gertruda

Htio me zakoniti voditi na koncert. Vaya con dios početkom veljače. Već je sve isplanirao i svako tolko to spominje. Da ne zaboravim. Jer u zadnje vrijeme volim zaboravljati. Ponovno sam u fazi glave koja vršlja među oblacima, služi samo za ukras i od nje nema neke velike koristi, ali to sada nije tema...
Vozimo se u autu, prolazimo pokraj Lisinskog, kad se Hrvoje ponovno sjeti:
- Onda, idemo? -
- Idemo gdje? -
- Pa na koncert. Već sam se raspitao za karte. -
Kada sam ga pitala za cijenu i shvatila da ćemo trebati iskeširati skoro 500 kuna za propali, davno zaboravljeni bend koji se na zalasku karijere odlučio na svirku u Zagrebu, poskočila sam na sjedalu kao gromom ošinuta i krenula u napad:
- Kolko?! Koji ti je vrag? Ja te novce ne dam. Uostalom, i nisam neki fan tih cmoljavaca. Ako imaš viška love hajdemo rađe u onaj divan restoran s onim finim, božanstvenim, polukrvavim biftecima od kojih mi zadnji puta nije san na oči dolazio koliko su dobri. Cijelu sam se noć prevrtala po krevetu jer su mi umjesto ovčica skakali bifteci pred očima! -
Uputio mi je pogled pun gađenja i s prezirom u glasu upitao:
- Znači ti bi rađe hranu umjesto koncerta? Biftek je u tvom životu prije kulture? -
Bez trunke srama i kajanja odgovorila sam:
- U ovom slučaju definitivno je! -
Vaya con dios! Ma daj, molim te! Naravno da obožavam koncerte ali toliko očajna nisam da idem na bilo šta. Eto, čekam na primjer Stonse da odrade dug gostovanja koje je nažalost bilo otkazano. Baš sam optimista! Nadam se samo da će se lešina od Keith Richardsa prestati napušen penjati po palmama. U tom slučaju mala nada još uvijek postoji. I eto mene u prvom redu a bifteke prepuštam nekom drugom.
Znate koliko sam fina i pristojna. Ne, uopće nisam vulgarna ali ovoga puta puknut ću ako ne kažem:
Hrvoje, jebo te Vaya con dios. Da te jebo!

Drugorođenko se oteo kontroli. Umislio si je da je predsjednik svemira, što se može prosuditi na osnovu retorike koja mu je itekako izvježbana, kao da se već godinama bavi politikom. Ništa ne bi bilo čudno ako se izuzme činjenica da mali političar ima samo tri godine, a već na našu jednu dolaze tri njegove riječi. I to kakve! Da se smrzneš!
Kaže njemu teta u vrtiću:
- Toni, rekla sam ti da ne možeš u vrtić nositi igračke!-
(Inače, nije mi baš jasan smisao tog, samo njezinog neobičnog pravila. Ali eto, žena je pred penzijom, živci su joj oslabili, spušta se na nivo trogodišnjaka, svađa se sa njima kao da su si ravni.)
A Toni će na to:
- Rekla si da mogu nositi velike igračke.-
- Ne Toni, rekla sam da ne možeš nositi igračke.-
- Ne, ne, ne, rekla si da mogu nositi velike igračke.-
I povuci-potegni, mali izbečio oči, povisio glas do kreštanja (da nadglasa njezino kreštanje), stao na prste da bude veći i odbrusio joj:
- E sutra ću ti donijeti klokana!!! Baš ću ti donijeti klokana. On je velik.-
A šta reći? Teta ostala bez teksta. Tata Hrvoje, svjedok incidenta, htio je u zemlju propasti. Osim što ga žena sramoti na svakom koraku, sada mu i mlađe dijete priređuje neugodnosti.
Neki dan ga je deda krenuo špotati zbog neke stvarčice koju je primio u ruku, a Toni će opet:
- Zašto ti na mene stalno vičeš? Ha? Reci mi.-
Deda se jadan sav zbunio, počeo mucati, krenuo opravdavati...
- Pitao sam te zašto vičeš? Zločest si. Ne smije se vikati. Kaj ti ne znaš lijepo pričati? Ha? Ha?-
Ako ste slučajno stvorili sliku razmaženog i antipatičnog djeteta, iako sam majka pa mi nećete vjerovati, kategorički tvrdim da nije tako. Kada je zaista kriv, pokunji se, poklopi ušima, pa tiho jeca u nekom kutu. Ali kada nije kriv ne da se i borit će se do samog kraja sve dok ne posrami suparnika. I apsolutno je u pravu. Pa jesam li mu ja majka ili nisam? A onda se čudom čudim što je takav i pitam se na koga li je pobogu?

