| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Jeste li ikada čuli da ljudi plješću i navijaju kada neko prdne? I to što se više prdi oni više navijaju i hvale prdača? Ne, nije govor ni o kakvom takmičenju iz prdenja (mada me samo postojanje istog ne bi iznenadilo), ovdje se radi o oporavku od procedure zvane colonoscopy – to je kad vam gurnu neko čudo sa kamerom na vrhu kroz vaše debelo crijevo da vide šta se dešava tamo gdje sunce ne sja. Danas sam, naime, s dragim bila u bolnici. Ne, njemu nisu čačkali po debelom crijevu (to je kroz dvije sedmice), njemu su čačkali po zeludcu. Te dvije procedure se obavljaju u istom odjelu, a pacijenti se poslije procedure dovedu na isto mjesto da se oporave na nekoliko sati. Kreveti su odvojeni samo zavjesom tako da se čuje sve šta se dešava kod drugih ljudi, iako nikoga ne vidiš. Na našu nesreću oba pacijenta, i sa naše desne i lijeve strane, su se oporavljali od colonoscopy-ja. Ja sam se jedva suzdržavala da ne puknem od smijeha kad oni počnu svoju rafalnu vatru, a medicinske sestre navijaju za njih “Hey, there you go! That’s excellent! We need some more of that! Yeaaa, keep on going” Na svu sreću, prdeži nisu smrdili, tako da moj nos nije morao ni na kakvu proceduru poslije toga :)) |
I have to tell you, I was tempted. I still am. But I’m not gonna do it. Neću biti kao pokvarena ploča. Neću pisati o onome što se vrti po dosta blogova već sedmicu dana. Neću spominjti temu koja je samo na naslovnici dobila više od 3 spomena i skoro 400 komentara, a ostale blogove da i ne spominjem. Ako se sada pitate “O čemu ti to, Jaco, brbljaš?”, i bolje je što ne znate. Niste ništa propustili. Nedavno sam našla veoma prigodan citat: You can’t throw dirt at others without getting some on yourself. And that’s all I have to say about that. Now, let’s move on, already. Enough is enough! |
Dragi spava (tj. drijema), ja sjedim pokraj njega, kompić u krilu, pišem post. Monty spava na drugom kraju sobe, sa TV-a čuje se dosadni glas naratora na History kanlu, a moje tipkanje pravi mu društvo. Dragi se budi, polako otvara oči, traži me rukom, pogleda u mene i kaže “šta radiš?” onako sanjivo. “Ma, ništa” – odgvoram. Taman sam bila počela da stavljam kvačice na slova sa kvačicama. “Tako se ne radi ništa” – kaže on, smješi se. “Ej, a kako se to radi ništa? Jeli kao ti kad spavaš” – zezem ga ja. – “Pišem blog”. “Aaa, blogiraš se! Je li se blogiraš o meni?” “Ne, ovaj put nije o tebi.” “Ah, pa ne voliš me više!” – dramatično kaže dragi, ustane s kauča i krene iz sobe. “Ma, volim te, volim” – valjam se ja od smijeha – “evo idući će post biti o tebi.” Volim kad kaže tako nešto, sasvim ludo i neočekivano, kad me nasmije da jedva sebi dođem. Da li sam vam već pričala da mi svako jutro napravi dva sendviča da imam za ručak – baš onako kako ih ja volim – tostirani hljeb (ali ne previše tostiran, samo malo da zarumeni), malo swiss sira, malo mozzarelle, mali slice turkey salame, lettuce (isjeckan na komadiće), paradajz, malo ranch dressinga (ali sasvim malo) – a mislim da ima i neki svoj tajni sastojak jer kad ih ja napravim ne budu ni približno dobri kao njegovi. Baš ti hvala, slatkice moj, znaš da si najbolji! Eto, zar ti nisam rekla da će biti i jedan post o tebi :))) |
The winter is back. With a vengeance!Poslije predivne sedmice dana skoro proljetnog vremena zima je odlučila da se vrati. I to je gora nego što je prije bila. Odlučila je da ne povede snijeg sa sobom, ali je zato spakovala pune kofere minus temperature. Jutros u pola 8 bilo je čak –18.89 C (hvala Yogici na linku za US/metric conversion calculator). Dragi kaže da je jezivo tako rano ujutro, čuje se kako škripe grane na drveću. Sva sreća pa on ujutru šeta Montyja :) Najgore od svega je to što smo u office osavili grijanje ugašeno preko vikenda, pa se sad ledim dok vam ovo tipkam. Još sam u kaputu, a rukavice sam maloprije skinula (radi boljeg tipkanja). I kao da to sve nije dovoljno, jutros sam ustala pola sata ranije jer ove sedmice počinje škola, a ja ću dolaziti na posao pola sata ranije kako bi ponedeljkom i srijedom mogla ići kuci sat vremena ranije da idem u školu. I eto tako, I’m kinda in a bad mood. I don’t like to be cold when I’m inside. But it will get better, the day is still young. It better get better! |
