gospon profesor
subota, 30.06.2012.
Filip Latinovicz i dr. Freud
‘Američki san’ planetarno je poznata sintagma, a odnosi se na predodžbu da se u Sjedinjenim Državama, tom domu hrabrih i najslobodnijoj zemlji na svijetu, podrazumijeva da ama baš svatko ima mogućnost prosperirati i uspjeti, i da je upornim zalaganjem i napornim radom moguće uspinjati se na društvenoj ljestvici. Jedna od definicija spominje i to da bi život trebao biti bolji i bogatiji i ispunjeniji za svakoga , bez obzira na društveni status i podrijetlo. Jer, poznato je, u Americi se vjeruje da su svi ljudi stvoreni jednaki , da im je Stvoritelj udijelio stanovita neotuđiva prava , uključujući i pravo da tragaju za srećom .
Svoj obol usađivanju tih ideja u umove milijunâ Amerikanaca dali su mnogi i premnogi, znani i neznani, a osobito se oko toga potrudio jedan ne baš naročito kvalitetan, ali zato iznimno plodan pisac, Horatio Alger, Jr (1832.-1899.). U nas je on praktički nepoznat, za nj su možda čuli tek studenti anglisti ili komparatisti, ali u Sjedinjenim Američkim Državama čak se govori o mitu Horatia Algera , a postoji i organizacija The Horatio Alger Association of Distinguished Americans, Inc., o kojoj će još biti riječi. Elem, Horatio Alger tijekom druge polovice 19. stoljeća bio je jedan od najčitanijih autora u zemlji, poznat po svojim romanima za mlade (premda su ih čitali i odrasli). Praktički svi ti romani bavili su se sličnim junacima i istom temom: siromašnim mladićima koji usprkos skromnom podrijetlu i brojnim preprekama uspijevaju u životu i to zahvaljujući predanosti, teškom radu, štedljivosti, hrabrosti i poštenju. Budući da je napisao oko stotinjak romana, i budući da su ih čitali milijuni mladih u formativnim godinama, može se pretpostaviti da je znatno pridonio neobično raširenom vjerovanju da je ‘Američki san’ moguće ostvariti. Ako ga mnogi i nisu ostvarili, barem su cijeloga života, gradeći Ameriku, optimistično, veselo fićukajući , vjerovali da im je nadohvat ruke.
Udruga koju sam maloprije spomenuo, The Horatio Alger Association, osnovana 1947., na svojim stranicama predstavlja se kao neprofitna obrazovna organizacija koja ima za cilj obesnažiti rastuću nevjericu među mladim Amerikancima da ‘Američki san’ više nije dostižan . The Horatio Alger Association… posvećena je jednostavnom, ali moćnom uvjerenju da se teškim radom, poštenjem i odlučnošću mogu prevladati sve prepreke. (Na stranu sad opravdane primjedbe koje se mogu čuti i od samih Amerikanaca – jer je, naročito zadnjih nekoliko godina, prilično jasno kako stvari zaista stoje – o tome da se radi o fantazmi i iluziji, činjenica je da su desetci milijuna američkih građana iz (naj)nižih slojeva desetljećima davali sve od sebe ne bi li postali, poput junakâ Algerovih romana, pripadnicima srednjeg sloja, a tko zna, uz još malo više truda, i uz malo sreće, i milijunašima. Činjenica da su mnogi (ali ni približno svi) doista i barem donekle uspjeli, dodatno je tjerala vodu na mlin svima koji su željeli vjerovati u rags-to-riches narativ ili onima koji su od njega imali direktne koristi, primjerice krupnim kapitalistima. Kažem, na stranu te primjedbe, jer mi je ovdje namjera ukazati na nešto drugo.)
