Volim zimu. Volim decembar. On mi je uvijek bio jedan od najdražih mjeseci. Uvijek počne sa iščekivanjem rođendana, pa onda bude raspust, pa novogodišnji praznici…. torte, kolači, pokloni, sankanje, grudvanje… sjećam se kako sam pravila Snješka Bijelića kad sam bila mala. Imao je komadiće uglja (koje bi mi djed izlomio) za dugmiće na kaputu, oči i nasmješena usta (da, moj Snješko je uvijek bio veseo) i veliki mrkvu za nos (koju je nena posebno za Snjeska odvojila). Grane sa jorgovana ili žive ograde su mu bile ruke, na glavi je imao moju staru kapu, a oko vrata moj stari šal. Sjećam se jedne zime kako je snjeg napadao skoro “preko glave”. Kopali smo snjezne tunele u dvorštu i puzali po njima s jedne strane dvorišta do druge. Pravili smo tvrđave i gadali se grudvama. Sankali smo se dok nam “jasa” hlače nisu počele propuštati vodu. Znala sam doći kući, a na meni je sve, ukljucujuci i gaćice, bilo mokro. Bilo je tako puno brda na kojima smo se sankali, na leđima, na stomaku, sjedeći, stojeći, preko skokova koje smo sami napravili… Imala sam najbolje, najbrže sanke…. Kad sam bila veoma mala, tata je mene i sestru vukao na njima po gradu. Nas dvije utopljenje u debele jakne, žute futrovane čizme, zamotane u šal, kapu i rukavice – sestra sjedi naprijed, a ja iza nje, držim se rukama iza leđa za sanke, a tata nas vuče kroz grad. On je u debelom, finom sivom kaputu sa crnim kačketom na glavi i crnim kožnim rukavicama. Mama je kraj njega u tamnoljubičastom kaputu, drži ga ispod ruke. Sestra i ja pričamo, guramo se, gledamo ljude kako prolaze kraj nas, uživamo, i nagovaramo tatu da potrči i da nas vuče brze. On nas ne sluša, al onda iznenada ubrza i zavrti nas u krug tako brzo i nenadano da se moramo jako držati da ne spadnemo. Nas dvije vrištimo i smijemo se, i onda mu kažemo “hajde opet”. To mi je jedna od najdražih uspomena iz tog doba kad sam bila veoma mala (mlađa od 7-8 godina).
Post je objavljen 21.12.2005. u 02:42 sati.