A kako je sve započelo? Ostavljam uvod po strani i počinjem našim vjenčanjem. Dan iz snova? Malo morgen! Ako postoji pakao na Zemlji toga dana bila sam u njemu.
Organizacija - mojih roditelja.
Prijatelji - mojih roditelja.
Familija - zajednička.
Odabir pozvanih - mojih roditelja.
Muzika - eh, pogodili ste, po guštu mojih roditelja.
Od stresa zbog priprema cijelog tog cirkusa, razboljela sam se i provela večer pijući toplu mineralnu vodu. Gnojna upala grla i temperatura 40. Lebdjela sam u groznici i promatrala paradu negdje sa stropa, kao da nisam prisutna. Uostalom, obzirom da je ta fešta bila fešta mojih roditelja, mogla sam stvarno biti i klinički mrtva. Nitko ne bi primijetio. Oh, kako sam samo muzikaše preklinjala da sviraju sve osim narodnjaka. I što su svirali? Naravno, narodnjake!
- Smilujte se trudnici...- cvilila sam cijelu večer. No, milost nije dolazila niotkuda. Nebesa su mi zalupila vrata pred nosom.
- Jaaa ga ne napojim, jaaa se konjaaaa booojim...- orilo se sa svih strana.
- Milost, milost, milost...- moji vapaji bili su sve tiši.
Nije važno, reći će moji roditelji, nisu bili skupi, a svirali su ODLIČNO! Svi su se gosti krasno zabavljali.
Klopa - jeftina. Prevedeno na riječnik mog oca - izrazito ukusna. Vodena juha, gumeni pohanci... Dalje ne pamtim jer, želudac mi je bio gore a na očima rolete dolje.
Fotograf - prava bagatela. Potpuno je nevažan podatak da niti jedna fotografija nije uspjela. Uh, slučajno su im gadovi u Austriji podvalili filmove kojima je prošao rok trajanja, a oni, službeni fotografi, profesionalci, nisu to na vrijeme primijetili i ops! Ispričavamo se, no barem ostaje video zapis. Videozapis!! Već pretpostavljate kako je taj zadatak profesionalno obavljen. Gledajući tu famoznu kazetu s našeg vjenčanja, dana iz snova svake mamine i tatine princeze, pitam ja svoju, sada zakonitu polovicu:
- Jebote, tko su ovi ljudi?!
A ono u kadru, punih sat vremena, koliko je ukupno trajalo snimanje u restoranu (usput rečeno, vojnoj kantini pri vojnoj akademiji negdje na periferiji grada), neki ljudi koje vidim prvi puta u životu. Naš je velesposobni kamerman jednostavno stao u gornji lijevi ugao dvorane, blaženo pustio korijenje, možda usput i zadrijemao, te pustio da kamera radi svoje. Rezultat je bio jednosatna snimka ljudi za koje mi niti u snu ne bi palo na pamet da ih pozovem na vlastito vjenčanje.
Mojih prijatelja uglavnom nije bilo. Zaista sam bila sretnica što sam mogla pozvati najbolju prijateljicu da mi bude kuma. Da nije bila kuma ne bi niti nje bilo. Uf! Pa tko bi platio tako veliko vjenčanje da su i moji prijatelji bili pozvani. A kada sam prije vjenčanja vrištala i bacala se po podu s molbom da mi se objasni zašto su njihovi svi prijatelji, susjedi, kolege i daleka rodbina pozvani, moja mi je mila majka objasnila:
- Dušo, prema nekim ljudima imamo stanovite obaveze.
Ne vjerujete mi? Ljudi, ja pišem istinitu priču. Svi likovi i događaji su stvarni. Ništa nisam izmislila. Stavljam ruku na srce i kažem: Cross my heart, hope to die! (jel se tako piše?)
Sada znate da se i takve stvari događaju na ovom ionako čudnom svijetu, te da nisu svi jedinci, kojima pripadam, razmažena derišta kojima se podilazi i nosi ih se kao kap vode na dlanu. Oh, ne! Postoje obitelji gdje je situacija obrnuta. U centru pažnje su roditelji, a dijete cijeli život čupa kosu jer ih ne može preodgojiti i dovesti na pravi put. Pa se iz dana u dan pita: - Pa gdje sam pogriješila?
Post je objavljen 02.01.2006. u 20:35 sati.