Uglavnom, fabula gotovo svakog Algerovog romana organizirana je otprilike ovako: u središtu priče je dječak seoskog podrijetla koji se našao u gradu. Svladava sve nepovoljne okolnosti i iskušenja i polako napreduje. Obavezno mu neki njegov poznanik zabije nož u leđa ili ga lažno optuži, ali istina izađe na vidjelo. Algerov junak obavezno ima i nekog mentora koji odigra ulogu u njegovom uspjehu. Glavni lik se nikad ne osvećuje, i redovito uspijeva promijeniti svoj status u društvu. Njegove glavne karakteristike su, između ostalog, spremnost na težak rad i učenje, lojalnost nadređenima i podređenima, suzdržavanje od alkohola, čedan život, urednost, osobni integritet, govorenje istine, izbjegavanje nasilja i osvetoljubivosti, spremnost na pomoć slabijima i, nota bene, prihvaćanje tuđeg i očekivanje vlastitog uspjeha.
Primjerice, godine 1873. Horatio je objavio roman ‘Try and Trust’ (‘Pokušaj i imaj povjerenja’), o mladom Herbertu koji nakon majčine smrti ostaje sam na svijetu i dolazi u New York gdje – jer uporno pokušava i ima povjerenja u Boga i sebe – unatoč brojnim peripetijama postaje ugledni član zajednice. Također, iste te godine Alger je s najbližim rođacima posjetio Europu gdje je u to doba, u malom provincijskom gradu velikog carstva, djelovao jedan njegov kolega, pisac po imenu August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa, koji je također netom bio objavio jedno svoje djelo, novelu ‘Prijan Lovro’. Tematika oba književna djela neobično je slična. I Lovro je, naime, inteligentno seljačko dijete, i on želi postići “nešto više“ u životu, u čemu ga štoviše podržavaju i roditelji. No, za razliku od Algerovog, Šenoin junak, nakon brojnih peripetija ne postaje ugledni član zajednice, nego si dapače britvom prereže grkljan. Grkljan. Britvom. Evo kako je novela predstavljena na poleđini jednog od izdanja: “U noveli je oslikan težak put siromašna, ali i sposobna seoskog dječaka koji se zaputio u grad na školovanje te kojeg neimaština i podrijetlo sputavaju u svim pokušajima i željama. On nema sredstava i zaštite u birokratskom, nemilosrdnom društvu u kojem se ne vodi računa o poštenju i sposobnosti, već o podrijetlu i novčanoj moći. Plemenitaška djevojka ne može primiti njegovu ljubav jer je seljak. Lovro u nevolji pravi kompromis i traži si ženu, bez obzira na ljubav. Nakon svega, kada je napokon pronalazi, optuže ga da se ženi zbog miraza i on se ubija“.
Nažalost, ne radi se o bizarnoj iznimci. Primjer ‘Prijana Lovre’ zapravo je paradigmatičan i tema propadanja nadarenog, inteligentnog, talentiranog pojedinca u skučenim, nesklonim okolnostima provlačit će se u hrvatskoj književnosti do danas. Primjera ima mnogo; čak se ovog časa ne mogu sjetiti je li ijedan glavni junak u našoj postpreporodnoj (kanonskoj) literaturi na kraju svog redovito mukotrpnog života uspio i postao barem normalnim članom zajednice. Neki cinik bi možda spomenuo Flaksa iz Slamnigove ‘Bolje polovice hrabrosti’, koji na kraju romana, ne želeći se obvezati, ‘pametno uzmiče’ i bježi od ljubavnih problema na selo. Ne, glavni likovi mahom polude, ubiju se, ubiju čovjeka ili više ljudi, prikolju ženu ili muža, propiju se, tavore rezignirani i deprimirani, pasivni i apatični u nekoj zabiti ili usred grada, svejedno. Pregrizu nekome grkljan. Ili puze četveronoške prema zoološkom vrtu. Đuro je Martić (Leskovar: ‘Misao na vječnost’) poludio opterećen samonametnutom krivnjom zbog samoubojstva djevojke; Ivica Kičmanović (Kovačić: ‘U registraturi’) propije se i zapali nakon što mu je ljubavnica, koja je i sâma plod silovanja i koja je imala incestuozni odnos s ocem, poklala familiju; Đuro Andrijašević (Cihlar Nehajev: ‘Bijeg’) izvrši suicid jer ga malograđani ubiju u pojam… Usporedimo naslove Algerovih i Leskovarovih djela: ‘Slava i bogatstvo’, ‘Utopi se ili plivaj’, ‘Učini i usudi se’, ‘Uz borbu prema gore’… ‘Propali dvori’, ‘Katastrofa’, ‘Poslije nesreće’, ‘Izgubljeni sin’… Nijedan glavni lik iz djelâ Janka Leskovara ne završi dobro. “U svom desetogodišnjem književnom stvaralaštvu Leskovar je bio zaokupljen psihološkom analizom likova naglašeno nezainteresiranih ili nesposobnih za životnu borbu. Njegovi junaci postaju žrtvama vlastitih fikcija, kao ljudi kontemplacije koji život motre sa strane umjesto da u njemu djeluju.“ Ovo o “kontemplaciji“ treba shvatiti vrlo uvjetno; prije se radi o kakvoj inačici depresije ili o paranoidnoj shizofreniji.