Osjećam se kao da sam dušu vragu prodala. A nisam. I neću. Htjela sam se samo jako praviti pametna i otvorila drugi blog. Htjela biti nešto što nisam. Zaogrnula sam se velikim riječima i debelom anonimnošću. Igrala sam se da sam Charles Baudelaire. Pih! A svako tolko iz tekstova je provirivala Gertruda i pokušavala raspaliti po svom. A ja sam je tjerala, odgurivala. Rukama i nogama. Moja prevrtljiva blizanačka priroda doživjela je svoj vrhunac. Borba doktora Jekylla i gospodina Hidea trajala je šest mjeseci. Drž, ne daj. Bjež, ostani. Hoću, neću. Pa sad bi, pa sad ne bi. Ali Gertruda... Očiju punih suza objavljujem da je Gertruda pobijedila. A Gertruda je onaj bolji dio mene, moje pravo lice. Pisati na ovom mjestu je kao vratiti se kući nakon dugog puta. Puno dragih ljudi koje sam čitala više nema na blogu. Nestrpljivo čekam s velikom nadom i njihov povratak. Ja sam doma. I baš se nekako dobro osjećam.

Odlazim...

Svakome od nas dogodi se da u određenim situacijama ne promislimo, pa pred nekim osobama izvalimo glupost koje se poslije sramimo. Svi mi ponekad znademo biti netaktični, ali ja sam u netaktičnosti prvak svijeta. Od onih sam koji bi slijepcu rekli: Pa kaj si čorav da ne vidiš što ti pokazujem!? Jezik mi služi samo da se svakodnevno sramotim, pa već razmišljam o tome da jednostavno prestanem otvarati usta i naučim jezik gluhonijemih te da se sporazumjevam samo rukama. No, poznavajući sebe, ne bi pomoglo. Već bih ja pronašla način da ga tresnem i ostanem živa.
Pa da navedem koji primjer.
Kupujemo Hrvoje i ja novu kuhinju. Dani lutanja po salonima namještaja su iza i ispred nas. Padamo s nogu. Kad odjednom spazimo baš onakvu kuhinju kakvu želimo. Dizajn fantastičan, materijali savršeni, mjere idealne. Ali, jedan detalj nikako nisam mogla progutati. Stakla zatamnjena. Prodavačica je već stala pokraj nas s nadom da smo ozbiljni kupci, kad ja krenem kokodakati:
- Pa pogledaj ti to! Kako su samo idioti mogli staviti zatamnjena stakla? Na kuhinju? Bezveze!
- Pa ne izgleda tako loše - kaže meni prodavačica.
- Kako ne izgleda loše? To vam je kao kad one seljačine stave tamna stakla na aute i misle da su glavne face jer ih mi ne vidimo - drobim ja dalje.
- Hm, znate - kaže ona meni - moj muž ima zatamnjena stakla na autu i mogu vam reći da to ljeti dosta olakšava vožnju. -
- ?!
Hrvoje je htio u zemlju propasti od srama, a ja sam puknula u smijeh jer mi drugo zaista nije preostalo. Pobjegli smo iz salona glavom bez obzira dok mi je Hrvoje pribrajao epitete koje vam neću ponavljati. Moje dostojanstvo na blogu je u pitanju.
A onda pak, drugom prilikom, sretnem sina jedne svoje kolegice, koji je prije par godina imao ozbiljnih problema sa svojim psihičkim zdravljem. Dečko od kojih dvadesetak godina jednostavno je u jednom trenutku puko i bio čak hospitaliziran, te je dugo poslije toga bio pod lijekovima. Inače dečko je stvarno OK, pametan, s odličnim smislom za humor. Ovo zadnje posebno naglašavam.
Časkajući sa njim, odjednom shvatim da mi se obraća sa Vi, i kažem mu:
- Jel ti to meni govoriš Vi? Pa šta ti je? Jesi lud?
A on meni hladnokrvno odgovori:
- Pa bio jesam, ali zadnja dijagnoza je obečavajuća. Navodno više nisam lud. Sada sam potpuno normalan.
Zemljo otvori se! Progutaj mene i moju jezičinu, skupa sa mozgom za kojeg ne znam zašto mi ga je Bog uopće dao.
Hvala svim dobrim ljudima koji su ostali uz mene usprkos mojim, vjerojatno svakodnevnim vrijeđanjima svih oko sebe, uvredama kojih uopće nisam svjesna.
Jesam li spomenula da sam plavuša? Hvala vam što me kao takvu i prihvaćate. Klanjam se, pokrivam preko glave i tražim oprost za sva buduća zastranjivanja svog nesretnog, dugačkog jezika.

