gospon profesor
subota, 27.06.2009.
Talac đavola
Prolog
Kada dođoše k mnoštvu, pristupi mu čovjek, padne pred njim na koljena i reče: "Gospodine, smiluj se sinu mojemu jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada u oganj i često u vodu. Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti." A Isus odgovori: "O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!" I zaprijeti Isus zloduhu te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa. (Evanđelje po Mateju 17,14-18)
Danas jedna mučna tema pa tko nije raspoložen… da poslije ne ispadne kako sam mu ja dodatno pokvario raspoloženje.
U Hrvatskoj – osim možda u nekim zainteresiranim krugovima – irski teolog, bivši svećenik (isusovac), autor brojnih studija, egzorcist s tridesetogodišnjim stažem i profesor na vatikanskom Pontifikalnom biblijskom institutu (doktorirao je semitske jezike, arheologiju i orijentalnu povijest, a studirao je i psihologiju) Malachi B. Martin praktički nije poznat. U Sjedinjenim Državama, kamo je otišao iz Rima, taj je savjetnik trojice papâ pak dobro poznat po svojim kontroverznim uspješnicama u kojima se bavi, među ostalim, odnosima moći u Vatikanu i navodnim crnim misama što su se tamo održavale.
Jedna od njegovih knjiga nosi naslov Hostage to the Devil (Talac đavola) (HarperOne, drugo izdanje 1992.), a u njoj se bavi opisima procesâ opsjednuća i egzorcizama petero suvremenih Amerikanaca. Za nju sam, kao i za autora, saznao prije desetak godina, naišavši na referencu u knjizi Ljudi laži – nada u iscjeljenje zla u ljudima (V.B.Z., 1999.) M. Scotta Pecka. Budući da me ova potonja dobrano prodrmala – bio sam zaprepašten opisima slučajeva kojima se Peck kao psihijatar bavio i odjednom neugodno svjestan da ljudi poput onih o kojima sam čitao žive i oko mene – nabavio sam i Martinovu knjigu.
Odlučio sam – a nitko to, lijepo vam kažem, ne mora čitati/komentirati ako ga tema ne zanima – izdvojiti nekoliko citata iz predgovora u kojima autor pojašnjava o čemu je riječ. Odmah na početku spominje da muškarce i žene uključene u pet slučajeva o kojima izvještava osobno poznaje; ponudili su mu svoju punu suradnju pod uvjetom da se njihovi identiteti, kao i identiteti njihovih obitelji i prijatelja ne otkrivaju.
Knjiga je prvi put objavljena 1976., u doba popularnosti hit-filma Egzorcist, kad se sve skupa smatralo dobrim poslovnim potezom, ali autor upozorava da je opsjednutost stvaran fenomen i da u doba u kojem se pojavljuje drugo izdanje Amerikanci više nisu tako bezbrižni. Naime, prema Martinovim spoznajama, „u pedeset američkih država trenutno postoji preko osam tisuća sotonističkih kovena. Znamo da je u svakom većem američkom gradu moguće nazočiti crnoj misi… svakoga tjedna najmanje jednom, i to na nekoliko lokacija. Znamo da se prosječni članovi kovena vrbuju iz svih zanimanja, kako među političarima, tako i među klerom i religioznim osobama“. Ovo potonje naročito upada u oči, ali, kao što je to netko dobro primijetio, ako zlo postoji, neće li se pokušati sakriti tamo gdje ga najmanje očekujemo? Nadalje, „znamo da među tim kovenima postoji izvjesna ’specijalizacija’. Na primjer, pojedinac može izabrati heteroseksualni ili homoseksualni koven. U najmanje tri glavna grada, članovi klera mogu izabrati najmanje jedan pedofilski koven kojega sačinjavaju i održavaju ekskluzivno članovi klera, za kler. Religiozne (sic!) žene mogu pronaći lezbijski koven koji se održava na sličan način“. (Autor je, podsjećam, svećenik, po svemu što sam o njemu pročitao, iznimno dobro upućen.) Ali to nije sve: „Znamo, također, da je u mnogim javnim školama u bilo kojem glavnom gradu praktički izvjesno da postoji najmanje jedna grupa tinejdžera uključenih u ritualni sotonizam. I iako znamo veoma malo – iz očiglednih razloga – o žrtvovanju ljudi kao elementu ritualnog sotonizma, znamo da je u određenim kovenima u kojima je tajnost – po cijenu života – apsolutan uvjet, kazna za pokušaj napuštanja kovena ritualna smrt, po jedan ubod nožem za svaku godinu života optuženog člana“.
