Let nazad kući bio je kao nešto iz filma – komedija za one koji gledaju, tragedija za onu kojoj se to dešava. Ulazim u avion i tražim svoje sjedište – 3D. Super, pomislim, do prozora je. Ugledam neku babu kako sjedi na 3C, kažem joj da sam ja na sjedištu do nje, ona ustane da ja mogu proći. Provlačim se kroz onaj mali prostor između naslona i sjedišta, koji je btw svaki put sve manji, i osjetim neki veoma ružan miris. Ma ne miris, nego smrad. Nos mi se nelagodno pomjeri, a ja pokušam da ne mislim na to. Hajde, proći će, vjerovatno je od aviona. Smjestim se i zaspim čim je avion poletio. Sanjam jedan od onih snova koji su tako stvarni da mi je nekad teško povjerovati da se to stvarno nije desilo. Ne znam koliko je vremena proslo (možda 15-20 minuta) kad osjetim da me nešto (ili neko) drma u lijevu ruku. Još uvijek se ne budim, mislim da je i to dio sna. Ali drmanje ne prestaje. Otvorim oči, zbunjeno gledam oko sebe (jer u snu nisam bila u avionu), okrenem se prema onoj babi, a ona još drzi moju ruku i drma je. Pogledam je, vjerovatno s upitnikom u očima, kad će ti ona meni “evo stjuardese, hoćeš li šta za piti?”. Kontam u sebi, “Ma, ženo, jesi ti normalna!? Pa zar ne vidiš da spavam” ali samo klimnem glavom i kažem “no, I don’t want anything”. Sačekam da stujardesa (tj. flightattendant-ica) prođe kraj nas da i njom mogu to isto reći i pokušam opet da zaspim. Ali nema teorije, baba me prodrmala baš u onom mometu kad ti treba još jedno 10ak minuta da se pravo fino naspavaš. Ostatak leta provedem zatvornih očiju, iPod u ušima da me baba ne bi šta pitala. Poslije jedno sat i po konačno sletimo u Detroit i ja žurim da izađem iz aviona jer idući let mi je za 40 minuta. Ali babi se ne žuri. Ma uopšte joj se ne žuri. Premješta se ona po stolici, traži svoje stvari, a onaj smrad se opet pojavi. Ovaj put znam da nije avion jer smrad dolazi iz babinog pravca. Kad je konačno ustala smrad je postao 10 puta gori. Baba je ispuštala Tihomire čitavo vrijeme! A ja se gušim. Okrenem glavu na drugu stranu, začepim nos, ali babin je smrad previše jak. Ne znam ni sama kako sam izdržala, ali znam da sam istračala iz aviona čim se baba pomakla da mogu i ja izaći.
Post je objavljen 01.12.2005. u 17:22 sati.