Prvorođenko je u oblacima. Pogleda nazvanog čežnja baulja po stanu, liči na svježe opranu plahtu koja vijori na laganom povjetarcu, ne mareći za brige i svijet oko sebe. Koja god riječ mu bila upućena on ju neće čuti. Baš bi me zanimalo gdje se nalazi gumb za isključivanje sluha - i meni bi dobro došao koji puta. A čini se da je isključio i funkciju govora i namjestio je na ritmičko ponavljanje glasova a+h+a.
- Hajde Karlo, obuci se. -
- Aha. -
- Hajde Karlo, pojedi više taj doručak do kraja. -
- Aha.-
- Hajde Karlo, kreni pisati zadaću. -
- Aha.-
Naravno, jasno je da nakon onog "aha" ne slijedi niti trzaj pa i najmanjeg mišića, čak niti treptaj oka, a kamoli akcija. Dijete pretvoreno u mumiju. Mumija dok mu odgovara.
A onda odjednom apatično stanje djeteta mumije prelazi u pravu euforiju. Glavna zanimacija postaje dovođenje mlađeg brata, mame i tate do ludila. Tu više nije ograničen samo na obiteljsko gnijezdo. Učiteljici je olovka presušila od pisanja obavijesti u informativku, pa dočekuje mamu Gertrudu na informacijama u školi, klimajući glavom i uzdišući, sa uvijek istom konstatacijom:
- Karlo se drastično promijenio.-
I koliko god ja odbijala svaku pomisao na početak puberteta, danonoćne analize, promatranja i osluškivanja, dovode do istog zaključka: ipak je pubertet.
Hormončići su počeli divljati. Pa zar će mojoj bebi početi rasti brčići? Kako? Pa tek se rodio!
Stani malo sine, mama se još uvijek ne može nositi s time. Tek je i sama izišla iz puberteta.
Makar sam u četvrtom desetljeću života, još uvijek bih malo stupala nogama, kršila pravila, bježala od kuće i uvjeravala sve oko sebe da me nitko ne voli. Ljudi moji, još uvijek sam u razvoju! Još uvijek trebam svoju mamu da me spašava iz kriznih situacija i vadi iz neprilika. A pubertet je, priznat ćete velika neprilika.
Mamaaaaa! Hoću svoju mamuuuuu!
Post je objavljen 27.03.2006. u 22:00 sati.