Svaki puta kada prvorođenko popusti u školi, kao pravi "uzorni" roditelji, Hrvoje i ja počinjemo prijetiti da će ga zadesiti sudbina smetlara ili onih pijanaca koji po ulicama žicaju kunu, da bi se potom uvalili u prvu birtiju i polokali sve što su ižicali. Znam, znam, nije pedagoški, ali je tipično roditeljski.
A Karlo na to mrtvo hladno odgovara:
- Pa šta, baš je lijepo onim smetlarima što metu ceste! Cijeli dan su na friškom zraku, lijepo šeću, baš izgledaju sretno i mirno. Ja bih to baš htio raditi.-
Nad tom izjavom sam se zamislila i prisjetila se svojih ideala iz najranijeg djetinjstva.
Bila sam puno manja od njega kada sam bila potpuno očarana kondukterima u tramvajima koji su sjedili pokraj vrata i spokojno štambiljali karte od jutra do mraka.
Bila sam zadivljena kondukterkama koje su u jednoj ruci držale ljubiće s kioska čitajući ih s blaženim osmjehom, a drugom rukom i ne gledajući lupale po kartama. Trnci su me prolazili od zvuka štambilja, bila sam u sedmom nebu gledajući svoje kraljice na prijestolju. Bila sam tako mala da bi mi se vrat ukočio od gledanja u vis. Jedva bih čekala da dođem kući, pa bi se satima igrala kondukterke, štambiljajući razne papiriće, napućenih usnica, ozbiljnog i strogog lica.
Eh! To su bila vremena velikih snova.
Kasnije sam postala zahtjevnija. Prolazila sam faze zamišljanja sebe kao buduće veterinarke, knjižničarke, astronauta, a posljednji biser bio je da ću postati čuveni filozof svjetskog glasa.
Ali, svi snovi nepovratno su pali u vodu onoga dana kada su u tramvaje uveli aparate koji su karte počeli poništavati nekako hladno, bez imalo čarolije i moje idole poslali u zaborav.

Prvorođenko je u oblacima. Pogleda nazvanog čežnja baulja po stanu, liči na svježe opranu plahtu koja vijori na laganom povjetarcu, ne mareći za brige i svijet oko sebe. Koja god riječ mu bila upućena on ju neće čuti. Baš bi me zanimalo gdje se nalazi gumb za isključivanje sluha - i meni bi dobro došao koji puta. A čini se da je isključio i funkciju govora i namjestio je na ritmičko ponavljanje glasova a+h+a.
- Hajde Karlo, obuci se. -
- Aha. -
- Hajde Karlo, pojedi više taj doručak do kraja. -
- Aha.-
- Hajde Karlo, kreni pisati zadaću. -
- Aha.-
Naravno, jasno je da nakon onog "aha" ne slijedi niti trzaj pa i najmanjeg mišića, čak niti treptaj oka, a kamoli akcija. Dijete pretvoreno u mumiju. Mumija dok mu odgovara.
A onda odjednom apatično stanje djeteta mumije prelazi u pravu euforiju. Glavna zanimacija postaje dovođenje mlađeg brata, mame i tate do ludila. Tu više nije ograničen samo na obiteljsko gnijezdo. Učiteljici je olovka presušila od pisanja obavijesti u informativku, pa dočekuje mamu Gertrudu na informacijama u školi, klimajući glavom i uzdišući, sa uvijek istom konstatacijom:
- Karlo se drastično promijenio.-
I koliko god ja odbijala svaku pomisao na početak puberteta, danonoćne analize, promatranja i osluškivanja, dovode do istog zaključka: ipak je pubertet.
Hormončići su počeli divljati. Pa zar će mojoj bebi početi rasti brčići? Kako? Pa tek se rodio!
Stani malo sine, mama se još uvijek ne može nositi s time. Tek je i sama izišla iz puberteta.
Makar sam u četvrtom desetljeću života, još uvijek bih malo stupala nogama, kršila pravila, bježala od kuće i uvjeravala sve oko sebe da me nitko ne voli. Ljudi moji, još uvijek sam u razvoju! Još uvijek trebam svoju mamu da me spašava iz kriznih situacija i vadi iz neprilika. A pubertet je, priznat ćete velika neprilika.
Mamaaaaa! Hoću svoju mamuuuuu!