Luciju Stipančić (Novak: ‘Posljednji Stipančići’) grubo omalovažava patrijarhalni otac, ona neiskusna “posrne“ pa oboli od sušice i mlada umre u potpunoj bijedi i rezignaciji. Đuka Begović (Kozarac: ‘Đuka Begović’) raspali oca po glavi žaračem u svađi zbog zajedničke priležnice. Djevojčica Srna (Šimunović: ‘Duga’) zbog nakaradnog odgoja poželi promijeniti spol pa se trčeći za dugom utopi. U drami ‘Požar strasti’ (Kosor) na kraju dvoje mrtvih. Giga (Begović: ‘Bez trećega’) ubija patološki ljubomornog muža. Pijani Mika (Novak: ‘Iz velegradskog podzemlja’) pretuče kćerku Evicu koja od ozljeda premine. Mali Stakan (Šegedin: ‘Djeca Božja’), dječak je koji se pokuša, da, samorazapeti. I, dakako, gospon doktor koji su “zaklali barunicu“, Baločanski koji Bobočki pregrize vrat. I tako dalje.
E sad, odražavaju li pisci, kao senzibilizirani pojedinci, umjetnici, u svojim djelima “duh vremena“ i “stanje nacije“ ili možda na to stanje svojim djelima mogu utjecati/utječu? Što se može zaključiti na primjerima Horatia Algera i spomenutih hrvatskih književnika? Zbog čega je Horatio Alger i njemu slični (bio) moguć u Americi, a mi takvog sličnog nemamo? Ili ipak imamo: Janko Matko? No, koliko je Janko Matko uistinu utjecao na mentalni sklop naroda? I sjeća li ga se itko? Na popisima lektirnih djela ga nema. Povjesničari hrvatske književnosti ga u pravilu ne spominju. A Zagorka? Oboje su bili veoma popularni, pravi “pučki pisci“. Kako bilo, što se tiče umjetnički relevantnih autora, naveo sam primjere iz kojih se teško može izvući, ne neka optimistička poruka, nego ni zerica vedrine. Naravno da se mogu pronaći i suprotni primjeri (Šenoa: ‘Budi svoj’, Nazor: ‘Cvrčak’… ali bojim se da je riječ o iznimkama koje potvrđuju pravilo.)
