Upravo sam pročitala post koji je napisala plejadablue. Tema je dobro i činjenje dobra, nešto o čemu sam i sama neki dan razmišljala.
Glavno pitanje koje me tu muči je zašto činimo dobro? Naravno, dobro je činiti dobro, pomoći nemoćnome, dati onome koji nema... Sve to stoji. I, kako kaže plejada, takvo djelovanje proizlazi iz ljubavi i dobrote koje nosimo u sebi. I s time se slažem. I činimo dobro da bi nam bilo vraćeno dobrim, bilo na ovom ili na drugom svijetu, u idućoj reinkarnaciji ili tko u što već vjeruje. To isto stoji.
Ali onaj mali vrag u meni pita: Nije li to činjenje dobra ipak pomalo, a možda i prvenstveno sebičan čin? Činimo li dobro možda zato da bismo se bolje osjećali? Hranimo time svoj ego? Radimo to zato da bismo se mi nakon takvog čina osjećali dobro, zadovoljni sobom jer smo dokazali sebi i svijetu da smo dobre osobe, nesebične, suosjećajne? Da time neutraliziramo neke druge manje dobre stvari koje radimo u životu, umirimo savjest? Pokažemo drugima da smo bolji od njih jer dajemo novce prosjaku na ulici, a oni ne daju?
Da ne bi bilo zabune, nisam protiv činjenja dobra. Dapače, mislim da je ono dobro bez obzira kakvi razlozi stajali iza takvog čina. Ako netko donira novce zato da bi se time mogao, više ili manje suptilno, hvaliti pred drugima, to je i dalje bolje nego da te novce nije donirao. Netko kome treba pomoć će od tog novca imati koristi i to je dobro.
Ovo što pišem su više filozofska pitanja koja me kopkaju, a kopkaju me zato šta sam se neki dan nakon što sam pomogla odgurati s ceste auto koji je stao, osjetila prilično samozadovoljno. Ponosna sama sobom. A onda sam se malo i posramila kada sam to shvatila. Takve stvari bi trebale biti nešto normalno, nešto što se podrazumjeva, a ne zbog čega se osjećamo ponosno.
Zapravo, možda svi kad se spomene činjenje dobra prvo mislimo na te "naučene" stvari: pomoći nekome koga ne poznajemo, dati novce siromašnom, nositi torbu nepoznatoj bakici... To je dio toga, vjerovatno najlakši za opaziti jer nije svakodnevan i uobičajen, ali činjenje dobra bi trebalo biti više od toga. Ne moraju to biti velike stvari. Poanta je možda baš u malima, svaki dan biti okej prema roditeljima, mužu, suradnicima, prijateljima, imati za njih razumjevanja, priskočiti im u pomoć u malim svakodnevnim stvarima... Sve te male stvari kada bi se zbrojile bi sigurno bile veće od pojedinačnog ekponiranog čina činjenja dobra. A i manje ovisi o potrebi za hranjenjem ega.
Ma u svakom slučaju, činimo dobro, malo i veliko. I svima će nam biti bolje i ljepše. Jedan osmjeh više na svijetu će za sobom povući drugi, pa još jedan. A to je poanta, zar ne?
Post je objavljen 14.01.2005. u 10:40 sati.