Sta je to uživanje? E, to vam je kad je u sred Januara temperatura 40F, since sija, a šef vam je tako super da vas pusti kući dva sata ranije (plaćeno, naravno) da uživate u tako dobrom vremenu. E, onda dodeš kući, zamijeniš kaput laganom jaknom, šal, kapu i rukavice ostaviš kod kuće, staviš iPodića u uši, psića u ruku i kreneš u dugačku šetnju istim onim ulicama koje su još juče bile klizave i bljuzgave, a danas su suhe i čiste. Slušaš muziku koju voliš, psić veselo skakuće ispred tebe i oko tebe, ti se smješiš i šetaš. Eto, to je uživanje!Btw, u nedelju sam konačno napravila onu apple pie – ispala je super, najbolja apple pie koju sam ikad jela (nije što sam je ja napravila ;) ). Bilo je uživanje pojesti je, ali još veće uživanje gledati dragog kako on uživa dok se njome sladi :)))) |
Sinoć smo dragi i ja bili u prodavnici. Nestalo nam je hljeba i još nekih sitnica pa smo skoknuli samo na brzinu. Bili smo u dijelu sa povrćem i voćem i ja sam ugledala velike ananase malo dalje od nas. Odmah sam dragom rekla "Hej, vidi ananasi! Sjećaš se kako smo ih jeli na Havajosima?" (mi tako imamo običaj da na normalne riječi dodamo po nekoliko slova, pa da riječ zvuci španski ili frakcuski ili nesto sasvim neočekivano) - pitam ga ja. Joj, kako nam je super bilo, jelde da ćemo opet ići? - Pa, naravno da hoćemo - kaže on - rekli smo za desetu godišnjicu. - Aha, biće cool - kažem veselo i već nas zamisljam na plaži. - Dovešćemo nekoga iz Bosne da čuva djecu, a mi ćemo ići da uživamo. - A zar nismo rekli da ćemo i djecu povesti? Da im pokažemo plažu na kojoj smo se vjenčali? - Ali oni će biti mali, neće još kontati. - Pa biće im izmedu 5 i 8 - nije to baš tako malo. - Ma, bolje da idemo sami... - U pravu si, shipiramo ih u Bosnu, a mi na Havajose! - Ma ne možemo ih poslati, ne mogu tako mala djeca putovati sama. (dragi je glas razuma) - Pa naći ćemo nekoga ko ide tamo, pa poslati djecu s njima. - Ma ne možemo, nemaju mala djeca pasoš. - Pa zar ne mogu putovati sa grandparents ili tako nešto? - Kako će biti na njihovom pasošu kad im pasoš neće biti iz iste države! - Hm... pa moze ih jedno od nas odvesti i ostaviti tamo, a drugo kroz tri mjeseca otići po njih. (koja fantastična ideja! i to moja!) - Ili mozemo dovesti nekoga da ih čuva. Na primjer, tvoju sestru. - Nju??? - Uh, yeah, možemo li njoj vjerovati? - Valjda će se do tad opametiti. - Ma znaš da će ona htjeti da mi nju povedemo s nama na Havaje. - Joj, znam..... ah, jesu ta djeca pain in the ass!!! - kažem ja i obadvoje se počnemo valjati od smijeha. Fatamo se za stomak, smijemo se sami sebi kako smo blesavi i kako lude konverzacije imamo. A djeca još ni blizu nisu... ali biće ... |
Nova godina je počela punom parom – na poslu toliko toga za uraditi, klijenti zovu k’o da disat ne mogu bez nas, nema više čestitki, čokolade se ne dijele, praznici su prošli. A ja sam još uvijek u prazničkom raspolozenju. Odmaram se kod kuće s dragim, idemo u shopping jer gužve uopšte nema, a sve je na snizenju, gledamo filmove, ma super nam. Razmišljam nešto o tim praznicima, razmišljam o običaju darivanja poklona. Ja ne volim da kupujem poklone. Ne, nemojte me pogrešno shvatiti, nisam sebična, ali ne volim da kupujem poklone jer nikad pojma nemam šta da kupim. A ne volim ni kad nekome moram kupiti poklon zato što sam “supposed to”, ili što znam da ću ja dobiti poklon od te osobe, pa je red da i ja njoj nešto kupim. I još pored toga, većina ljudi ti nikad ne kaze šta žele, šta im treba, i ti im onda kupiš neku glupost tek toliko da ih se riješiš. Now, all that being said, ja volim da svojim prijateljima darujem poklone (primjetite da sam gore napisala “kupujem”), volim da ih obradujem nekom sitnicom koja će ih totalno iznenaditi i koju uopšte nisu očekivali. Volim da darujem poklon zato što želim da ga darujem, ne zato što se to od mene očekuje. Prije nekoliko sedmica dok sam s dragim kupovala te neke obligatory poklone, predložila sam mu da kupimo nešto za našeg poštara. Dragi je bio oduševljen idejom, a meni je shopping odmah postao zabavniji. Više nije bio oligation, nego nešto što sam svarno želila da uradim. Mi imamo super poštara, starog čiku kojeg vidim svaki dan dok šetam Montyja. Pozdravimo se, ispričamo se, i on nam svaki dan donosi Wall Street Journal i tonu ostalih magazina koje dobijamo svake sedmice. Znam ja da je to njegov posao, ali ja sam jednostavno htjela da mu se zahvalim nekom malom sitnicom i da mu kažem koliko cijenim način na koji on radi svoj posao. Kupili smo mu Belgium cookies u finoj metalnoj kutiji sa pahuljicama. Nije bilo ni 10 dolara, ali je bio poklon od srca. Znala sam da cemo ga obradovati i iznenaditi. Danas smo od njega dobili “thank you” letter koje je mene i iznenadilo i obradovalo. Malo pismo, veoma jednostavno, a na dnu je pisalo “Thank you for the Belgium cookies. They were great! Your mailman, Paul”Eto, sad znam i kako nam se poštar zove! |