| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Mislila sam pisati o letu nazad kući, ali onda sam kod Yazze ugledala pjesmu Dan Republike i sjetila se da moji roditelji danas slave 30 godina braka. Izdržali su se tako dugo :) Pričam s njima u nedelju i kažem mami onako iz šale “treba ti dati medalju što si s tatom izdržala tako dugo”, o ona na to odgovara “evo ti tata, pa to njemu reci”. Javlja se tata na telefon i kaže “eto, kćeri moja, vidis li ti sta sam ja sve izdržao? Već 30 godina ti slušam mamu i radim sve što ona kaže. Već tako dugo sam u manjini, moja riječ se ništa ne važi. Znaš da je uvijek bilo 3 protiv jednog (mama, sestra i ja protiv njega), ja jadan nisam imao šanse”. Ma nisam sebi mogla od smijeha doći. Neka im je sretna godišnjica, i nek se izdrže jos 30 godina :)) |
Zovem jutros dragog i sa druge strane čujem “ring, ring,ring... hallo” -Hej, slatkice, volim te - kažem ja. -Hello, hello, tko je to - dragi glumi da me ne poznaje. -Kako ko je, pa ja sam, tvoj vajfić (tepanje od wife). -Vajfić? Nemam ja vajfića, mene je moj vajfić napustio. Jelde Monty da mi ne znamo nikakvog vajfića? Kaže mi da je tamo snijeg napadao, ima ga vec jedno 6-8 cm, a Monty je jedva dočekao. Jutros su se ganjali po dvorištu i mali nije htio nazad u kuću. Dragi ga je morao natjerati unutra. A ja sam juče hodala u majici kratkih rukava! Juče je bio Thanksgiving ili turkey day. Sva “porodica” je bila na okupu - 4 generacije, oko 35 duša, od malih trogodišnjih beba pa to starih ljudi od 80 i nešto godina. Hrane na pretek kao i na svakom porodičnom okupljanju - oko 10ak različitih jela, i duplo više kolača i torti. A jutros smo išli na tradicionlani Friday breakfast. Svakog petka “porodica” ide na zajednički doručak. Svako ko može navrati, sjedi se nekih dva-tri sata, ispija se kafa, priča se, ma pravo fina tradicija. Stvarno ih je fino sve opet vidjeti. Drago mi je što sam došla da ih posjetim, ali idući put i dragi dolazi sa mnom :)) |
Nisam mogla da odolim - morala sam se javiti iz Oklahome. Sinoć sam sletila na Tulsa aerodrom 40 minuta kasnije nego što sam trebala i napolju me dočekala tama (srećom dočekao me i Mike). Ludnica u saobraćaju, auta na sve strane, a nebo tamno, zvijezde se jedva vide. Podsjetilo me na onu noć kad sam tek stigla na ovu stranu bare. Bila sam umorna od puta, sve mi je bilo strano, pogledala sam u nebo, ugledala Velikog Medvjeda i nisam mogla sebi doći od čuda. Veliki Medo je bio napokao Da, s ove strane zvijezde izgledaju naopako, a u ovoj ravnici Oklahome to se još više primjeti.Cudno je opet biti ovdje poslije dvije godine. Sve je isto, ali se i promijenilo. Otišla sam danas do škole - stigla taman na vrijeme za annual thanksgiving lunch. Koji osmijeh na licima mojih profesora kad su me ugledali. Dr. G je uzvikunio na sav glas “hey, there is our star student”. I onda sam ugledala veliku sliku mene, Flavije i Lise sa naše graduation. Dr. Harris mi je rekla “pa kako ne bi imali sliku vas tri”. Bilo ih je stvarno fino vidjeti i ispričati se s njima. Onda sam se vozala gradom - bila sam zaboravila kako je ovdje sve ravno, nema krivina, ravnica na sve strane, želiš da voziš brzo, ali se pridržavaš 45 mph speed limita jer znaš da policajci vrebaju na sve strane. Vrijeme je predivno, temperatura oko 70 stepeni (ne celzijusa), sunčano... Dragi mi kaže da je kod kuće zima, snijeg se sprema. Poželili su me i on i Monty koji je jutros bio sav tužan jer nije mogao da me nade. Poželila sam i ja njih, rekla sam dragom da me više ne pušta da idem igdje bez njega :)) Ali znamo obadvoje da bi njemu ovdje bilo dosadno. Večeras izlazim s mojim frendicama, jedva čekam da ih vidim. Hvala vam svima na lijepim željama. Javiću se opet uskoro. |