A kako bi mogle izgledati alternativne radnje nekih od naših najpoznatijih romana? Evo, uzmimo na primjer Krležin ‘Povratak Filipa Latinovicza’. Nakon što ga je majka-nemajka bešćutno izbacila na ulicu, Filip odlazi u bijeli svijet; potuca se po europskim metropolama i živi od danas do sutra. Neko vrijeme u Hamburgu radi u tvornici obuće i tavori među lumpenproleterima, na samom dnu pa i niže od toga. Vucara se po lučkim bordelima i promatra frajle. Pije apsint. Odlazi u Berlin gdje se zapošljava u opskurnom kabaretu kao pomoćni scenski radnik. Tamo zalaze ekspresionisti Otto Dix i George Grosz s kojima se upoznaje prigodom jedne terevenke. Pijani Grosz se zainteresira za mladog neurotičnog, neobično nervoznog, ali i inspirativnog Agramera i poželi ga portretirati. Filip, družeći se s njime, upoznaje umjetničku scenu i otkriva vlastiti talent za slikarstvo. Kroz nekoliko godina profilira se kao nezaobilazno ime berlinske, a uskoro i europske scene. Njegova fantazmagorična platna o kojima kritičari ‘Berliner Tageblatta’ , ‘Frankfurter Zeitunga’, ‘Le Figaroa’, ‘Guardiana’ i drugih novina pišu hvalospjeve ( Latinovicz je , piše Maximilian Meyer-Schmidt, likovni kritičar ‘Hamburger Abendblatta’, apsolutna senzacija. Slika široko, smjelo i silovito. Boje na njegovim slikama su žarke, zvučne, čiste i hrabro kombinirane. Premda se čini kao da slika impulzivno, on svoja djela duboko promišlja. Teme su iskonske: Eros i Thanatos. Metamorfoza. Smrt. Ludilo. Latinovicz je genij. ). Galerije se otimaju za njega, a slike dostižu vrtoglave cijene. Godine 1930. u Frankfurtu nazočan je na prijemu upriličenom povodom dodjele nagrade ‘Goethepreis’ bečkom psihoanalitičaru Sigmundu dr. Freudu, za njegovu knjigu ‘Das Unbehagen in der Kultur’. Budući da Filip od kad zna za sebe ćuti duboku nelagodu, preko nekih svojih židovskih prijatelja upoznaje se s dr. Freudom. Uskoro u Beču leži na kauču na adresi Berggasse 19. Prisjećajući se odvikavanja od tute, nižući slobodne asocijacije, analizirajući omaške u govoru, snove i odnos s majkom, Freud osvijesti Filipu da nije ni mogao razriješiti Edipov kompleks budući da nije bilo oca kojega bi poželio ubiti pa je zapeo u faličkoj fazi, a do simbioze s majkom (sreća u nesreći!) nije došlo jer je ionako bio neželjeno dijete. Nakon toga, u Filipu se oslobađa golema količina kreativne energije koja je do tada bila zarobljena u nesvjesnom pa slika bolje no ikad. Budući da na vlast dolaze nacisti koji i njegove radove svrstavaju u ‘degeneriranu umjetnost’, Filip seli u Švicarsku gdje u svojoj vili trokatnici pored Ženevskog jezera okuplja izbjegličku elitu i izgovara nadahnute monologe o umjetnosti, u sretnoj vezi sa zgodnom malom Francuskinjom, Colette. (http://blog.vecernji.hr/darko-milosic/)
ponedjeljak, 25.06.2012.
Fordizam
petak, 22.06.2012.
Tribute to Bulgakov
srijeda, 20.06.2012.
Pružimo ruku GMO-u
ponedjeljak, 18.06.2012.
Čipiranje ljudi: riječki srednjoškolac smislio način
Svojedobno sam napisao tekst 'Praktično: čip umjesto osobne iskaznice', dovodeći ugrađivanje čipa u ljude u moguću vezu sa 'žigom Zvijeri' iz biblijske knjige 'Otkrivenje'. Jasno je da se iz same srži svoga bića protivim čipiranju ljudi.
No, prođe vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok: čitam danas članak u 'Novom listu' o riječkom učeniku koji se dosjetio kako bi čipiranje ljudi riješilo niz praktičnih problema. Evo ulomka:
"Učenik Srednje škole za elektrotehniku i računalstvo Tomislav Ilić osvojio je nagradu 'Microsofta' za softver 'Digital Future' na zagrebačkoj 'Inovi Mladi', najvećoj hrvatskoj izložbi inovacija mladih, a ova riječka srednjoškolska ustanova dobila je posebnu nagradu kao najbolja škola gost iz Hrvatske. Najuspješniji je to dosadašnji nastup ove riječke srednje škole na izložbi 'Inova Mladih', a Ilić je za softver nastao pod mentorstvom profesorice Ružice Kamenjašević, osim novčane nagrade u iznosu od 2 000 kuna, zaradio i pohvale predstavnika Microsofta za svoje inovativno rješenje".
