gertruda

11.01.2006., srijeda

KINO

Otišli prvorođenko i ja u kino. Harry Potter i plameni pehar. Trajanje filma: dva i pol sata. Idila. Nas dvoje sami. Mama i sin.
Karte nas čekaju. Rezervirano putem interneta. 10. red. Sjedala 9 i 10. Sredina. Bajno.
Krenuli smo ranije da ih na vrijeme podignemo i usput malo prošećemo, popričamo...
Rijetko se događa da smo nas dvoje sami, u miru, da se odmaknemo od čopora.
Dijete se raspričalo...
- Mama, bi ti imala šta protiv da si kosu obojim u crveno?
- Molim?
- Ne sadaaa. Kada budem veći. Meni ti je to baš super. Onak kak imaju pankeri! - ozareno mi objašnjava Karlo.
- Ma, sva djeca u pubertetu eksperimentiraju svojim izgledom. I ti ćeš, kao što sam i ja u tim godinama. Nemam ti ja ništa protiv toga - odgovaram ja puna razumijevanja.
- A mama, znaš kaj ti se meni još jako sviđa? Pearcing! Ja ću si to obavezno napraviti. Kak je to guba!
Joj! Što da sada kažem?
- Karlo, možeš raditi što god hoćeš dok si ovako dobar kao sada. Samo mi se nemoj pretvoriti u propalicu i nemoj mi se nikada drogirati. Sve ću ti drugo dopustiti. OK?
- OK mama.
I tako mi ugodno časkajući dočekasmo i početak filma. Kupili smo, naravno, kokice, coca-colu za sina i vodu za mamu (da, jeli, mama nakon blagdana lagano smanji unos kalorija) i udobno namjestili guze u one predivne fotelje.
- Karlo, trebaš piškiti? - pitam ja njega prije nego su se pogasila svjetla.
- Ne trebam.
- Karlo, odi piškiti, nećeš sigurno izdržati dva i pol sata.
- Ne trebam.
- Siguran si?
- Pa valjda znam kada mi se piški, a kada ne. Ne, sada ne mogu piškiti.
- E da znaš da se ja neću provlačiti s tobom kroz redove tijekom filma. Morat ćeš trpiti. I nemoj se već sada nacejati s tom coca-colom.
- Ma dobro, neću - već je mali lagano počeo gubiti živce.
Krenuo Harry, slistili mi sve kokice i popili sve što smo imali. Do kraja filma još sat vremena...
- Karlo, jel ti se piški? - pitam ga ja šapčući.
- Ne, ne pi-ški-mi-se - sada je već bio jako ljut.
- A idemo do WC-a? - nedam se ja dalje.
- Ali mama, zašto?
- Zato što se MENI piški! - očajno ću ja, bjesomučno brojeći koliko ljudi moram dignuti ako sjedim na 10. sjedalu. Otprilike deset ako krenem lijevo i otprilike deset ako krenem desno. Zaključila sam da nije vrijedno riskirati život zbog mjehura, makar je isti već prijetio da će popustiti i podići bijelu zastavicu u znak predaje.
U strašnim sam mukama čekala završetak filma. U ukočenoj pozi da se napaćeni mjehur što manje mućka, s otkopčanim hlaćama i izbečenim očima, dok je Karlo samo prijekorno odmahnuo glavom i nastavio spokojno uživati u filmu. Eh, tako mi i treba!
- 22:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2007 (3)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (1)
Siječanj 2006 (6)
Prosinac 2005 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi