gospon profesor
nedjelja, 28.03.2010.
Gospon Kustić
Don Živka Kustića čitam još od djetinjstva (Tomica i njegova pisma), pročitao sam i knjigu Hrvatska – mit ili misterij, a redovito pratim i njegovu kolumnu u Jutarnjem listu. Čitam ga ne zato što bih bio nešto posebno „navezan“ na njega, kao što nisam „navezan“ niti na fra Zvjezdana Linića ili, božemiprosti, Borisa Dežulovića, čije tekstove također pratim. Čitam ga, dakle, jer mi je zanimljivo kako komentira dnevne događaje u svjetlu višeznačnih biblijskih stihova i neoborivih vjerskih istina, često na neobično maštovit način. Budući da i sâm imam smisla za paradokse, relativno dobro podnosim logičke vratolomije i intelektualno žongliranje poštovanog klerika.
Pa ipak, ovaj put je, rekao bih, pretjerao. Naime, u subotu je, u kratkom intervjuu novinaru Jutarnjeg lista, na pitanje o „nizu seksualnih skandala u Crkvi“, odgovorio sljedeće: „Treba pogledati u oči činjenicama i shvatiti da je takvih zločina uvijek bilo, u manjoj ili većoj mjeri, ali gledajući razmjerno, bilo ih je više izvan crkvenih struktura nego u njima. Seksualna zloporaba djece najviše se događa u obiteljima, civilnim školama i obrazovnim institucijama. To što se dogodilo u Crkvi razmjerno je manje od onoga što se događa u drugim dijelovima društva. Međutim, javnost je uvijek osjetljiva na seksualne skandale, a s druge strane od svećenika se uvijek očekuje da bude svjetlo u tami. Gledano u postotku, tih je pojava još uvijek malo u crkvenim institucijama. Ako ih ima, onda ne smije biti nikakvih zapreka da se odgovornima sudi“.
Na stranu to što se ovdje implicira ono „i drugi to rade“, kao da bi se time odgovornost za nedjelo razvodnila, na strano ono zaključno „ako ih ima“, jer, čemu „ako“, kad je jasno da „tih pojava“ uistinu ima, na stranu to što ih ima, statistički gledano, „još uvijek malo“ kad je o crkvenim ustanovama riječ, ono što me zapravo naljutilo jest spominjanje zloporabe djece koje da se „najviše događa u… civilnim školama i obrazovnim institucijama“. Naime, ne sjećam se da sam, ne samo u posljednje vrijeme, nego uopće ikada na naslovnicama novina čitao o tome da bi neki profesor godinama seksualno zlostavljao učenike, i da bi to njegov ravnatelj znao i prikrivao. Ili da bi o tome pisao nadležnim službama i osobama u ministarstvo pa da bi i one to zataškavale. Sporadično se pojavi neki članak o kakvoj pustopašnoj američkoj ili češkoj profesorici (pročitao sam dva ili tri takva u zadnjih dvadesetak godina) koja je zavela napaljenog srednjoškolca pa je smjesta ostala bez posla, no o tome da bi neki logoped u poliklinici SUVAG napastovao gluhonijemu djecu, za to nisam čuo. Ne kažem da u „civilnim školama i obrazovnim institucijama“ nema osoba pedofilskih ili hebefilskih/efebofilskih sklonosti, ali moj je dojam upravo suprotan dojmu don Kustića: gledajući razmjerno, rekao bih da ih je manje nego u crkvenim strukturama. Jasno, ni don Kustić niti ja ne raspolažemo pravim podacima, vjerodostojnim statistikama i znanstveno verificiranim istraživanjima. No, činjenica jest da ni sâm rimski biskup ne niječe neugodno velik broj do sada otkrivenih, a do nedavno prikrivanih, slučajeva.
Koliko s cijelom tom svinjarijom ima veze celibat osjetljivo je pitanje i ne treba brzati s odgovorom. Možda bi, netko će se zapitati, i u „civilnim školama i obrazovnim institucijama“ također bio povećan broj slučajeva molestiranja djece kad nastavnici ne bi imali kakav-takav seksualni život izvan radnog mjesta. (Ipak, u školama je situacija takva da će te roditelj prijaviti već i za jedinicu iz zalaganja, a nekmoli za što gore.) Celibat je moguće plemenita ideja, na rubu misterija, i netko možda uistinu uspije sublimirati svoju seksualnu energiju i preusmjeriti je na nesebično darivanje sebe drugima, no, praksa često ne ide u korak s teorijom, niti plemenite želje sa stvarnim životom.
Na koncu, ono što mi se – osim, dakako, samog zlostavljanja nemoćnih – čini najproblematičnijim aspektom svega ovoga jest očito višedesetljetno prikrivanje samih počinitelja nedjela od strane onih koji su za njih znali, naime, drugih svećenika i nadređenih (bojim se i pomisliti do koje razine je zavjera šutnje išla). Pretpostavljam da su time željeli zaštititi Crkvu od zlonamjernih komentara i sačuvati pred prljavim svijetom imidž čistoće crkvenih struktura. Ali, avaj!, učinili su time samima sebi medvjeđu uslugu. Crkva, kako je ja – naivno? – zamišljam, prva bi, po prirodi svoga poslanja, trebala reagirati na prijestupe svojih službenika, napose na ovako krupne poput ovih. I to ne internim istragama daleko od očiju javnosti i pukim premještanjem prekršitelja Božjih, crkvenih i civilnih zakona u drugu župu.
Pade mi na pamet zgoda iz Djela apostolskih (5,1-11) iz koje se vide standardi istinoljubivosti u ranoj crkvi. Ljudi su i za manje prijestupe umirali od straha.
Neki pak čovjek po imenu Ananija, zajedno sa svojom ženom Safirom proda imanje pa u dogovoru sa ženom odvoji nešto od utrška, a samo jedan dio donese i postavi pred noge apostolima. Petar mu reče: "Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!" Kako Ananija ču te riječi, sruši se i izdahnu. I silan strah spopade sve koji su to čuli. Nato ustanu mladići, poviju ga, iznesu i pokopaju. Nakon otprilike tri sata uđe njegova žena ne znajući što se dogodilo. Petar joj reče: "Reci mi, jeste li za toliko dali imanje?" Ona odgovori: "Da, za toliko". A Petar će joj: "Što vam bi da se složiste iskušati Duha Gospodnjega? Eto na vratima nogu onih koji ti pokopaše muža! I tebe će iznijeti!" Ona se umah sruši do njegovih nogu i izdahnu. Oni mladići uđu, nađu je mrtvu, iznesu je i pokopaju uz muža. I silan strah spopade cijelu Crkvu i sve koji su to čuli.
Tako, umjesto da se provlači teza o masonskim podvalama (ne kažem da se anticrkveni krugovi ne vesele skandalima o kojima je riječ) i otvorenom ratu protiv katoličke crkve, o kojima čitam na katoličkim forumima, mislim da bi svima kojima je do ugleda Crkve bilo bolje da ih spopadne silan strah zbog ovoga u nebo vapijućega grijeha. Crkva (tj. svi ljudi koji je čine) će biti autentična u onoj mjeri u kojoj je sposobna i spremna beskompromisno se suočiti s vlastitim grijesima. Sve ostalo, pa i podacima nepotkrijepljene izjave poput one da se zlostavljanje djece „najviše događa u… civilnim školama i obrazovnim institucijama“, jest samozavaravanje koje nipošto neće uvećati ulogu Crkve u društvu.
