< | siječanj, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
![]() Danas sam, naime, s dragim bila u bolnici. Ne, njemu nisu čačkali po debelom crijevu (to je kroz dvije sedmice), njemu su čačkali po zeludcu. Te dvije procedure se obavljaju u istom odjelu, a pacijenti se poslije procedure dovedu na isto mjesto da se oporave na nekoliko sati. Kreveti su odvojeni samo zavjesom tako da se čuje sve šta se dešava kod drugih ljudi, iako nikoga ne vidiš. Na našu nesreću oba pacijenta, i sa naše desne i lijeve strane, su se oporavljali od colonoscopy-ja. Ja sam se jedva suzdržavala da ne puknem od smijeha kad oni počnu svoju rafalnu vatru, a medicinske sestre navijaju za njih “Hey, there you go! That’s excellent! We need some more of that! Yeaaa, keep on going” Na svu sreću, prdeži nisu smrdili, tako da moj nos nije morao ni na kakvu proceduru poslije toga :)) |
![]() Nedavno sam našla veoma prigodan citat: You can’t throw dirt at others without getting some on yourself. And that’s all I have to say about that. Now, let’s move on, already. Enough is enough! |
![]() Dragi se budi, polako otvara oči, traži me rukom, pogleda u mene i kaže “šta radiš?” onako sanjivo. “Ma, ništa” – odgvoram. Taman sam bila počela da stavljam kvačice na slova sa kvačicama. “Tako se ne radi ništa” – kaže on, smješi se. “Ej, a kako se to radi ništa? Jeli kao ti kad spavaš” – zezem ga ja. – “Pišem blog”. “Aaa, blogiraš se! Je li se blogiraš o meni?” “Ne, ovaj put nije o tebi.” “Ah, pa ne voliš me više!” – dramatično kaže dragi, ustane s kauča i krene iz sobe. “Ma, volim te, volim” – valjam se ja od smijeha – “evo idući će post biti o tebi.” Volim kad kaže tako nešto, sasvim ludo i neočekivano, kad me nasmije da jedva sebi dođem. Da li sam vam već pričala da mi svako jutro napravi dva sendviča da imam za ručak – baš onako kako ih ja volim – tostirani hljeb (ali ne previše tostiran, samo malo da zarumeni), malo swiss sira, malo mozzarelle, mali slice turkey salame, lettuce (isjeckan na komadiće), paradajz, malo ranch dressinga (ali sasvim malo) – a mislim da ima i neki svoj tajni sastojak jer kad ih ja napravim ne budu ni približno dobri kao njegovi. Baš ti hvala, slatkice moj, znaš da si najbolji! Eto, zar ti nisam rekla da će biti i jedan post o tebi :))) |
![]() Poslije predivne sedmice dana skoro proljetnog vremena zima je odlučila da se vrati. I to je gora nego što je prije bila. Odlučila je da ne povede snijeg sa sobom, ali je zato spakovala pune kofere minus temperature. Jutros u pola 8 bilo je čak –18.89 C (hvala Yogici na linku za US/metric conversion calculator). Dragi kaže da je jezivo tako rano ujutro, čuje se kako škripe grane na drveću. Sva sreća pa on ujutru šeta Montyja :) Najgore od svega je to što smo u office osavili grijanje ugašeno preko vikenda, pa se sad ledim dok vam ovo tipkam. Još sam u kaputu, a rukavice sam maloprije skinula (radi boljeg tipkanja). I kao da to sve nije dovoljno, jutros sam ustala pola sata ranije jer ove sedmice počinje škola, a ja ću dolaziti na posao pola sata ranije kako bi ponedeljkom i srijedom mogla ići kuci sat vremena ranije da idem u školu. I eto tako, I’m kinda in a bad mood. I don’t like to be cold when I’m inside. But it will get better, the day is still young. It better get better! |
![]() Btw, u nedelju sam konačno napravila onu apple pie – ispala je super, najbolja apple pie koju sam ikad jela (nije što sam je ja napravila ;) ). Bilo je uživanje pojesti je, ali još veće uživanje gledati dragog kako on uživa dok se njome sladi :)))) |
![]() - Pa, naravno da hoćemo - kaže on - rekli smo za desetu godišnjicu. - Aha, biće cool - kažem veselo i već nas zamisljam na plaži. - Dovešćemo nekoga iz Bosne da čuva djecu, a mi ćemo ići da uživamo. - A zar nismo rekli da ćemo i djecu povesti? Da im pokažemo plažu na kojoj smo se vjenčali? - Ali oni će biti mali, neće još kontati. - Pa biće im izmedu 5 i 8 - nije to baš tako malo. - Ma, bolje da idemo sami... - U pravu si, shipiramo ih u Bosnu, a mi na Havajose! - Ma ne možemo ih poslati, ne mogu tako mala djeca putovati sama. (dragi je glas razuma) - Pa naći ćemo nekoga ko ide tamo, pa poslati djecu s njima. - Ma ne možemo, nemaju mala djeca pasoš. - Pa zar ne mogu putovati sa grandparents ili tako nešto? - Kako će biti na njihovom pasošu kad im pasoš neće biti iz iste države! - Hm... pa moze ih jedno od nas odvesti i ostaviti tamo, a drugo kroz tri mjeseca otići po njih. (koja fantastična ideja! i to moja!) - Ili mozemo dovesti nekoga da ih čuva. Na primjer, tvoju sestru. - Nju??? - Uh, yeah, možemo li njoj vjerovati? - Valjda će se do tad opametiti. - Ma znaš da će ona htjeti da mi nju povedemo s nama na Havaje. - Joj, znam..... ah, jesu ta djeca pain in the ass!!! - kažem ja i obadvoje se počnemo valjati od smijeha. Fatamo se za stomak, smijemo se sami sebi kako smo blesavi i kako lude konverzacije imamo. A djeca još ni blizu nisu... ali biće ... |
![]() Eto, sad znam i kako nam se poštar zove! |