Ono što sam i sâm primijetio radeći u školi jest da posljednjih godina u svakoj generaciji uočim barem nekoliko učenika oba spola koji koketiraju sa „sotonističkim“ imidžem, ono, furaju se na pentagrame i križeve okrenute naopačke, po torbama i bilježnicama ispisuju „666“, nose majice s rogatim stvorenjima, tulumare na seoskim grobljima, rezuckaju se žiletima i, naravno, slušaju Marilyna Mansona i Cradle of Filth (viđao sam učenika koji je dolazio u majici na kojoj je bila „časna sestra“ golih grudi u opscenoj pozi), a jedino što su pročitali – i u pročitano povjerovali – je Da Vicijev kod i slična literatura. Obično su to klinci iz prvog i drugog razreda, rijetko kad maturanti. (Inače, za neke koji će se pitati "što sam poduzeo" (hm, možda je nešto trebala poduzeti vjeroučiteljica?), odgovor je da je svaki pokušaj "poduzimanja nečega" osuđen na propast. Ipak, otišao sam na koncert M. Mansona, da budem u toku...)
Manson kao domobran...
Autor također dovodi u vezu sa sotonizmom i porast zlostavljanja djece: „U tom smislu, pojava zlostavljanja djece kao značajke našeg vremena zaslužuje posebnu pažnju. Nema svaki slučaj… zlostavljanja djece podrijetlo u ritualnom sotonizmu per se… Ali opseg zlostavljanja djece u Americi danas i konkretan dokaz sotonizma kao čimbenika u mnogim takvim slučajevima, počinju nam davati određenu predodžbu…“.
Kao zaključak, Martin piše: „…još je šokantnija spoznaja da u današnjoj Americi, Americi devedesetih godina, pojedinac nikada nije daleko od centra gdje se takve aktivnosti rutinski obavljaju. Nitko ne živi daleko od nekog zemljopisnog područja gdje se prakticira neki oblik ritualnog sotonizma. Ritualni sotonizam i njegova neizbježna posljedica, demonska opsjednutost, sastavni su dio atmosfere života u Americi“.
(Digresija: 1993., godinu dana nakon objavljivanja 2. izdanja Martinove knjige, pojavila se i knjiga sociologa J. Victora Satanic Panic: The Creation of a Contemporary Legend (Sotonistička panika: stvaranje suvremene legende) u kojoj autor analizira mehanizme širenja lokalnih glasina i njihovo prerastanje u moralnu paniku (sjećate se mog posta na tu temu?) „potaknutu neočekivanom suradnjom između fundamentalističkih kršćana i svjetovne terapeutske kulture“ (D. Thompson: Kontraznanje, Algoritam, 2009.) Spominjem je ovdje za one koje zanima suprotno mišljenje od Martinovog.)
Ma što tko mislio o svemu ovome, teško je ne složiti se s postojanjem fenomenâ što ih autor navodi kao potencijalne i stvarne uzroke navodne raširenosti sotonizma (u SAD-u): „Opustošenost naše kulture – svojevrsna agonija besciljnosti udružena s prevladavajućim egoizmom – dokumentirana nam je u raspadanju naših obitelji. U propadanju našeg obrazovnog sustava. U iščezavanju društveno prihvaćenih pravila pristojnosti u govoru, odijevanju i ponašanju. U životima naše mladeži, posvuda deformiranim omamljujućim nasiljem i iznenadnom smrću; maloljetničkom trudnoćom; ovisnošću o drogi i alkoholu; bolešću; samoubojstvom; strahom. Amerika je sada po svemu sudeći najnasilnija među takozvanim razvijenim nacijama svijeta“. Pitanje za raspravu: koliko u ovom opisu prepoznajemo naše društvo?
