| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Veju, veju pahuljeMraz po staklu šara Stiže nova godina A odlazi stara … Evo još malo pa prođe i 2005. Meni nije bila loša. Desilo se mnogo promjena, ali sve su bile dobre. Mada je bilo dana kad sam bila neraspoložena, ljuta, iznervirana (ma, moralo ih je biti jer ipak ne pijem happy pills), bilo ih je mnogo, mnogo, mnogo više onih kad sam bila vesela, sretna, zadovoljna. Bila mi je dobra 2005. Dosta mi se želja ispunilo, čak i neke o kojima sam samo sanjala i nadala se da će se jednog dana pretvoriti u stvarnost. Ostala je jedna koja je je trenutno “in the limbo” statusu. Naime, zelenu kartu još nisam dobila, a bez nje mi nema ni puta u Bosnu idućeg ljeta. Prije 3 dana je bilo 8 godina od mog dolaska ovamo, a nazad nisam išla još od tog decembra 1997. No, nadam se da će 2006. donjeti nešto zeleno u naše poštansko sanduče, i da ćemo moći obradovati roditelje našim dolaskom. Nije lako misliti o svemu tome, umorna sam od glupog imigracijskog ureda, ali ostajem optimista do kraja. Ipak se nemam na puno toga požaliti. Evo, dragi upravo pravi sarmu, ja ću poslije oblatne, kuglice i onu pitu od jabuka što se nije napravila prošlog vikenda… spremamo se za doček :))) Neka vam je sretna nova godina i neka vam donese puno zdravlja, ljubavi, sreće i radosti. |
Joj jest bilo fino ne raditi 3 i pol dana! Tako sam se fino odmorila. Cak sam i izigravala domaćicu, pa sam i u subotu i u nedelju pravila ručak. Dragi je bio presretan. Ma bio je oduševljen! Pogotovo kad mu je u nedelju zamirisao prženi krompir i piletina. Kometar mu je bio “miriše na kuću”. Danas sam čak mislila da pravim apple pie, i jabuke smo kupili, ali onda nismo mogli da nademo zdjelu u kojoj se peče pie. Ali, biće zato apple pie za Novu Godinu. Ne znam šta mi je, inače ne volim kuhanje i bila bi sasvim zadovoljna da svaki dan jedem sendviče, čokolino i coco puffs. Holidays, I guess. U petak smo išli u kino – Memoirs of a Geisha je bio fenomenalan. Cak se i dragom svidio. Na pola filma pitam ja njega je li mu dosadno, je li mu se svida film, a on me zagli, ne skida pogled sa filma, i šapne mi na uhu žalosnim glasom “ovo je tužni film”. Na kraju mi je rekao da mu se veoma svidio, da je bio pravo dobar. Ako ne dobiju Oskara za kostimografiju i scenografiju, onda Oskari pojma nemaju šta je vrijedno Oskara. (ove je moje mišljenje, on ne voli Oskare) Stvarno sam bila oduševljena. Preporučujem ga svima. Sad idem polako da se spremam za stvarni svijet. Sutra valja opet na posao do petka, pa onda opet 3 days off. Jedva čekam! Hvala vam svima na čestitikama. Nadam se da je i vama bilo super. |
 |
Sutra konačno izlazi film kejeg čekam već skoro godina dana od kad sam čula da ga snimaju. Prvo nisam mogla vjerovati da ga stvarno prave jer knjiga je tako fantastična, tako živopisno napisana, svaka sitnica je tako detaljno opisana da sam imala osjećaj da gledam film dok sam čitala knjigu. Suvišno je spominjati da sam je “progutala” za dva dana jer nisam mogla prestati da je čitam. Knjiga se zove se Memoirs of a Geisha , i mogu vam reći da je jedna od najboljih knjiga koje sam ikad pročitala, a pročitala sam ih mnogo mnogo (toliko mnogo da sam svaki dan išla u biblioteku, a stari čiko koje je tamo radio je u početku mislio da ga zezam jer nije morao vjerovati da čitam po jendu knjigu dnevno.) Sad nazalost čitam manje jer nemam baš tako puno slobodnog vremena, ali još uvijek odvojim 20ak minuta pred spavanje za čitanje. Jedini mi je problem pronaći dobru knjigu koju još nisam pročitala (primam recommendations, svi žanrovi dobrodošli, osim onih teskih ljubavnih – nemam za njih živaca). I baš zato me ova knjiga toliko oduševala. Na prvi pogled nije bila nesto sto bi ja pročitala, ali me moja frendica Flavia ubijedila da će mi se svidjeti. Posudila sam knjigu od nje u petak uveče, i kad sam joj je vratila u ponedeljak ujutro nije mogla da se načudi da sam je stvarno tako brzo pročitala. Malo me strah da će mi film pokvariti tako finu uspomenu na knjigu, ali po svemu sto sam pročitala o filmu izgleda da su ga napravili pravo dobro. I’m excited! Sutra idemo da ga gledamo, javiću vam kako je bilo. And in the meantime, pronadite knjigu, neće vam biti žao – stvarno je odlična. |