Sutra putujem. Odlazim u Oklahomu – mjesto gdje sam provela 5 godina, završila školu, upoznala grupu ljudi koji su me prihvatili u svoju porodicu kao da sam oduvjek bila jedna od njih. Tamo su moje frendice sa college-a, 4 totalno različite djevojke (tj. žene) koje su mi olakšale sve one grozne dane bez dragog, s kojima sam se ludirala i zezala. Nisam ih vidjela skoro dvije godine. Mislim da dva dana nećemo prestati da pričamo. Dragi ostaje kod kuće, već me zeza kako ga više ne volim jer ga ostavljam samog i kako će nagovoriti Montyja da ni njih dvojica mene više ne vole. Uživa u činjenici da me može ovako zezati i već se sprema da mi spominje for the whole eternity kako sam ja otišla u Oklahomu a njega ostavila samog. Ja mu kažem da je lopica, cmoknem ga, i kažem mu da ga baš zato i volim tako puno. Biće fino vidjeti sve te ljude, biće se fino najesti se razne hrane za Thanksgiving, a najljepše će biti vratiti se kući. |
Imam potrebu da nešto napišem, ali ne znam šta. U nekakvom sam čudnom raspoloženju. Dragi je u školi, a ja bi trebala da radim zadaću, ali ne da mi se. Zadaća je totalno glupa (zvučim kao da mi je 14 godina), mrzi me da pišem analizu neke priče iz novina, i evo sad zabušavam. Citam blogove, gledam TV, sve samo ne ono što bi trebala. Cak se spremam Montyja u šetnju da izvedem iako na polju kiša pljušti. Pojma nemam šta mi je. Možda je i meni neki virus uhvatio. Ne znam, nisam bila blizu ptica u skorije vrijeme. Ma kladim se da se svako živ nekad ovako osjeća. Nekako in between. I nešto to je, a i nije ti ništa. I nešto bi radila, ali ti sve mrsko. Sve ti je super, ali ti i dosta toga nervira. Jede ti se čokolada, a u kuci ni trunčice čokolade nema. Nema čak ni sladoleda. To mi je – treba mi nešto slatko! A nema ni dragog ni čokolade. Idem ga nazvati da mi donese nešto kad se bude vraćao iz škole. Eto, vec mi je bolje. Idem sad šetati Montyja. |
Moj mali Monty danas slavi 8. rođendan. Kažu da je za psa jedna godina kao 7 ljudskih što bi značilo da on danas imam 56 godina. Wow – to znači da je stariji čak i od moga tate :))) A ja ga stalno zovem moja mala bebica. Ma u stvari, on ima toliko nadimaka da ga najmanje zovemo Monty. Uglavnom je to mali, malac, montac, montica, montalino, ludolino, blesolino, ludica, blesica, smradec, pipac, pipo, pipsoni ili neki od navedenih u kombinaciju poput monatlino blesolino ili pipac blesac. Imao je malo više od 2 mjeseca kad sam ga dobila. Sjećam se kako mi ga je Mike stavio u krilo i kako sam protestovala “što ga meni daješ”, ali čim me Monty pogledao njegovim plavim okicama bila je to ljubav na prvi pogled. Kad smo otišli da ga kupimo nisam čak htjela ni da uđem u kuću žene koja ga je prodavala. Znala sam da ona ima nekoliko malih puppyja, i znala sam da nema teorije da izaberem samo jednog. I tako ga je moj prijatelj Mike izabrao dok sam ja čekala u autu. Na putu kući Monty se nije mrdao iz mog krila, tu je prespavao čitav sat vožnje. Bio je tako mali i sladak, i mekan i fluffy, i izgubljen i nestašan…tako mali da je spavao ispod mog kreveta dok se više nije moga zavući ispod njega. Sad je veliki, ali još uvijek sladak, i mekan i fluffy i blesav, ali i dobar i poslušan (uglavnom)… ma, najbolji cuko na svijetu. Sutra ga vodimo u PetsMart – to mu je poklon za rođendan – i kupićemo mu šta god izabere :))) |
Zamislite ovu situaciju:Odeš u prodavnicu, razgledaš, ubacuješ stvari u korpu i odjednom te potjera i ti moraš u wc. Znaš da je wc u prodavnici grozan, ali moraš da ideš jer nema teorije da izdrziš do kuće. Uđeš u wc, pogledaš u kutiju u kojoj stoje papirni prekrivači za wc šolje, kad tamo kutija prazna. Sjedeš na šolju! (ok, zamilite da ste muško, jer nijedno žensko koje ja poznajem to ne bi uradilo. Ja stavim najmanje tri sloja toilet papira prije nego što sjednem na šolju bez obzira koliko me tjera da idem. Nekad čak i kad odem nekome kuci prekrijem šolju toalet papirom). Gdje smo stali? Ah, da, sjedeš na šolju! Razrahatiš se, iliti obaviš posao, kreneš da ustaneš, kad ono ništa. Ti se