gertruda

27.01.2006., petak

BEBA (DRUGI PUTA)

Našoj prvorođenoj zvjerčici priuštila sam punih sedam godina dominiranja našom malom obitelji. A onda sam jednog dana, ničim izazvana uputila apel svom jedinom i rekla:
- Srećo, sad ili nikad! -
I bilo je sad. Odmah.
Želja još nije bila niti izgovorena do kraja, a meni je trbuščić već rastao.
Druga je zvjerčica već smišljala sitne pakosti, udobno se bućkajući i tjerajući me da jedem lubenice. Što sam više jela lubenice, to mi se više piškilo, a što mi se više piškilo, to me moje nerođeno zlato revnije udaralo u mjehur. I tako deset mjeseci. Deset (10) - ne devet.
I nakon toliko vremena zločesta ga je teta uspjela izvući na foru. Drip u konjskoj dozi. Uh, što je bio ljut. Čim je izišao na svjetlo dana, prvo se na nju dobro izurlao.
... A ja sam toga dana samo došla u bolnicu na naručeni pregled, sva skockana, namjeravajući nakon pregleda otići malo prošetati do grada, sjest negdje na kavicu...
Ostala sam ŠOKIRANA kada je doktor u ambulanti svećano izjavio:
- Nakon što se obučete, produžite na treći kat u rađaonu. Vrijeme je.
- Pa... pa... još nemam trudove - bespomoćno sam pokušavala izbjeći neizbježno.
- Gospođo, prije tri tjedna vam je bio termin. Zar ne mislite da je vrijeme da se porodite?
- Ali ja... ali ja...- mucala sam pitajući se kako da mu objasnim da moram prvo skočiti do grada na planiranu kavicu? Nakon prvog iskustva (u istoj bolnici), nije mi padalo na pamet da ju naručim u rađaoni.
Pomirena sa sudbinom odvaljala sam se na treći kat. Kuc, kuc! Ja sam došla roditi! - Oooo, izvolite, uđite, lijepo se raskomotite.
Spretne ruke brzo su me prevrnule na stol gdje sam ostala brojeći zvijezde. Nakon dripa krenulo je. Joj! Pa to boli! Već sam zaboravila da to tako boli.
- Onda, gospođo Gertruda, kako ide? - pitala me nasmiješena krvnica u liku doktorice.-
- Uf, uf! Beba samo što nije izišla - propentah ja.
- Ma dajte, molim vas! Predobro vi meni izgledate. Nije to još to - i ode onako nasmijana i vedra.
Pa kako da mi se kap maskare razmaže kad su mi u leđa uperili klimu na maksimum, osjećala sam se kao u frižideru. Ne, u frizeru!
- Ej, Hrvoje, daj mi malo razmaži šminku, možda shvate da stvarno rađam. Joooj! Glava je vani! Upomoć!!!!-
Dojurila nasmiješena doktorica (više joj nije bilo do smijeha).
- Pa vi rađate!-
- PA TO VAM CIJELO VRIJEME GOVORIM - I pljuc! Evo bebe. Ko iz pištolja.
Svijet je postao bogatiji za još jedan mali pimpač, a ja za još jedno teško, ali neprocjenjivo iskustvo i još jednog malog, prekrasnog sina, kojeg ću nositi kao kap vode na dlanu. Isplatilo se propustiti kavu. Zar ne?
Sada smo prava obitelj. Četiri Gertrudića! 3:1!
Da pljucnem još i koju curicu? Hmm? Pa, ne bih baš riskirala. Što ako ponovno bude pimpač? Sve je predivno kad su slatki, mali, mirišljavi i mekani. A kada im počnu dlake rasti, pa se svi skupa krenu linjati? Pa, tko će toliko smrdljivih čarapa oprati?
Možda usvojim jednu curicu. Od 18 godina.
Možda.
Jel ima dobrovoljki? Natječaj je raspisan.
- 21:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

23.01.2006., ponedjeljak

KRELE

Recite iskreno, da li vam se možda čini da sam plavuša? E pa, vidite, jesam! Zašto je nama plavušama Bog dao ugraditi u glavu sfrljene žice? Krenula ja malo čitati stručnu informatičku literaturu, da se, je li, educiram i da malo ukrasim svoj blogić. Eh! To mi je kao da čitam japansko pismo ukrašeno Murtićevim platnima. Pa ti sad nešto skuži! Totalni sam krele!