Volim zimu. Volim decembar. On mi je uvijek bio jedan od najdražih mjeseci. Uvijek počne sa iščekivanjem rođendana, pa onda bude raspust, pa novogodišnji praznici…. torte, kolači, pokloni, sankanje, grudvanje… sjećam se kako sam pravila Snješka Bijelića kad sam bila mala. Imao je komadiće uglja (koje bi mi djed izlomio) za dugmiće na kaputu, oči i nasmješena usta (da, moj Snješko je uvijek bio veseo) i veliki mrkvu za nos (koju je nena posebno za Snjeska odvojila). Grane sa jorgovana ili žive ograde su mu bile ruke, na glavi je imao moju staru kapu, a oko vrata moj stari šal. Sjećam se jedne zime kako je snjeg napadao skoro “preko glave”. Kopali smo snjezne tunele u dvorštu i puzali po njima s jedne strane dvorišta do druge. Pravili smo tvrđave i gadali se grudvama. Sankali smo se dok nam “jasa” hlače nisu počele propuštati vodu. Znala sam doći kući, a na meni je sve, ukljucujuci i gaćice, bilo mokro. Bilo je tako puno brda na kojima smo se sankali, na leđima, na stomaku, sjedeći, stojeći, preko skokova koje smo sami napravili… Imala sam najbolje, najbrže sanke…. Kad sam bila veoma mala, tata je mene i sestru vukao na njima po gradu. Nas dvije utopljenje u debele jakne, žute futrovane čizme, zamotane u šal, kapu i rukavice – sestra sjedi naprijed, a ja iza nje, držim se rukama iza leđa za sanke, a tata nas vuče kroz grad. On je u debelom, finom sivom kaputu sa crnim kačketom na glavi i crnim kožnim rukavicama. Mama je kraj njega u tamnoljubičastom kaputu, drži ga ispod ruke. Sestra i ja pričamo, guramo se, gledamo ljude kako prolaze kraj nas, uživamo, i nagovaramo tatu da potrči i da nas vuče brze. On nas ne sluša, al onda iznenada ubrza i zavrti nas u krug tako brzo i nenadano da se moramo jako držati da ne spadnemo. Nas dvije vrištimo i smijemo se, i onda mu kažemo “hajde opet”. To mi je jedna od najdražih uspomena iz tog doba kad sam bila veoma mala (mlađa od 7-8 godina). |
Slušam neki dan radio – reklama za Gieco (to je insurance company kojoj je maskota mali zeleni gecko) Glas na radiju kaže “vjerovatno niste znali da je gecko New York state reptilian zato što vam on uštedi tako puno love na auto osiguranju bla, bla, bla….” Priča on i dalje, a ja se zamislim o toj izjavi “state reptilian”. Znam da svaka država ima svoji zastavu, moto, dizajn za tablice na autima, zvaničnu pticu i životinju, i zapitam se da li stvarno ima i takva stvar kao official state reptilian. Upitam google šta on misli i evo šta sam pronašla – reprilian ne postoji, ali zato postoji piće, insekt, fosil, drvo itd. Evo, upoznajte i vi malo bolje ovu divnu državu New York: State Flower – rose State Animal – beaver State Beverage - milk State Muffin - apple (genus malus) State Shell – bay scallop (argopecten irradians) State Insect - lady bug (coccinella novemnotata) State Bird - bluebird State Fish - trout State Fossil - rypterus Remipes – ovaj mi je najbolji :))) State Gem - garnet State Tree - sugar maple State Motto - Excelsior (Ever Upward) Na slici je NY state flag. |
