gospon profesor
nedjelja, 21.06.2009.
Otkrivanje nebesa
Uspoređuju ga s Homerom, Danteom i Goetheom. Po njemu je nazvan asteroid. Sam za sebe govori: »Ja nisam toliko ’iskusio’ 2. svjetski rat; ja jesam 2. svjetski rat!« Premda će 29. srpnja napuniti 82 godine, drži se vlastite teorije prema kojoj svatko ima ’apsolutnu dob’ koju će ’uvijek imati’, a njegova apsolutna dob je, tvrdi, 17 godina. Zajedno s Hannah Arendt pratio je – sa sličnim zaključcima – suđenje Eichmannu u Jeruzalemu. Pisao je dramske tekstove, poeziju, političke komentare, filozofske studije i romane. Prema jednom njegovom romanu – Atentat – snimljen je film, dobitnik Oscara. Iako je u rodnoj Nizozemskoj neka vrsta institucije, nacionalne savijesti, kultnog autora, zbog svog obiteljskog backgrounda – otac mu je podrijetlom iz Austrije, majka Židovka – za sebe će reći: »Rodio sam se u Holandiji, ali se Holandija nikad nije rodila u meni«. Pretencioznu izjavu da je on otjelotvorenje 2. svjetskog rata treba promatrati upravo u svjetlu činjenice da je odrastao u zlosretnim vremenima tijekom kojih je, zbog židovskog podrijetla, zajedno s majkom – od koje mu se otac razveo 1937. – trebao završiti, poput desetaka tisuća nizozemskih Židova, uključujući i svu majčinu rodbinu, u Auschwitzu. Budući da mu je otac kolaborirao s nacistima, baveći se kao direktor banke poslovima vezanim uz zapljenu židovske imovine, oboje su se nekako, očevom intervencijom, izvukli. Otac filonacist i majka Židovka: hiperbola o sebi kao inkarnaciji 2. svjetskog rata postaje jasnija.
U Hrvatskoj bi, da nema Frakture, suvremeni nizozemski pisac Harry Mulisch ostao manje-više nepoznat. Naime, kod nas je bilo objavljeno samo jedno njegovo djelo (Atentat, GZH, 1987.). Zahvaljujući sofisticiranom književnom ukusu gospona Serdarevića, trenutno – jer nadam se da će toga biti još – možemo uživati u još dvama Mulischevim romanima. To su Procedura (Fraktura, 2006.) i Otkrivanje nebesa (Fraktura, 2009.). Kažem da se nadam da će toga biti još; primjerice, intrigantnom mi se čini ideja na kojoj se temelji njegov roman Siegfried (2000.), naime, da su svi mogući biografsko-psihološki pokušaji da se objasni Hitler zapravo propali, pa se Mulisch pita bi li ga se bolje moglo pojmiti pomoću fikcije? U romanu, Hitler ima sina za kojega otkrije da je 1/34 Židov. Hoće li ga dati pogubiti, pita se Mulisch? Je li u njemu bilo ikakve ljubavi ili samo mržnja i destruktivnost? Mulisch će reći da je Hitler „bio ništa, neka vrsta crne rupe“. Zanimljivo bi bilo pročitati u hrvatskom prijevodu i knjigu sabranih članaka (De zaak 40/61, 1962.) što ih je pisao za jedan tjednik tijekom suđenja Eichmannu, ili roman Voorval (1989.) o inženjeru koji, oboren naletom vjetra, pada s 55. kata, pri čemu rekapitulira svoj život, itd.
