Nisam mogla da odolim - morala sam se javiti iz Oklahome. Sinoć sam sletila na Tulsa aerodrom 40 minuta kasnije nego što sam trebala i napolju me dočekala tama (srećom dočekao me i Mike). Ludnica u saobraćaju, auta na sve strane, a nebo tamno, zvijezde se jedva vide. Podsjetilo me na onu noć kad sam tek stigla na ovu stranu bare. Bila sam umorna od puta, sve mi je bilo strano, pogledala sam u nebo, ugledala Velikog Medvjeda i nisam mogla sebi doći od čuda. Veliki Medo je bio napokao Da, s ove strane zvijezde izgledaju naopako, a u ovoj ravnici Oklahome to se još više primjeti.
Cudno je opet biti ovdje poslije dvije godine. Sve je isto, ali se i promijenilo. Otišla sam danas do škole - stigla taman na vrijeme za annual thanksgiving lunch. Koji osmijeh na licima mojih profesora kad su me ugledali. Dr. G je uzvikunio na sav glas “hey, there is our star student”. I onda sam ugledala veliku sliku mene, Flavije i Lise sa naše graduation. Dr. Harris mi je rekla “pa kako ne bi imali sliku vas tri”. Bilo ih je stvarno fino vidjeti i ispričati se s njima. Onda sam se vozala gradom - bila sam zaboravila kako je ovdje sve ravno, nema krivina, ravnica na sve strane, želiš da voziš brzo, ali se pridržavaš 45 mph speed limita jer znaš da policajci vrebaju na sve strane. Vrijeme je predivno, temperatura oko 70 stepeni (ne celzijusa), sunčano... Dragi mi kaže da je kod kuće zima, snijeg se sprema. Poželili su me i on i Monty koji je jutros bio sav tužan jer nije mogao da me nade. Poželila sam i ja njih, rekla sam dragom da me više ne pušta da idem igdje bez njega :)) Ali znamo obadvoje da bi njemu ovdje bilo dosadno.
Večeras izlazim s mojim frendicama, jedva čekam da ih vidim.
Hvala vam svima na lijepim željama. Javiću se opet uskoro.
Post je objavljen 23.11.2005. u 00:19 sati.