Crko nam je bojler. I to baš u onom razdoblju najveće hladnoće. Dva dana bez grijanja i tople vode. Dva dana hodanja po kući u jaknama i spavanja u trenirkama i termo čarapama. Već sam zamišljala scene kako će nas svo četvero ujutro pronaći skvrčene u krevetima, sa rukama i nožicama u zraku i sigama koje vire iz noseva. Smrznute. Čak sam i oporuku napisala. Nek se nađe.
I, napokon, nakon dva dana sibirske hladnoće, majstor je pozvonio na vrata.
Ring, ring! Aleluja! Izgleda da smo spašeni. Možda je poveo i nekog bernardinca koji će nas ugrijati svojim toplim dahom i dati nam malo rakije iz one slatke čuturice koju nosi oko vrata.
Otvaram vrata. Tu je bilo malo problema jer su mi se prsti zalijepili na smrznutu kvaku, no ipak, nakon uspješne misije otključavanja, nađem se ja licem u lice s nekom poznatom facom. Tip obučen u majstora bio je pljunuti Mile Kekin. Sličnost fascinantna. Zinula sam i zabuljila se u njega. Tipu vjerojatno nije bilo jasno jesam li možda luda ili sam se već počela kočiti od pothlađenosti. Prvo što sam pomaknula bila je glava, da se navirim iza njega u potrazi za skrivenom kamerom. Kada sam se uvjerila da skrivene kamere nema, pomaknula sam se u stranu i rekla:
- Nemate pojma kako vam se radujem.-
Da li da ga zatražim autogram sada ili na odlasku?
Mile se odmah bacio na posao, spretno rastavio zvijer zaduženu za toplinu ovog doma, dok sam se ja neprestano navirivala iza štoka ne vjerujući vlastitim očima. A onda je progovorio. Čak je i glasom, a ne samo stasom bio preslika originala. Ili možda original? Van sebe, odjurila sam u radnu sobu svog muža.
- Hrvoje, nećeš vjerovati! Mile nam popravlja bojler!
- Koji Mile?
- Pa Mile Kekin, čovječe!
- Jesi sigurna?
- Sto posto!
Skočio je sa stolice i odjurio zajedno sa mnom do kupaonice da se sam uvjeri. I uvjerio se.
Dok je razgovarao sa njim o problemu bojlera, ja sam tajanstveno hodala ispred vrata, kao Baltazar, i pjevušila Zimmer frei. Pa sam prešla na Mlohavu čunu, a onda se prebacila na starije stvari. I svaki puta kada bi prošla pored vrata, značajno bi ga pogledala onim pogledom: otkriven si! Skužila sam te!
Jadan čovjek nije mogao dočekati da završi posao, misleći vjerojatno da smo psihopate i da bi mu možda mogli nauditi ako ne požuri. Čak mi je i radni nalog ostavio u kasliću, jer ga je bilo frka vratiti se i ponovno pozvoniti manijacima na vrata. Ali, ja sam i dalje uvjerena. Bio je to Mile glavom i bradom. OK, Mile, neću nikome reći. Glumiš ko fol neku zvijezdu, a u fušu radiš za Junkers servis. Neka. Još si više porastao u mojim očima.
Uostalom, jučer sam vidjela i Johna Malkovicha kako dostavlja pakete kave u jedan kafić