Eto prođe rođendan. Napuni se još jedna godina. Dvadeset i deveta u mom nizu. Ma nije me sramota reći koliko mi je godina, evo još jednom i brojem 29. Totalno mi je bez veze ta fora da nije ljubazno pitati koliko je kome godina, a još mi je gluplje kad ljudi slažu koliko su stari. Anyways, nisam uopšte o tome mislila pisati, ali moje misli kad se dohvate tastature rijetku slušaju.Uglavnom, rođendan je prosao bez mnogo buke. Nisam čak imala ni tortu (ko bi još i to pravio, a zaboravili smo je kupiti), poklon sam dobila još prije 4 sedmice, a dragi je toliko zauzet oko škole da sam mu rekla da ogađamo moj rođendan do iduće sedmice. A inače izađemo na večeru na neko posebno fino mjesto, dragi me iznenadi savršenim poklonima i onda nastavimo slavlje kod kuće. Ove godine bilo je malo drugačije. Naručili smo pizzu, rentali dvd (Mr. and Mrs. Smith – nije bio tako loš), napravili kokice, skupili se jedno kraj drugog i uživali. Poklon mi je bio put u Oklahomu, tj. bili smo se dogovorili da mi to bude poklon. Ali onda prije jedno 4 sedmice my darling did it again. Bio je četvrtak - pravila sam nam grill cheese sandwiche za večeru, i spremala se da idem u školu. Pita mene dragi “jelde ti ćeš biti veoma umorna kad se vratiš iz škole?”. -Ma, ne znam, možda ne i tako puno. Zašto, šta si imao u planu? -Ma, ništa – kaže on – samo onako pitam. U međuvremenu smo pojeli sendviče i krenuli da se zasladimo Jaffa keksom. Kako ih je bilo samo nekoliko u kutiji, a meni su se jeli veoma, dala sam njemu jedan, a ostale sam smazala na brzinu i pretvarala se da su i bila samo dva. E, tu se dragi “naljutio” i otrčao u podrum?! A ja sam bila previše izgubljena tim postupkom da reagujem na bilo koji način. Kad eto ti njega kroz nekoliko sekundi – nosi u ruci kutiju, zamotanu u plastičnu kesu. Ugledam ja kutiju i skočim na njega misleći da je čokolada i da mi je neće dati jer sam smazala sav Jaffa keks. Pobjegne on od mene, drži onu kutiju u ruci, smješka se i pita me “Jel’ me voliš?” Gledam ja u njega, kontam u sebi kakvo ti je sad to pitanje i kažem mu “pa naravno da te volim! Volim te najviše na svijetu. Hajde, daj mi sad tu čokoladu”. On se na taj moj odgvor veoma slatko nasmijao i pružio mi malu crnu kutiju. Uzmem kutiju u ruke, gledam je, pa pogledam njega, ne mogu da vjerujem da je to stvarno ono što mislim da jeste. Kažem mu “Stvarno?” On klima glavom. Pitam ga “Za mene, ovo je za mene, stvarno za mene?”. On se smije, klima glavom na svako moje pitanje i kaže mi “Pa naravno da je za tebe. Došao je danas i ja nisam mogao da čekam do ređendana da ti ga dam”. “Ma, neka nisi”, kažem ja, još uvijek u nevjerici da u ruci stvarno držim iPod Nano. Znao je koliko ga želim, i kupio ga iako sam mu rekla da nećemo trošiti pare na to jer ipak sam već imala iPod kojim me na još bolji način iznenadio prije dvije godine. Obradovala sam se k’o malo dijete – skakala sam, smijala se, grlila ga, ljubila. Tako je mali i tako je super – I love my Nano, and I love my husband. He is the best! I da, skoro zaboravih – danas nam je 6 month anniversary :))) |
|
Strijelci su: optimisti, prilagodljivi, šarmantni, pompozni, muzikalni, nezavisni, progresivni, pokretljivi, brzi, iskreni, nemirni, pričljivi, plemeniti... Strijelac je jedan od najsretnijih znakova zodijaka. Planet vladar mu je Jupiter, nositelj sreće i blagostanja, a većina Strijelaca kroz život prolazi poput vjetra. Vrlo su živahne prirode, beskrajno radosna bića koja šire svoju dobru energiju na sve ljude oko sebe gdje god se pojave --- jednom sam dobila nadimak Sparky baš zbog te živahne i radosne enrgije. Neobično važna stvar u životu su im prijatelji i partneri, bez kojih ne mogu živjeti ni pet minuta, borci su za ljudska prava i za pravdu na svijetu bi dali svoj život, ali su svjesni da ne mogu puno napraviti --- i zato sam ponekad cinična. No svejedno vrlo čete često naići na Strijelca odvjetnika ili na suca u crnoj dugoj haljini sa vrlo velikim smislom za pravdu i red. Vrlo se mladi odvajaju od roditelja, jedino u slučaju kada su roditelji bolesni ili stari, pa ih osjećaj dužnosti ostavlja u blizini roditeljskog doma, inače ne --- nikad nisam bila veoma bliska sa roditeljima, a i sad sam veoma veoma daleko od njih. Kada čujete da Strijelac galami, bolje je da se sakrijete negdje gdje Vas je teško pronaći, bez obzira na to što su njegove eksplozije