Prema Martinu, dva su čimbenika najodgovornija za tmurnu sliku. Prvo, promjena mentaliteta među kršćanskim svećenicima: „Kao rimokatolički svećenik, govorim imajući na umu naročito katoličke biskupe i svećenike… . Zbog toga što toliki mnogi u rimokatoličkoj hijerarhiji više ne prihvaćaju ta vjerovanja – čak više niti ne ispovijedaju ili poučavaju ispravnu doktrinu o sakramentima – opozicija sotonizmu, uključujući i njegov ritualni oblik – znatno je umanjena“. (Malachi Martin je, reklo bi se, tradicionalist koji nije bio oduševljen postkoncilskim promjenama u Crkvi tijekom šezdesetih.) A drugo? „S druge strane – one Luciferove – vjerovanje da on uopće ne postoji ogromna je prednost koju nikad nije uživao u tako visokom stupnju. To je konačna kamuflaža. Ne vjerovati u zlo znači biti nenaoružan protiv njega. Ne vjerovati znači biti razoružan. Ako vaša volja ne prihvaća postojanje zla, ostavljeni ste neosposobljeni da mu se oduprete“.
Martin dalje piše o tome kako zbog toga što danas čak ni dio klera ne vjeruje u postojanje vraga i pakla, ljudi koji su opsjednuti nemaju gdje potražiti pomoć. Egzorcista je malo, a potrebe su velike: „U razdoblju od ranih šezdesetih pa do sredine sedamdesetih broj obavljenih egzorcizama porastao je za 750 posto“.
Kako dolazi do opsjednutosti? „Ukoliko ne vjerovati znači biti razoružan, obratno je također istina. Uzevši u obzir općenite okolnosti koje nas okružuju u današnjem društvu, postaje sve važnije shvatiti da čak i u najgorim uvjetima niti jedna osoba ne može biti opsjednuta bez određenog stupnja suradnje…“ „…uzrok opsjednutosti je dobrovoljna suradnja pojedinca, putem njegovih sposobnosti uma i volje…“ „Pojedinac ne postaje opsjednut iznenada, kao kad netko slomi ruku ili dobije ospice. Radije, opsjednutost je… proces. Proces koji utječe na dvije snage duše: um, pomoću kojega pojedinac prima i usvaja znanje, i volju, pomoću koje pojedinac bira djelovati na temelju tog znanja.“
Kad se u duši stvori „praznina puna žudnje“, pripravljen je teren za susret „s jednim ili više tih bestjelesnih, bespolnih stvorenja zvanih demonima“. U tom kontekstu autor spominje spiritističke ouija /widža/ ploče: „Na primjer, sam pojam – ouija – očitovanje je te otvorenosti, jer je sastavljen od francuske i njemačke riječi oui i ja - koje znače da. Stav korisnika ouija ploče je doslovno: ’Da, da’“. Itd.
Recimo da je, rasprave radi, fenomen opsjednutosti stvaran. (Osobno ne mogu tvrditi da je ili nije; mogu tek vjerovati u jedno ili drugo.) Ukoliko ga stručnjaci (teolozi-svećenici, liječnici-psihijatri) ne priznaju kao realnost, opsjednuta osoba (gledali ste Egzorcista ili Egzorcizam Emily Rose) trpi nezamislivi užas. Nema nikoga tko bi joj pomogao. „Crkva je jedina institucija u društvu s autoritetom i lijekom spremnim za osujećivanje tako očitovanog zla. Ako li službeni predstavnici kojima je povjerena ta temeljna dužnost u Crkvi niječu samu baštinu te Crkve – okrenu li leđa čak i opisima u Pismu gdje Krist istjeruje demone; prikazuju li te izvještaje kao lažne i kao pjesničku slobodu – onda su zbiljske žrtve istinske demonske aktivnosti ostavljene bez ikakve nade.“
S druge strane, velečasni Martin piše i sljedeće: „Kao što pojam implicira, savršeno opsjednutu žrtvu zlo kontrolira u potpunosti i ne daje vanjske pokazatelje, nikakve naznake demonskog stanara. Tako opsjednuti, za razliku od ’nesavršeno opsjednutih’ neće pokazivati nikakvu uznemirenost na prisutnost religioznih simbola kao što su raspelo ili krunica. Neće se stresti ako ga poškropi posvećena voda, niti će oklijevati diskutirati o religijskim temama“.