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
Naravno da se dečki iz 'Microsofta' vesele, ali mi je potpuno nepojmljivo zadovoljstvo njegove mentorice, kolegice Kamenjašević. Naime, sad smo još uvijek koliko-toliko neovisni subjekti, a svakom tko razmisli oko deset sekundi jasno je da se s bilo kakvom slobodom nakon što ti spraše čip pod kožu možeš pozdraviti.
I dalje ne mogu vjerovati da se ovakvo što promovira, pa još i nagrađuje.
ponedjeljak, 11.06.2012.
Stanje nacije
Ima li ovakav narod budućnosti?
subota, 02.06.2012.
Kad voda učiteljima dođe do grla...
Dana 30. svibnja 2012. godine u sportskoj dvorani Osnovne škole „Dr. Ivan Merz“ u Zagrebu održan je prosvjed učitelja.
Nazočni su bili svi predmetni učitelji, ravnatelj, pedagoginja i defektologinja, knjižničarka te svi učenici od petoga do osmog razreda.
Povod je ovom prosvjedu bila objava učenice sedmoga razreda na Facebooku. Učenica (cijelom svijetu) objavljuje vrlo vulgarnim rječnikom cjelovitim rečenicama da joj je jedna profesorica uništila dan do kraja, pri čemu profesoricu naziva najpogrdnijim imenom i tomu dodaje psovku koja u čitatelja izaziva gađenje.
Zahtijevajući potpunu tišinu u prostoriji, ravnatelj je nazočne upoznao s povodom okupljanja. Rekao je učenicima da je došao trenutak kad smo, kao škola, odlučili stati na kraj i oduprijeti se (svim raspoloživim zakonskim sredstvima) svakoj neprimjerenoj izjavi učenika i roditelja koja se odnosi na našu školu i naše učitelje. Istakao je da je ta objava na Facebooku vrhunac bezočnosti kojom nas pojedini učenici (i roditelji) vrijeđaju i omalovažavaju naš trud, znanje, umijeće i predanost u odgoju i obrazovanju. Upozorio je da će svako novo vrijeđanje i zadiranje u profesionalni integritet i autonomnost učitelja podlijegati svim mjerama koje su u našoj kompetenciji.
Objašnjenje i komentar:
Naime, što nam se događalo tijekom samo ove nastavne godine?
-Učestalo nenajavljeno i drsko upadanje roditelja u učionice u vrijeme nastave da bi taj čas riješili ono što su naumili
-jednako takvo upadanje u zbornicu u vrijeme odmora
-neprimjereno i vulgarno obraćanje učiteljima u nazočnosti učenika
-otvoreno zadiranje u struku: u sadržaj predmeta - gradivo, u način rada – metode, oblike, nastavne sustave, u način provjeravanja znanja, u vrednovanje usmenih i pismenih odgovora – ocjenjivanje
-učeničko bahato kretanje po stotinu godina starim i dobro očuvanim školskim prostorima, pri čemu uništavaju vrata, dovratke, stube, rukohvate…
-nezahvalno i rasipničko ponašanje prema hrani, higijenskim potrepštinama, didaktičkim materijalima
-krajnje neodgovoran odnos učenika prema rasporedu sati i početku nastavnoga sata: nevažno je hoće li doći na vrijeme ili s deset, sedamnaest ili dvadeset i tri minute zakašnjenja
-indolentan odnos prema obavljanju svih zadaća koje su dio nastavnoga sadržaja
-očekivanje samo izvrsnih ocjena bez obzira na uloženi trud i pokazano znanje
-isticanje (u svakom trenutku) svojih prava (na temelju zakona, pravilnika, kućnoga reda…) i apsolutno zanemarivanje svojih obveza (a pritom preziranje zakona, pravilnika, kućnoga reda…).
