Dok je dijete spokojno raslo u mojoj utrobi, mamica je bila sve samo ne spokojna. Stručnjaci bi to stanje nazvali manično-depresivnim, a laici sasvim normalnim stanjem jedne mlade trudnice kojoj hormoni nezaustavljivo divljaju, a raspoloženja sasvim neočekivano eskaliraju nevjerojatnim ispadima. Svom tolerantnom mužiću dugujem zahvalnost do groba što je u kritičnim trenucima stisnuo zube i nije spakirao kofere pa otišao otkuda je i došao. Klanjam se. Što je ostao potpuno pribran dok sam svakodnevno prijetila da ću ga ja spakirati i da ću se sasvim pristojno snaći u ulozi samohrane majke, te da mi on uopće nije potreban u životu. Avaj! Lako je bilo lajati dok mi niti približno nije bilo jasno što me čeka. Klanjam se još jednom. A onda, došao je taj dan. Sjeckajući mrkvice za juhicu, moje golemo tijelo nalik nilskom konju, presložilo se preko stola. Ops! Trudovi su počeli. Šta sad?! Šta sad?! Zgrabila sam telefon i okrenula desetak brojeva, te dignula takvu buku, da je u roku od par sati kompletna brojna familija bila kod nas. Nastalo je opće veselje. Svi su se dobro zabavljali zahvaljujući mojoj muci. Vino je teklo u potocima, kolektivno su se pratili moji trudovi, pale su brojne oklade.
Te hoće li biti dečko ili curica? Te koju će boju kosice imati? Te koju boju očiju? Te koliko će dugo porod trajati? Te koliko će beba biti teška? Ah, kakvo veselje!
A mene su sirotu posjeli na fotelju, uključili televizor i dali mi da gledam izbor za miss svijeta. Kako okrutno! Mene, ženu slona, golemu masu, da gledam sve one predivne, vitke cure kojima su trudovi daleki kao neka druga galaksija. Što mi je drugo preostalo nego da se nalijem crnog vina i ublažim jad (i usput popravim krvnu sliku, dakako). Ne sjećam se kako sam uopće došla do bolnice, samo se sjećam da je vino učinilo svoje, pa sam bila hrabra kao nikad u životu. A kada smo u dva ujutro napokon ušli u rađaonu, Hrvoje (moj muž) i ja smo već bili toliko hrabri da smo se čak usudili zamoliti kavu jer nam se od silne mirnoće (i utjecaja alkohola) lagano prispavalo. Osoblje je bilo naprosto šokirano našom molbom. Vjerujem da takve idiote u rađaoni još nisu imali. Čak su nas pitali da li uopće znamo gdje se nalazimo.
A meni i dalje nije bilo jasno kako će to stvorenje koje je tako lako ušlo, izaći istim putem. To pitanje me i danas, nakon dva poroda još uvijek muči. A onda je krenulo. Drž', nedaj, tiskaj, nemoj tiskati, diši, nemoj disati, glava vani, glava unutra... i ops! Evo bebe.
Malo, ljigavo, slinavo, sluzavo stvorenjce kraljevskog glasa. Kao svakoj ponosnoj i ushićenoj mami (da, da - samo na filmu), stavili su mi djetešce na prsa očekujući moj ushit. A kakav ushit, pitam ja vas, očekivati od iscrpljenog, polumrtvog stvorenja koje raskrečeno leži u rađaoni, nakon cijele noći nezamislivih muka ( niti kavu mi gadovi nisu htjeli dati ), u lokvi krvi i znoja?!
Ponosni tatica udario je u plač zajedno sa bebom, a ja sve to promatrala kao da me se to uopće ne tiče. Osoblje rodilišta bilo je ogorčeno. Kakvo su samo čudovište porodili! Potapšala sam bebicu po leđima, odmahnula rukom - molim vas, nosite ga i utonula u san.
Probudila sam se u toploj sobi, u čistom krevetu, bistre glave i tek tada shvatila što mi se dogodilo. Dragi Bože, pa ja sam postala majka. A zatim, otvorila su se vrata, a mene je obasjalo sunce. Sestra je na moj jastuk položila mog malog sina. Najljepše dijete koje sam u životu vidjela. I dok sam mu ljubila malenu glavicu, prošaptala sam mu prve riječi: tvoja sam zauvijek. Suza ponosa i sreće pala je s mog obraza na njegov kao pečat najveće ljubavi. Velike, beskrajne, bezuvjetne. Vječne!
Post je objavljen 06.01.2006. u 20:52 sati.