ljutnje jake, one su zapravo kratkotrajne i nemaju posljedica na duži period. Samo se maknite taj tren kada ga primi ta faza, vratite se za 10 minuta, i sve će biti kao da se ništa nije desilo--- pusti me da se izgalamim, i onda će me proći kao da ništa nije bilo. Strijelci vrlo mnogo pažnje polažu svojem zdravlju i posebno zdravlju duha, pa kada vidite u parku osobu toliko zadubljenu u čitanje knjige da ne vidi da po njoj pada kiša, onda je to zasigurno Strijelac u proučavanju neke nove knjige koju je upravo otkrio --- uživam u knjigama. Za Strijelce se kaže da su najveći uživatelji u zodijaku i da im je cijeli život podređen blagodatima i komforu. Vole skupe i otmjene parfeme s potpisom, skupe ali i brze automobile, novac i sve što ide s njim, a posebice slobodu i nesputanost bilo koje vrste --- ma, dobro, to svako voli :)). Žena Strijelac je organizirana, vesela po svojoj naravi, vrlo simpatična ali i sklona pretjerivanju u kupovini nepotrebnih stvari --- sada manje nego prije. Boje Strijelaca su smaragdne, tirkizne, zelene i sve nijanse purpurne i posebno kobaltnoplava --- zelenu boju obozavam, zar se ne primjeti ;). Danas ovaj Strijelac slavi rođendan! Happy birthday to meee.... |
|
Došla nam je zima! Ona prava zima kad je hladno i kad snijeg pada. Počelo je u petak poslijepodne, a u subotu ujutro dočekao nas je bijeli snježni prekrivač svuda oko nas. Ja volim zimu – volim da navučem kapicu i zamotam se u šal, navučem rukavice i trčim po snijegu s Montyjem. Volim da pravim Snješka, volim da se sankam, ma volim i da se grudvam sve dok me grudva u glavu ne pogodi :)) Evo ovako je to izgledalo u nedelju – naš komšiluk i naš mali snow dog.       |
Let nazad kući bio je kao nešto iz filma – komedija za one koji gledaju, tragedija za onu kojoj se to dešava. Ulazim u avion i tražim svoje sjedište – 3D. Super, pomislim, do prozora je. Ugledam neku babu kako sjedi na 3C, kažem joj da sam ja na sjedištu do nje, ona ustane da ja mogu proći. Provlačim se kroz onaj mali prostor između naslona i sjedišta, koji je btw svaki put sve manji, i osjetim neki veoma ružan miris. Ma ne miris, nego smrad. Nos mi se nelagodno pomjeri, a ja pokušam da ne mislim na to. Hajde, proći će, vjerovatno je od aviona. Smjestim se i zaspim čim je avion poletio. Sanjam jedan od onih snova koji su tako stvarni da mi je nekad teško povjerovati da se to stvarno nije desilo. Ne znam koliko je vremena proslo (možda 15-20 minuta) kad osjetim da me nešto (ili neko) drma u lijevu ruku. Još uvijek se ne budim, mislim da je i to dio sna. Ali drmanje ne prestaje. Otvorim oči, zbunjeno gledam oko sebe (jer u snu nisam bila u avionu), okrenem se prema onoj babi, a ona još drzi moju ruku i drma je. Pogledam je, vjerovatno s upitnikom u očima, kad će ti ona meni “evo stjuardese, hoćeš li šta za piti?”. Kontam u sebi, “Ma, ženo, jesi ti normalna!? Pa zar ne vidiš da spavam” ali samo klimnem glavom i kažem “no, I don’t want anything”. Sačekam da stujardesa (tj. flightattendant-ica) prođe kraj nas da i njom mogu to isto reći i pokušam opet da zaspim. Ali nema teorije, baba me prodrmala baš u onom mometu kad ti treba još jedno 10ak minuta da se pravo fino naspavaš. Ostatak leta provedem zatvornih očiju, iPod u ušima da me baba ne bi šta pitala. Poslije jedno sat i po konačno sletimo u Detroit i ja žurim da izađem iz aviona jer idući let mi je za 40 minuta. Ali babi se ne žuri. Ma uopšte joj se ne žuri. Premješta se ona po stolici, traži svoje stvari, a onaj smrad se opet pojavi. Ovaj put znam da nije avion jer smrad dolazi iz babinog pravca. Kad je konačno ustala smrad je postao 10 puta gori. Baba je ispuštala Tihomire čitavo vrijeme! A ja se gušim. Okrenem glavu na drugu stranu, začepim nos, ali babin je smrad previše jak. Ne znam ni sama kako sam izdržala, ali znam da sam istračala iz aviona čim se baba pomakla da mogu i ja izaći. |