- 09:23 - Komentari (11) - Isprintaj - #
..trebala si mahnut kojom flasom pive..onako nonsalantno..u prolazu..sigurno bi pao..i zapjevao ;)) (zuzu'sandal 20.02.2006. 11:03)

opsesivno kompulzivni (c. 20.02.2006. 11:25)

i onda što piše na radnom nalogu? jel mile ili nije? :) hehe, možda čovjek nema pojma ko je mile a ti ga zlostavljala! :))))) (opterećena:) 20.02.2006. 11:54)

:-)))) tak kod mene na stanici ima Phoebe iz Prijatelja, ista ona, i svaki put kad je vidim se smijem, ah... pa kaj mu niste rekli na kog vas podsjeća, jadan čovjek ziher ima traume (Plava Zvjezdica 20.02.2006. 13:07)

Cure moje, ne znam kako ću ga ponovno zvati kada će nam trebati. Taj više sigurno od straha neće proći prag naših vrata. Možda sam ga ipak trebala tražiti autogram, možda bi skužio zbog čega takva usplahirenost. Objasnit ću mu sljedeći put. (gertruda 20.02.2006. 15:11)

@creativa: bila sam blizu, jelda? (gertruda 20.02.2006. 15:12)

kad ti ciganovic zakuca po pretplatu... (ribafish 20.02.2006. 23:59)

Ma, kakav slijedeći put, taj ti ziher nikad više neće doći. Jadan Mile... Da je zvijezda u Americi, ne bi morao po kućama popravljati bojlere kako bi preživio. :))) (Pjesma o jednoj mladosti 21.02.2006. 08:37)

a mozda su ta dva ukazanja u vezi: mozda se snima "Being John Malkovic II - Being Mile Kekin". (alien tweety 26.02.2006. 01:36)

btw, svrni na neke odgovore na neka pitanja... :) samo se bojim da ti se mozda nece svidjeti... :/ (alien tweety 26.02.2006. 01:44)

Ohohoho, još jedna paranojičarka. Jesam te ja regrutirao draga vestalko? U svakom slučaju, pohvaljujem tvoj dični uradak ;) (Herostrat 02.03.2006. 15:36)

Koliko se god trudila uvjeriti svog muža da je snijeg najbolja stvar koja se može dogoditi u ovom strašnom razdoblju zime, on uporno odbija izići iz kuće i prepustiti se zimskim radostima. OK, kužim. Odrastao je u podneblju gdje cijela jedna generacija snijeg nije niti vidjela, osim na fotografijama, ali... Tim više bi to trebao biti jedan od razloga da se tom divnom, bijelom sniješcu još više veseli.
Nikada mi neće oprostiti kako sam ugrozila život našeg prvorođenka kada sam ga posjela na sanjke i zajedno se sa njim sjurila niz brijeg. Dočekao nas je blijed kao krpa, jedva izgovarajući riječi od pretrpljenog straha.
- Hej, Hrvoje, šta ti je? - zabrinuto sam ga upitala, misleći da je doživio srčani udar, već spremna da mu pružim prvu pomoć masiranja srca i disanja usta na usta. Srećom da sam nedavno u auto-školi obnovila znanje.
- Ti si luda. Luda! - provalilo je iz njega. - Mogli ste se ubiti.
Zaprepašteno sam zurila u njega ne shvaćajući o čemu priča.
- Kako, molim?
- Mogli ste se zaletiti u drvo!- ogorčeno će on.
Okrenula sam se da pogledam o kojem on to drvetu priča, no moj pogled u krugu od sto metara nije uspio locirati niti jedno jedino drvce.
- Pogledaj dobro Hrvoje oko sebe. Takve opasnosti na vidiku nema. Ne znam koliko stabala vidiš. Možda cijelu šumu? Nemoj da ti počnem brojati čaše kuhanog vina. Il si pod gasom, il ti treba stručna pomoć. Jel vidiš možda i bijele miševe? Ili leteće slonove?
- Dobro! - krene on ponovno nadurenim glasom. - Nema stabla ali ste mogli udariti u kamen!-
Kamen?! Ispod pola metra snijega?
- A...a...mogli ste se polomiti. Što ako padnete sa sanjki?
- Pa ne padamo s nebodera! Ti si lud! I ako nas ne prestaneš maltretirati, za kaznu te vodim na skijanje!
To ga je dotuklo. Zašutio je istog trena, svjestan da ja obično prijetnju pretvaram u djelo. A to bi za njega ipak bilo previše. Južnjačko srce to ne bi izdržalo.

