrednoj blizini PD Grafičar. Obavezno obići!
Za 15 kn (djeca, studenti, umirovljenici 10 kn) ćete dobiti malu vođenu turu kroz originalni rudnik u kojemu se od sredine 15. pa do sredine 17. stoljeća vadila olovno-cinkova ruda koja sadrži mineral galenit i uz njega primjese srebra. Zanimljivo je da je prema proračunima u rudači trebalo biti oko 2% srebra, no na kraju je ispalo da ga je samo 0,05%. Tako je po 40 rudara kopalo po cijeli dan, iskopali bi ne znam koliko tona rudače, a u tome je bilo samo 5 kg srebra. Nakon 200 godina rudarenja su shvatili da im se ipak ne isplati pa je rudnik zatvoren.
Osim što ćete proći kroz par originalnih kopova, naučiti ćete i dosta o tome kako je rudarstvo izgledalo u srednjem vijeku. Simpatični vodič uz pomoć slika iz "rudarske Biblije" 16-og stoljeća objašnjava kako su prvo rudne žile tražene uz pomoć rašlji. Gdje bi rašlje zadrhtale, vjerovalo se da je ispod rudača. Pa bi se počelo s plitkim kopovima. U većini naravno nije ništa nađeno, a gdje je nađeno radili su se duboki okomiti kopovi. Oni su na svom dnu bili povezani vodoravnim kopovima iz kojih je na drugom mjestu dalje u dubinu išao drugi okomiti kop, i tako cijela mreža. Oruđe za rad bilo je vrlo primitivno, krampovi i slične stvarčice, a iskopani materijal se izvozio malim drvenim tačkama. Jedan rudar bi za cijeli dan posla produžio svoj tunel svega za par centimetara. Radili su pognuti, na hladnom i vlažnom, samo uz slabu svjetlost uljnih svjetiljki.
U rudniku je postavljeno nekoliko drvenih kipova tadašnjih rudara u prirodnoj veličini, jedan kopa, drugi vozi tačke, nadglednik rudnika proziva radnike prije posla (imena koja govori su autentična, nađena u nakim analima)... Osim kipova tu su i zvučni efekti, govor rudara, kapanje vode, udarci pijuka po stijeni...
Sve u svemu jedno kratko (20-ak minuta) ali vrlo zanimljivo iskustvo. Nemojte sad očekivati nešto spektakularno, ali simpatično je i drago mi je da se takvi sadržaji uređuju za posjetitelje.
I bilo mi je vrlo drago čuti da će ih biti još. Naime, već je uređeno dosta dubljik rovova, samo se još čekaju rezultati studije stabilnosti za koje se naš vodič nije brinuo, pa će i ti dublji rovovi biti otvoreni da se provučemo kroz njih i još više doživimo kako je jedan takav "krtičnjak" izgledao.
Uređuju se i Francuski rudnici, na zagorskoj strani Medvednice, još puno veći od ovg radnika. Također se uređuju i Hotvatove stube te odmorište Srnec u njihovom podnožju. Samo tako!
Post je objavljen 11.01.2005. u 09:36 sati.