Držimo da je tragedija ovoga društva što nije ni otvorilo oči pred ovakvim stanjem, što ga (sukladno tomu) ne zamjećuje i ignorira i što nitko osim učitelja nije svjestan posljedica koje nas već okružuju: maloljetničko nasilje, psovački rječnik u ustima vrlo malene djece, potpuna odsutnost empatije, svekolika neodgovornost prema obvezama, sve niža razina znanja, sposobnosti i kompetencija, površnost i nedosljednost u obavljanju bilo koje zadaće, nezainteresiranost za bilo koji sadržaj koji zahtijeva intelektualni angažman…
Škola je u nekoliko navrata prijavljivala policiji učenike zbog fizičkoga maltretiranja učitelja i fizičkih napada na učenike. U nekoliko smo navrata prijavljivali roditelje policiji i socijalnoj službi zbog maltretiranja učitelja ili učenika te zanemarivanja roditeljskih obveza.
Prijavljenim se učenicima i roditeljima, naravno, zbog toga nije dogodilo ništa. Naime, poznato je da učenicima izrečene pedagoške mjere, kao i prijave policiji ili socijalnoj službi, ne donose nikakav rezultat. Učenici o kojima je riječ i dalje sjede u razredu kao da se ništa nije dogodilo.
Razvidno je, dakle, da je nužno potrebna revizija pedagoških mjera ne bi li postale djelotvorne. (Primjerice, sustav njemačkih pedagoških mjera podrazumijeva da učenik mora zavrijediti svoje pribivanje nastavi nakon izrečenih pedagoških mjera.)
Roditelji su se revno koristili svojim demokratskim pravom: prijavljivali su školu nadležnom ministarstvu i policiji ne susprežući se od lažnih optužaba. Kad rečene ustanove otkriju obmanu, takvim se roditeljima, naravno, ne događa ništa, a škola se treba opravdavati zbog svojega predanog i kvalitetnog rada.
Unatoč ovomu prosvjedu i svima budućim (budu li nužni) mi vjerujemo u svoje zanimanje, u svoje poslanje i u buduće naraštaje.
Ponosni smo na mnoge svoje učenike i na rezultate koje smo s njima postigli.
Molimo sve koji mogu utjecati na uvjete u kojima radimo da nam omoguće da učenicima damo sve najbolje što znamo i umijemo te da nas pritom ne ometaju.
Učitelji OŠ „Dr. Ivan Merz“ u Zagrebu
petak, 01.06.2012.
Bit sustava
Dobio sam vic iz Crne Gore.
"Dva čovjeka danima pješače kroz pustinju. Već na izmaku snaga, žedni, sigurni da se smrt približava, naiđu na kamilju balegu. Jedan od njih predloži drugome: vidi, imam 100 eura, daću ti ih ako pojedeš ovu balegu. Što ovaj i uradi.
I tek potom razmisli što je učinio: da, zaradio sam 100 eura, koji mi ne trebaju, jer ću ionako umrijeti u ovoj pustinji, i još sam pojeo govno. Uto naiđu na drugu balegu te on saputniku predloži: ako pojedeš ovo, spreman sam ti vratiti tvojih 100 eura.
Ovaj razmisli: da, uživao sam u tome što sam ga naveo da pojede balegu za novac koji mu zapravo i ne treba, ali bilo je to skupo zadovoljstvo. Balege na koje nailazimo možda znače da idemo putem kojim je prošao karavan, a tada ni oaza ne može biti daleko. Možda preživimo, a tada će mi trebati novac. Stoga pojede ponuđeno.
Tek što je vratio pare u džep, udari se u čelo i vikne: kakvi smo mi idioti! Ti si pojeo govno, ja sam pojeo govno, a pritom niko ništa nije zaradio.
Kolega mu mirnim glasom odgovori: Nisi u pravu. Ne vidiš veliku sliku. Najvažnije je da kapital cirkuliše.