Našoj prvorođenoj zvjerčici priuštila sam punih sedam godina dominiranja našom malom obitelji. A onda sam jednog dana, ničim izazvana uputila apel svom jedinom i rekla:
- Srećo, sad ili nikad! -
I bilo je sad. Odmah.
Želja još nije bila niti izgovorena do kraja, a meni je trbuščić već rastao.
Druga je zvjerčica već smišljala sitne pakosti, udobno se bućkajući i tjerajući me da jedem lubenice. Što sam više jela lubenice, to mi se više piškilo, a što mi se više piškilo, to me moje nerođeno zlato revnije udaralo u mjehur. I tako deset mjeseci. Deset (10) - ne devet.
I nakon toliko vremena zločesta ga je teta uspjela izvući na foru. Drip u konjskoj dozi. Uh, što je bio ljut. Čim je izišao na svjetlo dana, prvo se na nju dobro izurlao.
... A ja sam toga dana samo došla u bolnicu na naručeni pregled, sva skockana, namjeravajući nakon pregleda otići malo prošetati do grada, sjest negdje na kavicu...
Ostala sam ŠOKIRANA kada je doktor u ambulanti svećano izjavio:
- Nakon što se obučete, produžite na treći kat u rađaonu. Vrijeme je.
- Pa... pa... još nemam trudove - bespomoćno sam pokušavala izbjeći neizbježno.
- Gospođo, prije tri tjedna vam je bio termin. Zar ne mislite da je vrijeme da se porodite?
- Ali ja... ali ja...- mucala sam pitajući se kako da mu objasnim da moram prvo skočiti do grada na planiranu kavicu? Nakon prvog iskustva (u istoj bolnici), nije mi padalo na pamet da ju naručim u rađaoni.
Pomirena sa sudbinom odvaljala sam se na treći kat. Kuc, kuc! Ja sam došla roditi! - Oooo, izvolite, uđite, lijepo se raskomotite.
Spretne ruke brzo su me prevrnule na stol gdje sam ostala brojeći zvijezde. Nakon dripa krenulo je. Joj! Pa to boli! Već sam zaboravila da to tako boli.
- Onda, gospođo Gertruda, kako ide? - pitala me nasmiješena krvnica u liku doktorice.-
- Uf, uf! Beba samo što nije izišla - propentah ja.
- Ma dajte, molim vas! Predobro vi meni izgledate. Nije to još to - i ode onako nasmijana i vedra.
Pa kako da mi se kap maskare razmaže kad su mi u leđa uperili klimu na maksimum, osjećala sam se kao u frižideru. Ne, u frizeru!
- Ej, Hrvoje, daj mi malo razmaži šminku, možda shvate da stvarno rađam. Joooj! Glava je vani! Upomoć!!!!-
Dojurila nasmiješena doktorica (više joj nije bilo do smijeha).
- Pa vi rađate!-
- PA TO VAM CIJELO VRIJEME GOVORIM - I pljuc! Evo bebe. Ko iz pištolja.
Svijet je postao bogatiji za još jedan mali pimpač, a ja za još jedno teško, ali neprocjenjivo iskustvo i još jednog malog, prekrasnog sina, kojeg ću nositi kao kap vode na dlanu. Isplatilo se propustiti kavu. Zar ne?
Sada smo prava obitelj. Četiri Gertrudića! 3:1!
Da pljucnem još i koju curicu? Hmm? Pa, ne bih baš riskirala. Što ako ponovno bude pimpač? Sve je predivno kad su slatki, mali, mirišljavi i mekani. A kada im počnu dlake rasti, pa se svi skupa krenu linjati? Pa, tko će toliko smrdljivih čarapa oprati?
Možda usvojim jednu curicu. Od 18 godina.
Možda.
Jel ima dobrovoljki? Natječaj je raspisan.