gertruda

Jutros mi je moj devetogodišnji suprug izjavio (nemojte krivo shvatiti - nema devet godina nego devetogodišnji bračni staž), da bi me ponovno oženio da to već nije učinio.
- ?!
- Bi,bi! Fantastično kuhaš, stan nam je besprijekorno čist, peglaš sve osim čarapa, zaposlena si (čitaj: zarađuješ), zadivljujuće lako rađaš, odlična si majka, savršena ljubavnica, prijateljica, nasmijavaš me... - nabraja on dalje.
Pa nije niti lud! Tko me ne bi oženio? Oženila bih samu sebe.
Nije važno što su mi živci već poprilično tanki, poprimam neke čudne tikove, ispuštam piskutave tonove i poprimam nadasve zabrinjavajuće naznake euforije, no dok se okolina pravi da sve to skupa ne primjećuje - dobro je. Sve u svemu, dobro se držim. Držim stabilno sva četiri kuta kuće (jesu li kutovi ili zidovi? Nema veze, jasno vam je da sam pod stresom).
I dok tako moja savršena polovica nabraja sve moje kvalitete, ja stojim i gledam ga staklenim pogledom koji odražava moju kroničnu premorenost, dok u pozadini naša dva mala anđela (čitaj: zvijeri) rade takvu buku da samo čekam da mi pozvoni netko od mnogobrojnih susjeda penzionera i zaprijeti naručivanjem plaćenog ubojice ako se momentalno ne stišamo. I tolerancija ima svoje granice za Boga miloga.
- Mama, mama! Toni me ponovno ugrizao - vrišti Karlo, naš prvorođeni anđeo.
Zamalo otvorim usta i riknem: ugrizi i ti njega! Ali, dragi moji, sva pročitana pedagoška literatura ipak je na kraju ostavila traga i na meni, ukalupila me i potpuno sputala da instinktivno reagiram kao obično, slabo i primitivno ljudsko biće, pa umjesto toga sklanjam stakleni pogled, namještam blago-autoritativno lice (ne previše autoritativno da djeci ne ostanu slučajno traume iz djetinjstva ili da im, nedaj Bože, ne urušim njihovo dragocjeno samopouzdanje), te kažem milim glasom:
- Toni, sram te bilo, sada bracu boli. Hajde zagrli ga i daj mu pusu. Braco te voli, nemoj ga gristi.
Toni pogne glavu, te žalosnim izrazom lica krene prema starijem bratu. I baš kad smo pomislili kako će pasti pusa, padne šaka posred Karlovog nosa, a Karlo se izvali na pod previjajući se od boli.
- Mama, mama ponovno me udario. Sigurno mi ide krv iz nosaaaaaa...
Mrak koji mi je pao na oči prekrio je svu pročitanu pedagošku literaturu, zacrnio sve moguće traume budućnosti, svaki pošteni lav mogao bi se posramiti svoje kraljevske rike, kada je iz mene provalio nadljudski urlik bijesa u trenutku kada sam se obrušila na svog malog dvogodišnjeg tiranina. Lijepo kažu naše bake: batina je iz raja izišla! I tako primijenih metodu izumrle vrste majki i dobro napraših guzu našeg cara. Sreća njegova što je još uvijek u pelenama. Uvreda je bila strašna, plač neviđen, a mene čeka barem jedan dan onog groznog osjećaja krivnje koji me spopadne svaki puta kada izgubim živce. Karlo likuje, na licu mu se jasno odražava izraz pobjede. Bijesno ga ošinem pogledom jer znam da je izazivao mlađeg brata i da je glavni krivac svađe, ali nemam snage nastaviti ovo ludilo, ispijam do kraja šalicu kave i kažem:
- Odoh ja malo prošetati.