Premda kao laik, koji o svemu tome zapravo nema pretjeranog pojma, ne mogu procjenjivati sudove stručnjaka na bilo kojem polju, ovdje potencijalni problem vidim u sljedećem. Naime, ukoliko je netko „savršeno opsjednut“ i to praktički nitko ne može razotkriti, onda se, u stanovitim okolnostima, mogu početi događati također nezamislivi užasi. Jer, ako se nekoga može optužiti – iz tko zna kojih motiva – da je „savršeno opsjednut“, kako će dotični, koji je zapravo tek prosječno nesavršeno ljudsko biće, dokazati da nije? Po toj logici, zapravo se svakoga može osumnjičiti. Jer, ako Malachi Martin piše o tome da su se usred Vatikana održavale crne mise, to onda znači da i među najvišim velikodostojnicima Crkve može biti „savršeno opsjednutih“ ljudi. Bilo tko to može biti. Neću dalje razvijati ovu temu; pretpostavljam da je svatko ponešto pročitao o izopačenoj logici ispitivanja „vještica“ koje su bile osuđene ako su, pod mukama, priznale da su vještice, i ako NISU priznale. Jednostavno nije bilo načina da se netko izvuče jer je bilo što što bi osoba pokušala reći u svoju obranu unaprijed smatrano znakom krivnje. Osumnjičen si da si kriv, dakle kriv si.
E sad, čini se da imamo problem. S jedne strane, ako fenomen postoji, ljudima se mora pokušati pomoći. S druge strane, kako spriječiti potencijalnu zloporabu?
Inače, cijelu ovu temu sam načeo potaknut videom na koji sam naišao prije nekoliko dana. Na njemu se može vidjeti navodni egzorcizam obavljen u nekoj američkoj protestantskoj zajednici nad adolescentom koji je navodno imao homoseksualnih sklonosti. Snimka je procurila u javnost/medije pa se sad u Americi uvelike debatira o tome je li riječ o vjerskim slobodama ili teškom obliku zlostavljanja djeteta. Možete je vidjeti ovdje.
Rekao bih da je „istjerivanje demona“ što se katkad prakticira u takvim skupinama vraški riskantan pothvat, i to za sve koji u njemu sudjeluju. Gotovo se sigurno radi o laicima koji procijene da je netko „opsjednut“ pa ga „egzorciraju“, kao što se može vidjeti na videu. Na neusporedivo ozbiljniji pristup – a to je možda neki srednji put – naišao sam u na početku spomenutoj knjizi Ljudi laži u kojoj autor – psihijatar i skeptik – opisuje svoje iskustvo sudjelovanja u obredu egzorcizma. Izdvojit ću nekoliko njegovih dojmova, a svakome zainteresiranome uistinu preporučam tu neobično zanimljivu knjigu. Tri su naglaska: opsjednutost je izuzetno rijedak fenomen i potreban je timski, multidisciplinarni pristup stručnih osoba uz pacijentovo dopuštenje postupka. Inače, Peck – a bome niti ja – ne nastoji čitatelja uvjeriti da Sotona (ne) postoji. I sam je isprva bio skeptičan. No, iskustvo kroz koje je prošao navelo ga je na preispitivanje stavova.
Evo što kaže: „Dijagnozu opsjednutosti nije lako postaviti. Nijedan od ova dva pacijenta nije imao ’izbuljene oči’ ili demonstrirao jasne nadnaravne fenomene prije samog egzorcizma. Obojica su očitovala višestruke manifestacije rutinskih duševnih bolesti kao što su depresija, histerija ili gubitak asocijacija. Stručnjaci koji se susretnu sa slučajevima često vole pitati: ’Je li pacijent opsjednut ili je duševno bolestan?’ To nije valjano pitanje. Koliko ja trenutno razumijem te stvari, da bi se opsjednutost pojavila, prvo treba postojati znakoviti emotivni problem. Tada će ga opsjednutost uvećati i stvoriti nove. Prikladno je pitanje: ’Je li pacijent samo duševno bolestan ili je duševno bolestan i opsjednut?’“
