gertruda

Prvorođenko je u oblacima. Pogleda nazvanog čežnja baulja po stanu, liči na svježe opranu plahtu koja vijori na laganom povjetarcu, ne mareći za brige i svijet oko sebe. Koja god riječ mu bila upućena on ju neće čuti. Baš bi me zanimalo gdje se nalazi gumb za isključivanje sluha - i meni bi dobro došao koji puta. A čini se da je isključio i funkciju govora i namjestio je na ritmičko ponavljanje glasova a+h+a.
- Hajde Karlo, obuci se. -
- Aha. -
- Hajde Karlo, pojedi više taj doručak do kraja. -
- Aha.-
- Hajde Karlo, kreni pisati zadaću. -
- Aha.-
Naravno, jasno je da nakon onog "aha" ne slijedi niti trzaj pa i najmanjeg mišića, čak niti treptaj oka, a kamoli akcija. Dijete pretvoreno u mumiju. Mumija dok mu odgovara.
A onda odjednom apatično stanje djeteta mumije prelazi u pravu euforiju. Glavna zanimacija postaje dovođenje mlađeg brata, mame i tate do ludila. Tu više nije ograničen samo na obiteljsko gnijezdo. Učiteljici je olovka presušila od pisanja obavijesti u informativku, pa dočekuje mamu Gertrudu na informacijama u školi, klimajući glavom i uzdišući, sa uvijek istom konstatacijom:
- Karlo se drastično promijenio.-
I koliko god ja odbijala svaku pomisao na početak puberteta, danonoćne analize, promatranja i osluškivanja, dovode do istog zaključka: ipak je pubertet.
Hormončići su počeli divljati. Pa zar će mojoj bebi početi rasti brčići? Kako? Pa tek se rodio!
Stani malo sine, mama se još uvijek ne može nositi s time. Tek je i sama izišla iz puberteta.
Makar sam u četvrtom desetljeću života, još uvijek bih malo stupala nogama, kršila pravila, bježala od kuće i uvjeravala sve oko sebe da me nitko ne voli. Ljudi moji, još uvijek sam u razvoju! Još uvijek trebam svoju mamu da me spašava iz kriznih situacija i vadi iz neprilika. A pubertet je, priznat ćete velika neprilika.
Mamaaaaa! Hoću svoju mamuuuuu!

