Jesen na Bilogori, najmanjoj hrvatskoj planini može isto tako biti lijepa, iako fale klasične planinske vizure. Konačno, jedva prelazi 300 metara nadmorske visine.

Zbog blizine grada, posebno je omiljeno odredište Crna Gora i šuma iznad nje, kod šumarske i planinarske "barake". Jesen je u ovom videu doživjela dražesna djevojčica. Uživajte!



Po svojoj visini Bilogora je najniža, ali prostranstvom jedna od najvećih naših gora. Premda se u geografskom smislu ubraja među humlje, zbog svoga je položaja usred prostrane ravnice prilično uočljiva. Vrlo je pravilnog reljefa. Njezino jasno izraženo bilo blago se spušta na južnu stranu, a malo strmije na sjevernu stranu. Razvodnica je između savskoga i dravskoga porječja i dijeli bilogorsku Podravinu od Lonjsko-čazmanske zavale. Na jugu Bilogore njezini pristranci pružaju se sve do Moslavačke gore (Izvor:Wikipedija). Najviši vrh je Stankov vrh (309m).

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: Bilogora, planinarenje, jesen, film, video

Jesen je svuda lijepa, kada, rumenilo lišća za tjedan-dva, no ova predstava na Dravi bude malo zeznuta. Često se desi da lišće jednostavno sfuri, pogotovo u vrba gdje one dominiraju. Nedostaje i ona lijepa crvena faza, najviše od javora koji tako lijepo ukrase Plitvička jezera. No, topole popravljaju dojam, sa svojom intenzivnom žutom bojom.

Na poziv Siniše Cmrka koji ovdje priprema nešto veliko, otišao sam na ovaj „dravski otok“, poznate prste, odnosno negdašnje meandre rijeke Drave. Igrom slučaja, hrvatsko-mađarska granica ostala je pratiti stari tok, pa se na lijevoj obali koji inače najvećim dijelom pripada susjednoj državi, dio teritorija je ipak u Hrvatskoj. Negdašnjim meandrima voda više ne teče, ali je zato postala prava polukružna mrtvica, gdje čak i obale reflektiraju negdašnji tok. Jedna je strma, zemljana, stara erozivna strana rijeke, a druga, je plitka, muljevita i pod trskom i vrbom – negdašnja taložna strana, odnosno sprud.

Te su mrtvice postale meka za ribolovce, ali i sve one koji traže mir u izolaciji otoka. Križnica se razvija kao turističko odredište, no o tome malo više uskoro. Do tada uživajte u jesenskim scenama.



Križnicu s jugozapadne strane omeđuje rijeka Drava, a sa sjeveroistočne mađarsko-hrvatska granica koja djelomično prolazi starim tokom Drave. Važno je napomenuti da ova granica datira još od prije nekoliko stoljeća. Prometna komunikacija Pitomače i Križnice odvija se skelom i pješačkim visećim mostom.

Skela ne može prometovati pri niskom i visokom vodostaju Drave, a viseći je most širine manje od 2 metra, tako da preko njega mogu prelaziti pješaci i biciklisti. Vode stajaćice na području Križnice su idealno mrijestilište za mnoge vrste riba. Veliki dio područja Križnice obradive su površine sa vrlo kvalitetnim zemljištem za poljodjelstvo pa se križničani pretežito bave poljoprivredom (ratarstvo i stočarstvo). U novije vrijeme na ovom dijelu počeo se je razvijati lovni i ribolovni turizam što je rezultiralo otvaranjem prvog obiteljskog hotela u Križnici.

Prema popisu iz 2011. godine u Križnici živi 128 stanovnika.

Pratite me na Instagramu: Instagram
Pratite stranice na Facebooku Wild Croatia
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Oznake: Drava, jesen, Križnica, rijeka, dron, zračno, močvara, stara drava, turizam, ribolov

Na Kalniku sam bio jednom davno, a od onda se nisam ovdje godinama pojavio. U međuvremenu sam prošao gotovo sve naše krške planine, kao i na neke od svjetskih (do 6000 metara), a ove domaće ostale su nekako po strani. Stoga sam se uputio jednog lijepo jesenskog jutra upravo na Kalnik – anticiklona je nudila nekoliko sunčanih dana, a već sam ispucao skoro sve ostale bliske destinacije.

Ostao sam zabezeknut jesenskom pojavom Kalnika, i skladno uklopljenog starog grada. Jesen je tome dala čarobni premaz, u milijune žutih, smeđih i crvenih listova. Kruna svega su „zubi“, vapnenačke kalničke stijene koje strše iz bukove šume. Popeo sam se lakoćom sve do telekomunikacijskog tornja, s tako divnim pogledom na prigorje, ali i na zagorsku stranu, tamo prema Novom Marofu.



Kalnik je za mene naša jedina prava gora, a u tu svoju vlastitu definiciju podrazumijevam pojavu stijena. One ne predstavljaju iskorak iz šumske vegetacije sa svojim posebnim biljnim i životinjskim vrstama, već i vidikovce koje tako fale na Bilogori. Palo je na kraju obećanje – obići ga u svim godišnjim dobima!
Dobro došli u kraj lijepe prirode, čistog zraka , mira, tišine i spokoja, tradicionalnog načina života i očuvanih običaja, prekrasnih vidika, bogate povijesti, očuvanih povijesnih spomenika i vrijednih sakralnih objekata.

Kalnik se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske svega 60 km od Zagreba.

Oznake: kalnik, planinarenje, planina, gora, križevci, zubi, jesen

Davne 2010. boravio sam na Baškim Oštarijama oko koje su se vrzmali konji. Ljudi su pričali da je tu već dosta dugo, bez nadzora.

Jedno divno jesensko jutro, baš nekako u ovo doba godine, pratio sam ih podno Dabarskih kukova i snimio par kadrova koji su sada ovdje.



Posebno su bili zanimljivi kako brste šipak.

Oznake: Velebit, konji, baške oštarije, planina, jesen, šipak, dabarski kukovi

Oznake: Velebit, priroda, planinarenje, zora, jutro, magla, planine, park prirode, NACIONALNI PARK, jesen, izlazak