pomjeraš, ali ustati ne možeš. Zaljepljen si za wc šolju! Sjediš ti tako, ne znaš šta da radiš…. Mozda se obrišes, pustiš vodu, ipak ne želis da ti smrdi… kontaš naići će neko, neko će mi pomoći. Prođe 15ak minuta, nikoga nema. (Ja bih već vrištala na sav glas) Odjednom čuješ nekoga da ulazi u wc. Super, pomisliš, evo ga spas. Kažeš toj osobi šta ti se desilo, on ode do menadžera koji ga pošalje nazad na posao, a tebe ostavi da sjediš zaljepljen na šolji. Provedeš tako još nekih 20-25 minuta dok se neko drugi ne pojavi, i tek onda neko zovne Hitnu Službu. Momci iz Hitne te zajedno sa wc šoljom stave na nosiljku i iznesu iz prodavnice. Tebe spopadne panic attack, a ni srčani napad nije daleko. Užasno, zar ne? Desilo se to nekom čovjeku iz Colarada dok je bio u Home Depot prodavnici (to je home improvement store). On ih sad tuži za 3 miliona dolara. |
Sjećate se one episode Prijatelja kad Rachel pokušava da riješi ukrštenicu iz NY Times magazina? Na kraju episode ona ispuni posljednji nepoznati pojam, skoči od sreće i kaže nešto u smislu “I did it, I did, I finished the New York Times crossword puzzle”, okrene se oko sebe, a ostalih prijatelja nigdje blizu nema i onda tužno kaže “where is everybody, I need to hug somebody”. U pozadini Günter (beznadežno zaljubljen u nju) trči prema njoj, saplete se za stolicu i razbije se na pod. I to bude kraj episode. Ako se ne sjećate, don’t feel bad. Ovdje Friends-e puštaju najmanje 3-4 puta dnevno na 3-4 različita kanala, tako da sam sve episode gledala po ko zna koliko puta. Uglavnom, tako sam se i ja osjećala juče ujutro. Saznala sam vijest koja me nenormalno obradovala jer se tako nečemu nisam upšte nadala. Čak sam dva puta morala da download isti file da provjerim da me to moje oči ne varaju. Kad ono oba puta tamo piše: Finally, a perfect paper! Thank you for the read. It was clear, interesting, well-considered, and intelligent. 100 % – A. Odmah sam zgrabila telefon i nazvala dragog da mu se pohvalim. On je samo rekao “pa, što se čudiš, tako si se puno mučila oko toga, i napisala si super essay, ja sam znao da ćeš ti dobiti A”. Ja, eto, nisam znala. I ta me vijest toliko obradovala da mi čak ni posjet zubaru nije mogao pokvariti dan. EDIT: Ako ikoga zanima, evo o čemu sam napisala 5 stranica: How can database management provide the core of an organization's competitive advantage? That is, it seems impossible that companies possessing equal access to same technology can use that technology to compete and, more importantly, create a position of advantage over the competition. How is it that some companies pull this off? |
Kad više pišete – kad ste ljuti, neraspoloženi ili kad vam sve ide super. Kanim se već nekoliko dana da napišem post o super vikendu, a nikako da nadem vremena. A da sam ljuta, da mi se nešto ružno desilo, o tome bi sigurno već nešto napisala tek toliko da tu negativnu energiju izbacim iz sebe. Ali vikend je bio super. Konačno jedan vikend koji nismo proveli zatrpani zadaćom. Vrijeme je bilo predivno – oni rijetki sunčani topli oktobarski dani kad je užitak biti vani. Blagi vjetrić, lišće šušti ispod nogu, opada sa drveta… bilo ga je tako puno u dvorištu da se ni z od zelene trave nije vidjelo. Skupiljanje lišća mi je jedna od omiljenih jesenjih aktivnosti. Pogotovo kad ga skupiš na veliku gomilu i onda protrčiš kroz nju. Još je bolje ako te cuko ganja ili ti ganjaš njega. Sve troje smo uzivali – Monty, dragi i ja. Igrali smo se, zezali se, trčali po lišću, ma baš je bilo kao sa neke idilične razglednice. U nedelju smo pravili kolače – dragi je samljeo keks i čokoladu, ja sam zamutila fil i onda smo zajedno mazali oblatne. Od ostatka keksa i čokolade smo pravili kuglice kojih još od jutros više nema, a ni za oblatne ne znam da li ce dočekati još jedno jutro. Mislim da ćemo ih opet praviti idući vikend. A do tad evo vam nekoliko slika :))      |