P.S. Ustvari uopće nisam plavuša. Tako se osjećam. A bogme i djelujem.
- 22:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

11.01.2006., srijeda

KINO

Otišli prvorođenko i ja u kino. Harry Potter i plameni pehar. Trajanje filma: dva i pol sata. Idila. Nas dvoje sami. Mama i sin.
Karte nas čekaju. Rezervirano putem interneta. 10. red. Sjedala 9 i 10. Sredina. Bajno.
Krenuli smo ranije da ih na vrijeme podignemo i usput malo prošećemo, popričamo...
Rijetko se događa da smo nas dvoje sami, u miru, da se odmaknemo od čopora.
Dijete se raspričalo...
- Mama, bi ti imala šta protiv da si kosu obojim u crveno?
- Molim?
- Ne sadaaa. Kada budem veći. Meni ti je to baš super. Onak kak imaju pankeri! - ozareno mi objašnjava Karlo.
- Ma, sva djeca u pubertetu eksperimentiraju svojim izgledom. I ti ćeš, kao što sam i ja u tim godinama. Nemam ti ja ništa protiv toga - odgovaram ja puna razumijevanja.
- A mama, znaš kaj ti se meni još jako sviđa? Pearcing! Ja ću si to obavezno napraviti. Kak je to guba!
Joj! Što da sada kažem?
- Karlo, možeš raditi što god hoćeš dok si ovako dobar kao sada. Samo mi se nemoj pretvoriti u propalicu i nemoj mi se nikada drogirati. Sve ću ti drugo dopustiti. OK?
- OK mama.
I tako mi ugodno časkajući dočekasmo i početak filma. Kupili smo, naravno, kokice, coca-colu za sina i vodu za mamu (da, jeli, mama nakon blagdana lagano smanji unos kalorija) i udobno namjestili guze u one predivne fotelje.
- Karlo, trebaš piškiti? - pitam ja njega prije nego su se pogasila svjetla.
- Ne trebam.
- Karlo, odi piškiti, nećeš sigurno izdržati dva i pol sata.
- Ne trebam.
- Siguran si?
- Pa valjda znam kada mi se piški, a kada ne. Ne, sada ne mogu piškiti.
- E da znaš da se ja neću provlačiti s tobom kroz redove tijekom filma. Morat ćeš trpiti. I nemoj se već sada nacejati s tom coca-colom.
- Ma dobro, neću - već je mali lagano počeo gubiti živce.
Krenuo Harry, slistili mi sve kokice i popili sve što smo imali. Do kraja filma još sat vremena...
- Karlo, jel ti se piški? - pitam ga ja šapčući.
- Ne, ne pi-ški-mi-se - sada je već bio jako ljut.
- A idemo do WC-a? - nedam se ja dalje.
- Ali mama, zašto?
- Zato što se MENI piški! - očajno ću ja, bjesomučno brojeći koliko ljudi moram dignuti ako sjedim na 10. sjedalu. Otprilike deset ako krenem lijevo i otprilike deset ako krenem desno. Zaključila sam da nije vrijedno riskirati život zbog mjehura, makar je isti već prijetio da će popustiti i podići bijelu zastavicu u znak predaje.
U strašnim sam mukama čekala završetak filma. U ukočenoj pozi da se napaćeni mjehur što manje mućka, s otkopčanim hlaćama i izbečenim očima, dok je Karlo samo prijekorno odmahnuo glavom i nastavio spokojno uživati u filmu. Eh, tako mi i treba!
- 22:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.01.2006., petak

BEBA (PRVI PUTA)