„Zato jer ne samo da dopušta, nego i inzistira na upotrebi sile, egzorcizam držim opasnim postupkom. Moć je uvijek predmet zlouporabe. Ali, jednostavna činjenica njegove potencijalne opasnosti teško da je razlog za njegovo odbacivanje. Četverosatni neurokirurški postupak kojem sam se prije tri godine podvrgao da bih oslobodio pritisak na disk i kost kičmene moždine u mom vratu bio je opasan; također mi je omogućio pisanje upravo ovih riječi upravo u ovom trenutku, umjesto da sam prikovan za krevet kao kvadriplegičar ili da sam izluđen kroničnim bolom. S moje točke gledišta, egzorcizam je u odnosu na običnu psihoterapiju ono što je radikalna operacija spram odstranjivanja čira. Radikalna operacija može biti ne samo iscjeljujuća, nego može spasiti život, i može biti zapravo jedini način liječenja u izvjesnim slučajevima koji ne reagiraju na konzervativniju terapiju.“
„Ono što sprečava da egzorcizam bude pravo silovanje je činjenica da, kao i kod operacije, osoba pristaje na postupak. Kako bismo se zaštitili od zloupotrebe moći u egzorcizmu moramo imati na umu iznimnu važnost pristanka. Pretpostavljam da to neki egzorcisti olako uzimaju. Ono što mi, praktičari tradicionalne medicine i kirurgije, možemo unijeti u egzorcizam je inzistiranje na ’upućenom pristanku’. Prije kirurškog zahvata formalno i legalno čitamo pacijentima njihova prava – ili radije popis prava koja pristaju izgubiti. Tijekom egzorcističkog postupka pacijenti gube velik dio svoje slobode. Čvrsto vjerujem da se njihovo gubljenje prava treba odvijati pod zakonskim uvjetima i da se treba voditi na zakonski način. Prije postupka pacijenti trebaju potpisati ne jednostavne nego pomno izrađene obrasce o ovlaštenju. Trebaju točno znati u što se upuštaju. Ako je pacijent jasno nesposoban za takvu osviještenost, skrbnika treba biti zakonski ovlastiti da donese razumnu odluku umjesto nje ili njega.“
„Jednako tako treba uključiti i druge zaštitnike. Treba sačuvati objektivne zapise postupaka koji se mogu objaviti, ako to pacijent ili skrbnik žele. U najmanju ruku, taj zapis bi trebao biti zvučna vrpca. Najpoželjnije je da je to video zapis.“ (Hm, sumnjam da je snimka na YouTubeu završila iz objektivnih razloga.)
„Mogu dodati da egzorcizam nije ono o čemu bi netko mogao uobičajeno misliti kao o ’jeftinom’ postupku. Prvi (i lakši) zahtijevao je skupinu od sedam visoko izvježbanih profesionalaca za četverodnevni rad (bez nadoknade), dvanaest do šesnaest sati dnevno. Drugi je uključivao sličnu skupinu od devet muškaraca i žena, koji su radili tri dana dvanaest do dvadeset sati dnevno. Nije uvijek neophodan takav masivan pothvat. Podsjećam čitatelja da su oba slučaja, kao primjeri sotonske opsjednutosti, bila očevidno neuobičajena.“
„No, najveći zaštitnik je ljubav. Jedino s ljubavlju egzorcist može razlučiti između intervencija koje su ’poštene’ i neophodne i onih koje su manipulirajuće i istinski nasilne. Jedino s ljubavlju vršitelji egzorcizma mogu biti sigurni da sve vrijeme drže na umu najbolje pacijentove interese i sigurno se oduprijeti općeprisutnoj ljudskoj sklonosti da postanu bezobzirni i očarani silom. Doista, u svim ozbiljnim slučajevima zahtijeva se više od znanja i vještine; jedino ljubav može izliječiti.“
„Teški i opasni, egzorcizmi kojima sam prisustvovao uspjeli su. Ne mogu zamisliti kako bi se drugačije pacijenti izliječili. Obojica su živi i danas se vrlo dobro osjećaju. Imam svaki razlog vjerovati da bi, da nisu prošli svoje egzorcizme, do sad obojica bili mrtvi.“
Inače, koliko sam upoznat, i kod nas postoje katolički svećenici i protestantski pastori pa možda i laici koji se bave egzorcizmom. Ukoliko netko ima kakvih iskustava i želi ih podijeliti, bit će zanimljivo pročitati ih. Posebice bi zanimljivo bilo čuti koliko ovdašnji pristupi poštuju tri naglaska (prava opsjednutost kao izuzetno rijedak fenomen; timski, multidisciplinarni pristup stručnih osoba; pacijentovo dopuštenje da se nad njim vrši postupak).
Prijedlozi za daljnje čitanje:
Denis de Rougemont: Udio đavla (Biblioteka Feral Tribune, 1995.)
Francois Fejto: Bog, čovjek i njegov đavao – Razmatranje o zlu i povijesni tijek (Alfa, 2007.)
Kao i obično, nadam se argumentiranoj i konstruktivnoj raspravi. Hvala.