Svaki puta kada prvorođenko popusti u školi, kao pravi "uzorni" roditelji, Hrvoje i ja počinjemo prijetiti da će ga zadesiti sudbina smetlara ili onih pijanaca koji po ulicama žicaju kunu, da bi se potom uvalili u prvu birtiju i polokali sve što su ižicali. Znam, znam, nije pedagoški, ali je tipično roditeljski.
A Karlo na to mrtvo hladno odgovara:
- Pa šta, baš je lijepo onim smetlarima što metu ceste! Cijeli dan su na friškom zraku, lijepo šeću, baš izgledaju sretno i mirno. Ja bih to baš htio raditi.-
Nad tom izjavom sam se zamislila i prisjetila se svojih ideala iz najranijeg djetinjstva.
Bila sam puno manja od njega kada sam bila potpuno očarana kondukterima u tramvajima koji su sjedili pokraj vrata i spokojno štambiljali karte od jutra do mraka.
Bila sam zadivljena kondukterkama koje su u jednoj ruci držale ljubiće s kioska čitajući ih s blaženim osmjehom, a drugom rukom i ne gledajući lupale po kartama. Trnci su me prolazili od zvuka štambilja, bila sam u sedmom nebu gledajući svoje kraljice na prijestolju. Bila sam tako mala da bi mi se vrat ukočio od gledanja u vis. Jedva bih čekala da dođem kući, pa bi se satima igrala kondukterke, štambiljajući razne papiriće, napućenih usnica, ozbiljnog i strogog lica.
Eh! To su bila vremena velikih snova.
Kasnije sam postala zahtjevnija. Prolazila sam faze zamišljanja sebe kao buduće veterinarke, knjižničarke, astronauta, a posljednji biser bio je da ću postati čuveni filozof svjetskog glasa.
Ali, svi snovi nepovratno su pali u vodu onoga dana kada su u tramvaje uveli aparate koji su karte počeli poništavati nekako hladno, bez imalo čarolije i moje idole poslali u zaborav.
Post je objavljen 03.04.2006. u 11:02 sati.