Dok je dijete spokojno raslo u mojoj utrobi, mamica je bila sve samo ne spokojna. Stručnjaci bi to stanje nazvali manično-depresivnim, a laici sasvim normalnim stanjem jedne mlade trudnice kojoj hormoni nezaustavljivo divljaju, a raspoloženja sasvim neočekivano eskaliraju nevjerojatnim ispadima. Svom tolerantnom mužiću dugujem zahvalnost do groba što je u kritičnim trenucima stisnuo zube i nije spakirao kofere pa otišao otkuda je i došao. Klanjam se. Što je ostao potpuno pribran dok sam svakodnevno prijetila da ću ga ja spakirati i da ću se sasvim pristojno snaći u ulozi samohrane majke, te da mi on uopće nije potreban u životu. Avaj! Lako je bilo lajati dok mi niti približno nije bilo jasno što me čeka. Klanjam se još jednom. A onda, došao je taj dan. Sjeckajući mrkvice za juhicu, moje golemo tijelo nalik nilskom konju, presložilo se preko stola. Ops! Trudovi su počeli. Šta sad?! Šta sad?! Zgrabila sam telefon i okrenula desetak brojeva, te dignula takvu buku, da je u roku od par sati kompletna brojna familija bila kod nas. Nastalo je opće veselje. Svi su se dobro zabavljali zahvaljujući mojoj muci. Vino je teklo u potocima, kolektivno su se pratili moji trudovi, pale su brojne oklade.
Te hoće li biti dečko ili curica? Te koju će boju kosice imati? Te koju boju očiju? Te koliko će dugo porod trajati? Te koliko će beba biti teška? Ah, kakvo veselje!
A mene su sirotu posjeli na fotelju, uključili televizor i dali mi da gledam izbor za miss svijeta. Kako okrutno! Mene, ženu slona, golemu masu, da gledam sve one predivne, vitke cure kojima su trudovi daleki kao neka druga galaksija. Što mi je drugo preostalo nego da se nalijem crnog vina i ublažim jad (i usput popravim krvnu sliku, dakako). Ne sjećam se kako sam uopće došla do bolnice, samo se sjećam da je vino učinilo svoje, pa sam bila hrabra kao nikad u životu. A kada smo u dva ujutro napokon ušli u rađaonu, Hrvoje (moj muž) i ja smo već bili toliko hrabri da smo se čak usudili zamoliti kavu jer nam se od silne mirnoće (i utjecaja alkohola) lagano prispavalo. Osoblje je bilo naprosto šokirano našom molbom. Vjerujem da takve idiote u rađaoni još nisu imali. Čak su nas pitali da li uopće znamo gdje se nalazimo.
A meni i dalje nije bilo jasno kako će to stvorenje koje je tako lako ušlo, izaći istim putem. To pitanje me i danas, nakon dva poroda još uvijek muči. A onda je krenulo. Drž', nedaj, tiskaj, nemoj tiskati, diši, nemoj disati, glava vani, glava unutra... i ops! Evo bebe.
Malo, ljigavo, slinavo, sluzavo stvorenjce kraljevskog glasa. Kao svakoj ponosnoj i ushićenoj mami (da, da - samo na filmu), stavili su mi djetešce na prsa očekujući moj ushit. A kakav ushit, pitam ja vas, očekivati od iscrpljenog, polumrtvog stvorenja koje raskrečeno leži u rađaoni, nakon cijele noći nezamislivih muka ( niti kavu mi gadovi nisu htjeli dati ), u lokvi krvi i znoja?!
Ponosni tatica udario je u plač zajedno sa bebom, a ja sve to promatrala kao da me se to uopće ne tiče. Osoblje rodilišta bilo je ogorčeno. Kakvo su samo čudovište porodili! Potapšala sam bebicu po leđima, odmahnula rukom - molim vas, nosite ga i utonula u san.
Probudila sam se u toploj sobi, u čistom krevetu, bistre glave i tek tada shvatila što mi se dogodilo. Dragi Bože, pa ja sam postala majka. A zatim, otvorila su se vrata, a mene je obasjalo sunce. Sestra je na moj jastuk položila mog malog sina. Najljepše dijete koje sam u životu vidjela. I dok sam mu ljubila malenu glavicu, prošaptala sam mu prve riječi: tvoja sam zauvijek. Suza ponosa i sreće pala je s mog obraza na njegov kao pečat najveće ljubavi. Velike, beskrajne, bezuvjetne. Vječne!
- 20:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.01.2006., utorak

TEROR

Prvi radni dan iza proslave nove godine. Izgubljena noć, nedostatak kondicije, previše vina... Ponedjeljak je prošao u bunilu, klimali smo se kao kuhane kokoši i brojali minute kada ćemo klince staviti spavati i slasno se izvaliti na leđa pa zahrkati da se cijela zgrada ori. Ali ne... Naš prvorođenko je iz tri prsta debele prašine izvadio kutiju s Milijunašem i svećano rekao:
- Ajmo se sada lijepo svi zajedno igrati!
Milijunaša?! Sada kada mi mozak liči na čvarak? Da mi postave pitanje tipa:
Zagreb je glavni grad: a) Bugarske b) Hrvatske c) Južnoafričke republike d) Belgije,
morala bih upotrijebiti jokera Pitaj publiku. A obzirom da publike na vidiku nije bilo, igranje nije dolazilo u obzir. Bila je to osveta mladog teroriste jer je na dočeku nove godine bio s bakom, a mi smo se usudili otići kod frendova. A sada se lijepo igrajte, u deset sati navečer. Dobra mu je fora. Pa kada smo ga otpilili, pale su suze, cvilež, stupanje nogama dok je odlazio u krevet s parolama "vi mene nevolite", "važniji su vam frendovi od mene", "ali obećaliii steee"... Ništa nas nije moglo pokolebati. Pospremili smo ga u krevet takvog očajnog, no uopće ne sumnjamo da je već smislio novu pakost s kojom samo čeka da nas zaskoči negdje iza ugla, kada ćemo se najmanje nadati. Ali antiteroristička jedinica spremna je na sve...

