gertruda

Odlazim...

Svakome od nas dogodi se da u određenim situacijama ne promislimo, pa pred nekim osobama izvalimo glupost koje se poslije sramimo. Svi mi ponekad znademo biti netaktični, ali ja sam u netaktičnosti prvak svijeta. Od onih sam koji bi slijepcu rekli: Pa kaj si čorav da ne vidiš što ti pokazujem!? Jezik mi služi samo da se svakodnevno sramotim, pa već razmišljam o tome da jednostavno prestanem otvarati usta i naučim jezik gluhonijemih te da se sporazumjevam samo rukama. No, poznavajući sebe, ne bi pomoglo. Već bih ja pronašla način da ga tresnem i ostanem živa.
Pa da navedem koji primjer.
Kupujemo Hrvoje i ja novu kuhinju. Dani lutanja po salonima namještaja su iza i ispred nas. Padamo s nogu. Kad odjednom spazimo baš onakvu kuhinju kakvu želimo. Dizajn fantastičan, materijali savršeni, mjere idealne. Ali, jedan detalj nikako nisam mogla progutati. Stakla zatamnjena. Prodavačica je već stala pokraj nas s nadom da smo ozbiljni kupci, kad ja krenem kokodakati:
- Pa pogledaj ti to! Kako su samo idioti mogli staviti zatamnjena stakla? Na kuhinju? Bezveze!
- Pa ne izgleda tako loše - kaže meni prodavačica.
- Kako ne izgleda loše? To vam je kao kad one seljačine stave tamna stakla na aute i misle da su glavne face jer ih mi ne vidimo - drobim ja dalje.
- Hm, znate - kaže ona meni - moj muž ima zatamnjena stakla na autu i mogu vam reći da to ljeti dosta olakšava vožnju. -
- ?!
Hrvoje je htio u zemlju propasti od srama, a ja sam puknula u smijeh jer mi drugo zaista nije preostalo. Pobjegli smo iz salona glavom bez obzira dok mi je Hrvoje pribrajao epitete koje vam neću ponavljati. Moje dostojanstvo na blogu je u pitanju.
A onda pak, drugom prilikom, sretnem sina jedne svoje kolegice, koji je prije par godina imao ozbiljnih problema sa svojim psihičkim zdravljem. Dečko od kojih dvadesetak godina jednostavno je u jednom trenutku puko i bio čak hospitaliziran, te je dugo poslije toga bio pod lijekovima. Inače dečko je stvarno OK, pametan, s odličnim smislom za humor. Ovo zadnje posebno naglašavam.
Časkajući sa njim, odjednom shvatim da mi se obraća sa Vi, i kažem mu:
- Jel ti to meni govoriš Vi? Pa šta ti je? Jesi lud?
A on meni hladnokrvno odgovori:
- Pa bio jesam, ali zadnja dijagnoza je obečavajuća. Navodno više nisam lud. Sada sam potpuno normalan.
Zemljo otvori se! Progutaj mene i moju jezičinu, skupa sa mozgom za kojeg ne znam zašto mi ga je Bog uopće dao.
Hvala svim dobrim ljudima koji su ostali uz mene usprkos mojim, vjerojatno svakodnevnim vrijeđanjima svih oko sebe, uvredama kojih uopće nisam svjesna.
Jesam li spomenula da sam plavuša? Hvala vam što me kao takvu i prihvaćate. Klanjam se, pokrivam preko glave i tražim oprost za sva buduća zastranjivanja svog nesretnog, dugačkog jezika.

Svaki puta kada prvorođenko popusti u školi, kao pravi "uzorni" roditelji, Hrvoje i ja počinjemo prijetiti da će ga zadesiti sudbina smetlara ili onih pijanaca koji po ulicama žicaju kunu, da bi se potom uvalili u prvu birtiju i polokali sve što su ižicali. Znam, znam, nije pedagoški, ali je tipično roditeljski.
A Karlo na to mrtvo hladno odgovara:
- Pa šta, baš je lijepo onim smetlarima što metu ceste! Cijeli dan su na friškom zraku, lijepo šeću, baš izgledaju sretno i mirno. Ja bih to baš htio raditi.-
Nad tom izjavom sam se zamislila i prisjetila se svojih ideala iz najranijeg djetinjstva.
Bila sam puno manja od njega kada sam bila potpuno očarana kondukterima u tramvajima koji su sjedili pokraj vrata i spokojno štambiljali karte od jutra do mraka.
Bila sam zadivljena kondukterkama koje su u jednoj ruci držale ljubiće s kioska čitajući ih s blaženim osmjehom, a drugom rukom i ne gledajući lupale po kartama. Trnci su me prolazili od zvuka štambilja, bila sam u sedmom nebu gledajući svoje kraljice na prijestolju. Bila sam tako mala da bi mi se vrat ukočio od gledanja u vis. Jedva bih čekala da dođem kući, pa bi se satima igrala kondukterke, štambiljajući razne papiriće, napućenih usnica, ozbiljnog i strogog lica.
Eh! To su bila vremena velikih snova.
Kasnije sam postala zahtjevnija. Prolazila sam faze zamišljanja sebe kao buduće veterinarke, knjižničarke, astronauta, a posljednji biser bio je da ću postati čuveni filozof svjetskog glasa.
Ali, svi snovi nepovratno su pali u vodu onoga dana kada su u tramvaje uveli aparate koji su karte počeli poništavati nekako hladno, bez imalo čarolije i moje idole poslali u zaborav.