Crko nam je bojler. I to baš u onom razdoblju najveće hladnoće. Dva dana bez grijanja i tople vode. Dva dana hodanja po kući u jaknama i spavanja u trenirkama i termo čarapama. Već sam zamišljala scene kako će nas svo četvero ujutro pronaći skvrčene u krevetima, sa rukama i nožicama u zraku i sigama koje vire iz noseva. Smrznute. Čak sam i oporuku napisala. Nek se nađe.
I, napokon, nakon dva dana sibirske hladnoće, majstor je pozvonio na vrata.
Ring, ring! Aleluja! Izgleda da smo spašeni. Možda je poveo i nekog bernardinca koji će nas ugrijati svojim toplim dahom i dati nam malo rakije iz one slatke čuturice koju nosi oko vrata.
Otvaram vrata. Tu je bilo malo problema jer su mi se prsti zalijepili na smrznutu kvaku, no ipak, nakon uspješne misije otključavanja, nađem se ja licem u lice s nekom poznatom facom. Tip obučen u majstora bio je pljunuti Mile Kekin. Sličnost fascinantna. Zinula sam i zabuljila se u njega. Tipu vjerojatno nije bilo jasno jesam li možda luda ili sam se već počela kočiti od pothlađenosti. Prvo što sam pomaknula bila je glava, da se navirim iza njega u potrazi za skrivenom kamerom. Kada sam se uvjerila da skrivene kamere nema, pomaknula sam se u stranu i rekla:
- Nemate pojma kako vam se radujem.-
Da li da ga zatražim autogram sada ili na odlasku?
Mile se odmah bacio na posao, spretno rastavio zvijer zaduženu za toplinu ovog doma, dok sam se ja neprestano navirivala iza štoka ne vjerujući vlastitim očima. A onda je progovorio. Čak je i glasom, a ne samo stasom bio preslika originala. Ili možda original? Van sebe, odjurila sam u radnu sobu svog muža.
- Hrvoje, nećeš vjerovati! Mile nam popravlja bojler!
- Koji Mile?
- Pa Mile Kekin, čovječe!
- Jesi sigurna?
- Sto posto!
Skočio je sa stolice i odjurio zajedno sa mnom do kupaonice da se sam uvjeri. I uvjerio se.
Dok je razgovarao sa njim o problemu bojlera, ja sam tajanstveno hodala ispred vrata, kao Baltazar, i pjevušila Zimmer frei. Pa sam prešla na Mlohavu čunu, a onda se prebacila na starije stvari. I svaki puta kada bi prošla pored vrata, značajno bi ga pogledala onim pogledom: otkriven si! Skužila sam te!
Jadan čovjek nije mogao dočekati da završi posao, misleći vjerojatno da smo psihopate i da bi mu možda mogli nauditi ako ne požuri. Čak mi je i radni nalog ostavio u kasliću, jer ga je bilo frka vratiti se i ponovno pozvoniti manijacima na vrata. Ali, ja sam i dalje uvjerena. Bio je to Mile glavom i bradom. OK, Mile, neću nikome reći. Glumiš ko fol neku zvijezdu, a u fušu radiš za Junkers servis. Neka. Još si više porastao u mojim očima.
Uostalom, jučer sam vidjela i Johna Malkovicha kako dostavlja pakete kave u jedan kafić



- 09:23 - Komentari (11) - Isprintaj - #
..trebala si mahnut kojom flasom pive..onako nonsalantno..u prolazu..sigurno bi pao..i zapjevao ;)) (zuzu'sandal 20.02.2006. 11:03)

opsesivno kompulzivni (c. 20.02.2006. 11:25)

i onda što piše na radnom nalogu? jel mile ili nije? :) hehe, možda čovjek nema pojma ko je mile a ti ga zlostavljala! :))))) (opterećena:) 20.02.2006. 11:54)

:-)))) tak kod mene na stanici ima Phoebe iz Prijatelja, ista ona, i svaki put kad je vidim se smijem, ah... pa kaj mu niste rekli na kog vas podsjeća, jadan čovjek ziher ima traume (Plava Zvjezdica 20.02.2006. 13:07)

Cure moje, ne znam kako ću ga ponovno zvati kada će nam trebati. Taj više sigurno od straha neće proći prag naših vrata. Možda sam ga ipak trebala tražiti autogram, možda bi skužio zbog čega takva usplahirenost. Objasnit ću mu sljedeći put. (gertruda 20.02.2006. 15:11)

@creativa: bila sam blizu, jelda? (gertruda 20.02.2006. 15:12)

kad ti ciganovic zakuca po pretplatu... (ribafish 20.02.2006. 23:59)

Ma, kakav slijedeći put, taj ti ziher nikad više neće doći. Jadan Mile... Da je zvijezda u Americi, ne bi morao po kućama popravljati bojlere kako bi preživio. :))) (Pjesma o jednoj mladosti 21.02.2006. 08:37)

a mozda su ta dva ukazanja u vezi: mozda se snima "Being John Malkovic II - Being Mile Kekin". (alien tweety 26.02.2006. 01:36)

btw, svrni na neke odgovore na neka pitanja... :) samo se bojim da ti se mozda nece svidjeti... :/ (alien tweety 26.02.2006. 01:44)

Ohohoho, još jedna paranojičarka. Jesam te ja regrutirao draga vestalko? U svakom slučaju, pohvaljujem tvoj dični uradak ;) (Herostrat 02.03.2006. 15:36)