- 21:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

02.01.2006., ponedjeljak

VJENČANJE

A kako je sve započelo? Ostavljam uvod po strani i počinjem našim vjenčanjem. Dan iz snova? Malo morgen! Ako postoji pakao na Zemlji toga dana bila sam u njemu.
Organizacija - mojih roditelja.
Prijatelji - mojih roditelja.
Familija - zajednička.
Odabir pozvanih - mojih roditelja.
Muzika - eh, pogodili ste, po guštu mojih roditelja.
Od stresa zbog priprema cijelog tog cirkusa, razboljela sam se i provela večer pijući toplu mineralnu vodu. Gnojna upala grla i temperatura 40. Lebdjela sam u groznici i promatrala paradu negdje sa stropa, kao da nisam prisutna. Uostalom, obzirom da je ta fešta bila fešta mojih roditelja, mogla sam stvarno biti i klinički mrtva. Nitko ne bi primijetio. Oh, kako sam samo muzikaše preklinjala da sviraju sve osim narodnjaka. I što su svirali? Naravno, narodnjake!
- Smilujte se trudnici...- cvilila sam cijelu večer. No, milost nije dolazila niotkuda. Nebesa su mi zalupila vrata pred nosom.
- Jaaa ga ne napojim, jaaa se konjaaaa booojim...- orilo se sa svih strana.
- Milost, milost, milost...- moji vapaji bili su sve tiši.
Nije važno, reći će moji roditelji, nisu bili skupi, a svirali su ODLIČNO! Svi su se gosti krasno zabavljali.
Klopa - jeftina. Prevedeno na riječnik mog oca - izrazito ukusna. Vodena juha, gumeni pohanci... Dalje ne pamtim jer, želudac mi je bio gore a na očima rolete dolje.
Fotograf - prava bagatela. Potpuno je nevažan podatak da niti jedna fotografija nije uspjela. Uh, slučajno su im gadovi u Austriji podvalili filmove kojima je prošao rok trajanja, a oni, službeni fotografi, profesionalci, nisu to na vrijeme primijetili i ops! Ispričavamo se, no barem ostaje video zapis. Videozapis!! Već pretpostavljate kako je taj zadatak profesionalno obavljen. Gledajući tu famoznu kazetu s našeg vjenčanja, dana iz snova svake mamine i tatine princeze, pitam ja svoju, sada zakonitu polovicu:
- Jebote, tko su ovi ljudi?!
A ono u kadru, punih sat vremena, koliko je ukupno trajalo snimanje u restoranu (usput rečeno, vojnoj kantini pri vojnoj akademiji negdje na periferiji grada), neki ljudi koje vidim prvi puta u životu. Naš je velesposobni kamerman jednostavno stao u gornji lijevi ugao dvorane, blaženo pustio korijenje, možda usput i zadrijemao, te pustio da kamera radi svoje. Rezultat je bio jednosatna snimka ljudi za koje mi niti u snu ne bi palo na pamet da ih pozovem na vlastito vjenčanje.
Mojih prijatelja uglavnom nije bilo. Zaista sam bila sretnica što sam mogla pozvati najbolju prijateljicu da mi bude kuma. Da nije bila kuma ne bi niti nje bilo. Uf! Pa tko bi platio tako veliko vjenčanje da su i moji prijatelji bili pozvani. A kada sam prije vjenčanja vrištala i bacala se po podu s molbom da mi se objasni zašto su njihovi svi prijatelji, susjedi, kolege i daleka rodbina pozvani, moja mi je mila majka objasnila:
- Dušo, prema nekim ljudima imamo stanovite obaveze.
Ne vjerujete mi? Ljudi, ja pišem istinitu priču. Svi likovi i događaji su stvarni. Ništa nisam izmislila. Stavljam ruku na srce i kažem: Cross my heart, hope to die! (jel se tako piše?)
Sada znate da se i takve stvari događaju na ovom ionako čudnom svijetu, te da nisu svi jedinci, kojima pripadam, razmažena derišta kojima se podilazi i nosi ih se kao kap vode na dlanu. Oh, ne! Postoje obitelji gdje je situacija obrnuta. U centru pažnje su roditelji, a dijete cijeli život čupa kosu jer ih ne može preodgojiti i dovesti na pravi put. Pa se iz dana u dan pita: - Pa gdje sam pogriješila?
- 20:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2007 (3)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (1)
Siječanj 2006 (6)
Prosinac 2005 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi