gospon profesor
nedjelja, 27.09.2009.
Nebo nad Hrvatskom
Nedavno smo svjedočili još jednoj seriji slabo uspjelih prosvjeda. Kad se slična stvar dogodila prošle godine, bio sam 7. prosinca objavio tekst iz kojega dio prenosim i sada, jer se, eto, ništa bitno nije promijenilo. Prenosim samo dio jer sam se u tekstu bavio i pokušajem nabave oklopnog vozila za četiri milijuna kuna, što ga je želio kupiti jedan gradski službenik (odatle naslov), neki će se možda sjetiti te bizarne zgode. Inače, prepoznat ćete u tekstu paradigmatičan lik hrvatske politike u posljednjih stotinjak godina, proračunatog našijenca koji je smislio kako doći do novca i moći...
Boys love toys
Ima jedna pripovijest K. Š. Gjalskog iz zbirke Male pripovijesti (1894.), pod naslovom Nacionalna ekonomija. Nekako mi je pala na pamet ovih dana dok sam promatrao pripreme za (neuspjeli) prosvjed na kojem se (vladajuću/društvenu/ekonomsku) elitu pozivalo da „stegne remen“, i prozivalo da je „lopovska banda“. Cijeli kontekst mi je, dakako, posve jasan, ljudi su frustrirani, bijesni itd. Ipak, pomislio sam kako je to s masama, kolektivitetima, pukom, narodom, kako već hoćete, neobična stvar. Naime, na istom tom trgu, prije kojih sedamnaest godina, možda ti isti ljudi (uz one kojima se u petak nije dalo doći pokisnuti – ah, ta kiša, baš kad su prosvjedi!) klicali su nekim onodobnim pripadnicima elite, a među njima su se motali, ili su ih iz prikrajka promatrali oni koji su se spremali taj narodni zanos iskoristiti ne bi li sedamnaest godina kasnije i sami bili dio elite protiv koje će se sav taj puk, sad pak, buniti. To je ta neka dijalektika, a da stvar nije od jučer, piše i Gjalski u spomenutoj pripovijesti.
Počinje opisom jednog takvog javnog skupa održanog početkom devedesetih godina 19. stoljeća:
»’Živjela – živjela domovina!’ klicao je iz svega grla, a upale oči plamtjele su od žara i zanosa. Taj čas ne bi mu se nimalo čudnovato pričinilo da je tko k njemu pristupio i zahtijevao od njega da položi glavu za domovinu. Zacijelo ne bi ni trenutka krzmao – ta drugo ne bi bio imao dati!«
Bezimeni hrvatski domoljub, sirotinja, anonimus nalik tolikim njemu sličnima koji će iste te riječi izgovarati stotinjak godina kasnije. Evo kako ga opisuje Gjalski:
»Srce, dobro njegovo nepokvareno srce ljubilo je tu domovinu… ta ljubav nadomješćivala mu sve, kad ju je tako ubavu… vidio, on je bio čitav bogataš i sa pobožnim ponosom pjevao: Lijepa naša domovino! Gladan u želucu, uz jadikovku i plač nesite djece, on je računao s veseljem koliko će od izvoza žita doći u domovinu novaca i ’narod’ se obogatiti!«
Sjećate li se sličnog zanosa s početka devedesetih godina, ali 20. stoljeća? Sličnih snova o Hrvatskoj kao Švicarskoj, o plaćama – osobno sam čuo to obećanje na jednom skupu – koje će sad, samo što nisu, biti 3000 dojč maraka, i da ne nabrajam dalje… Ljudi su, iz ljubavi prema domovini, upalih očiju koje su plamtjele od žara i zanosa, ostavljali sve što su imali i krenuli za tu domovinu dati i život.
No, među egzaltiranim pukom, piše dalje Gjalski, našao se i jedan gospodin:
»’Živjela – živjela domovina!’ klicao je iz svega grla, a pokraj njega, u silnoj vrevi raspamećene svjetine, stajao je elegantan, bogat, otmjen gospodin, posjednik mnogih kuća, tvornica i imanja… Iz početka s porugljivim smiješkom slušao je silne klicaje puka, a malo poslije primilo lice čisto ljutit izraz… ’Koji me vrag nosio ovamo! Još će misliti tkogod da i ja pripadam među te egzaltadose!’ govorio je u sebi krijući se zguren među leđima drugih. Ta, istinabog, takva bi sumnja posve bila neopravdana, dosad je svakom zgodom dokazao da je trijezan, praktičan i odan; nije se žacao ničesa, dapače, mirne je duše tek nedavno dao svoj glas u parlamentu za trgovački ugovor sa susjednom državom, kojim će ugovorom domovina njegova veliku štetu trpjeti; ali on je zaslužio velik orden.«
Stotinjak godina kasnije, među masom su se po svoj prilici motali oni koji će sklapatelji štetnih ugovora te posjednici kuća, tvornica i imanja postati naknadno, ali su u glavi već kalkulirali kako. No, naš bezimeni domoljub, onaj iz 19. i onaj iz 20. stoljeća, jednako je zaneseno pjevao himnu i bio za domovinu spreman nositi glavu u torbi. A Gjalskijev političar?
»’Džaba i domovina!’ promuca srdito i tiho, pa se silomice protisne kroz svjetinu da ravno pohiti u svoju raskošnu kuću gdje ga je čekao stol, pun sviju darova domovine, dok se je onaj drugi još uvijek natjecao u klicanju domovini i tek kasno se vratio u stan, odakle je još iste večeri morao iseliti jer nije imao čim platiti stanarine – pa je bio skupa s djecom bez krova, a domovina – ljubljena njegova domovina razastrla je nad njim svoje zvjezdano nebo, ah, ove noći tako hladno nebo.
I kao izdaleka – tek izdaleka – dolazilo mu pitanje, e kako on to nema ni pedlja zemlje, ni krova svoga, a ima domovinu?«
E tako, nakon istovjetnog zanosa početkom devedesetih godina 20. stoljeća, sedamnaest godina kasnije, opranima kišom i propuhanima burom, našim anonimcima s Facebooka, našim bezimenim blogerima, našim nezaposlenima koji moraju iseliti s obitelji jer nemaju za stanarinu, jednom riječju, našim domoljubima, mora da se u glavi pojavilo isto pitanje: kako to da u džepu nemaju onih 3000 dojč maraka, kako to da nemaju dionica, kako to da ih doma ne čeka pun stol darova domovine, kako, dakle, to sve nemaju – a imaju domovinu?
To je, dakle, taj prvi dio teksta. Ono što me uvijek i iznova fascinira jest kako to da su stotine tisuća odraslih ljudi u stanju dati svoj glas, i dobrim dijelom prepustiti sudbinu u ruke ljudima za koje se zna da prije 1990. nisu imali ništa više od njih, a danas imaju nepojmljivo više od njih. Kako to da su spremni dati svoj glas onima koji su se na njima obogatili i bogate se i dalje, čineći od politike, koja je "javna stvar" cirkus i provincijalni spektakl? (O ovome posljednjemu, pročitajte tekst kolege Dežulovića u današnjem izdanju Jutarnjeg lista.)