gertruda

Htio me zakoniti voditi na koncert. Vaya con dios početkom veljače. Već je sve isplanirao i svako tolko to spominje. Da ne zaboravim. Jer u zadnje vrijeme volim zaboravljati. Ponovno sam u fazi glave koja vršlja među oblacima, služi samo za ukras i od nje nema neke velike koristi, ali to sada nije tema...
Vozimo se u autu, prolazimo pokraj Lisinskog, kad se Hrvoje ponovno sjeti:
- Onda, idemo? -
- Idemo gdje? -
- Pa na koncert. Već sam se raspitao za karte. -
Kada sam ga pitala za cijenu i shvatila da ćemo trebati iskeširati skoro 500 kuna za propali, davno zaboravljeni bend koji se na zalasku karijere odlučio na svirku u Zagrebu, poskočila sam na sjedalu kao gromom ošinuta i krenula u napad:
- Kolko?! Koji ti je vrag? Ja te novce ne dam. Uostalom, i nisam neki fan tih cmoljavaca. Ako imaš viška love hajdemo rađe u onaj divan restoran s onim finim, božanstvenim, polukrvavim biftecima od kojih mi zadnji puta nije san na oči dolazio koliko su dobri. Cijelu sam se noć prevrtala po krevetu jer su mi umjesto ovčica skakali bifteci pred očima! -
Uputio mi je pogled pun gađenja i s prezirom u glasu upitao:
- Znači ti bi rađe hranu umjesto koncerta? Biftek je u tvom životu prije kulture? -
Bez trunke srama i kajanja odgovorila sam:
- U ovom slučaju definitivno je! -
Vaya con dios! Ma daj, molim te! Naravno da obožavam koncerte ali toliko očajna nisam da idem na bilo šta. Eto, čekam na primjer Stonse da odrade dug gostovanja koje je nažalost bilo otkazano. Baš sam optimista! Nadam se samo da će se lešina od Keith Richardsa prestati napušen penjati po palmama. U tom slučaju mala nada još uvijek postoji. I eto mene u prvom redu a bifteke prepuštam nekom drugom.
Znate koliko sam fina i pristojna. Ne, uopće nisam vulgarna ali ovoga puta puknut ću ako ne kažem:
Hrvoje, jebo te Vaya con dios. Da te jebo!

Drugorođenko se oteo kontroli. Umislio si je da je predsjednik svemira, što se može prosuditi na osnovu retorike koja mu je itekako izvježbana, kao da se već godinama bavi politikom. Ništa ne bi bilo čudno ako se izuzme činjenica da mali političar ima samo tri godine, a već na našu jednu dolaze tri njegove riječi. I to kakve! Da se smrzneš!
Kaže njemu teta u vrtiću:
- Toni, rekla sam ti da ne možeš u vrtić nositi igračke!-
(Inače, nije mi baš jasan smisao tog, samo njezinog neobičnog pravila. Ali eto, žena je pred penzijom, živci su joj oslabili, spušta se na nivo trogodišnjaka, svađa se sa njima kao da su si ravni.)
A Toni će na to:
- Rekla si da mogu nositi velike igračke.-
- Ne Toni, rekla sam da ne možeš nositi igračke.-
- Ne, ne, ne, rekla si da mogu nositi velike igračke.-
I povuci-potegni, mali izbečio oči, povisio glas do kreštanja (da nadglasa njezino kreštanje), stao na prste da bude veći i odbrusio joj:
- E sutra ću ti donijeti klokana!!! Baš ću ti donijeti klokana. On je velik.-
A šta reći? Teta ostala bez teksta. Tata Hrvoje, svjedok incidenta, htio je u zemlju propasti. Osim što ga žena sramoti na svakom koraku, sada mu i mlađe dijete priređuje neugodnosti.
Neki dan ga je deda krenuo špotati zbog neke stvarčice koju je primio u ruku, a Toni će opet:
- Zašto ti na mene stalno vičeš? Ha? Reci mi.-
Deda se jadan sav zbunio, počeo mucati, krenuo opravdavati...
- Pitao sam te zašto vičeš? Zločest si. Ne smije se vikati. Kaj ti ne znaš lijepo pričati? Ha? Ha?-
Ako ste slučajno stvorili sliku razmaženog i antipatičnog djeteta, iako sam majka pa mi nećete vjerovati, kategorički tvrdim da nije tako. Kada je zaista kriv, pokunji se, poklopi ušima, pa tiho jeca u nekom kutu. Ali kada nije kriv ne da se i borit će se do samog kraja sve dok ne posrami suparnika. I apsolutno je u pravu. Pa jesam li mu ja majka ili nisam? A onda se čudom čudim što je takav i pitam se na koga li je pobogu?

Osjećam se kao da sam dušu vragu prodala. A nisam. I neću. Htjela sam se samo jako praviti pametna i otvorila drugi blog. Htjela biti nešto što nisam. Zaogrnula sam se velikim riječima i debelom anonimnošću. Igrala sam se da sam Charles Baudelaire. Pih! A svako tolko iz tekstova je provirivala Gertruda i pokušavala raspaliti po svom. A ja sam je tjerala, odgurivala. Rukama i nogama. Moja prevrtljiva blizanačka priroda doživjela je svoj vrhunac. Borba doktora Jekylla i gospodina Hidea trajala je šest mjeseci. Drž, ne daj. Bjež, ostani. Hoću, neću. Pa sad bi, pa sad ne bi. Ali Gertruda... Očiju punih suza objavljujem da je Gertruda pobijedila. A Gertruda je onaj bolji dio mene, moje pravo lice. Pisati na ovom mjestu je kao vratiti se kući nakon dugog puta. Puno dragih ljudi koje sam čitala više nema na blogu. Nestrpljivo čekam s velikom nadom i njihov povratak. Ja sam doma. I baš se nekako dobro osjećam.