Kako bilo, za sada će dostajati tri spomenuta djela, od kojih sam pročitao Proceduru i Otkrivanje nebesa, u čemu sam više nego uživao. Jer, ovaj drugi roman, napisan 1992.godine, a o kojem ću napisati nekoliko riječi, veći je od života, Mulischev magnum opus. Na gotovo 900 stranica, u 65 poglavlja (autor, poznavatelj numerološkog simbolizma, u času objavljivanja navršio je 65 godina) radnja se odvija što na ovom našem fizičkom, što na nekom onostranom, metafizičkom planu. Na našoj razini, čitamo epsku priču o muškom prijateljstvu, njegovoj snazi i krhkosti, vjernosti i prijevari, ljubavi i izdaji, priču o astronomu i erotomanu Maxu Deliusu (sinu majke Židovke ubijene u Auschwitzu i oca njemačkog kolaboracionista osuđenog za ratni zločin: očiti autobiografski elementi) i lingvistu Onnu Quistu, izdanku jedne od najuglednijih nizozemskih obitelji. Prijateljstvo započinje 1967. i nastavlja se tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Povezuje ih ljubav prema Adi Brons, mladoj glazbenici, koja spletom okolnosti iste noći spava s obojicom, bivšim ljubavnikom Maxom i sadašnjim partnerom Onnom. Dijete koje će se roditi, misteriozni Quinten, osoba je koja ima odigrati po sudbinu svijeta presudnu ulogu. Ada u prometnoj nesreći ostane u trajnoj komi i dijete se rodi carskim rezom. Tko je otac ostaje nejasno. Na metafizičkom planu pak saznajemo kako zapravo stoje stvari s čovječanstvom. U nekoliko navrata svjedočimo gnostički intoniranim razgovorima tajanstvenih bića, po svoj prilici anđela, koji zabrinuto komentiraju kako se čovječanstvo odmetnulo od Stvoritelja („Šef“) i kako je na pragu otkrivanja posljednje tajne, one o postanku života. Stvar se naročito zahuktala na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće kada je, saznajemo, Francis Bacon, filozof koji je predvidio znanstveno-tehnološki svijet, u ime čovječanstva potpisao ugovor s Luciferom i time modernom čovjeku trasirao put u pakao, sve pod devizom „napretka“. Zadatak anđela je da svojim intervencijama/manipulacijama dovedu do vraćanja dviju ploča s Deset zapovijedi, jer je „Šef“ odlučio raskinuti svoj savez s odmetnutim čovječanstvom koje je, u zamjenu za komfor i standard, prodalo dušu vragu. Anđeo se javlja mladom Quintenu u snovima i upućuje ga u njegovu misiju.
Roman, ambiciozan do pucanja, prepun je lucidnih zapažanja, britkih dijaloga i vrckavih znanstvenih rasprava/eseja o Velikom prasku i dešifriranju ljudskog genoma, o disku iz Festosa, o Bachovoj glazbi, o zbivanjima na nizozemskoj političkoj sceni, o renesansnoj arhitekturi, o eutanaziji, o holokaustu, o hladnom ratu, o umjetnosti, matematici, katoličkoj, protestantskoj i islamskoj teologiji, filozofiji politike i prirodi vlasti… just name it. Roman je to u kojem se isprepliću Nebo i Zemlja, biologija i filozofija, znanost i teologija, starodrevno i suvremeno, ljubav i patnja. Roman čija se radnja odvija u Amsterdamu, Havani, Rimu i Jeruzalemu, a spomenut će se i Sarajevo. Roman istodobno krajnje zahtjevan i opuštajuće zabavan, intelektualno izazovan i napet poput trilera. Roman o Svjetlu i Tami, Životu i Smrti, Dobru i Zlu, predestinaciji i slobodnoj volji, krivnji i odgovornosti, Bogu i čovjeku. A sve to napisano istodobno genijalno i čitko/pitko, vrhunskim stilom, poput najukusnije intelektualne poslastice, u kojoj svako toliko nailazite na slatke cvebe (recimo, saznao sam da ime džamije Al-Aqsa znači „Najdalja točka“, a Mao Tse-Tung znači Mačak Tse-Tung), a zbog čega ga se, premda katkad izaziva vrtoglavicu, teško ispušta iz ruku.
Ako biste me pitali što da ovog ljeta pročitate, osim Biblije…
