gertruda

Koliko se god trudila uvjeriti svog muža da je snijeg najbolja stvar koja se može dogoditi u ovom strašnom razdoblju zime, on uporno odbija izići iz kuće i prepustiti se zimskim radostima. OK, kužim. Odrastao je u podneblju gdje cijela jedna generacija snijeg nije niti vidjela, osim na fotografijama, ali... Tim više bi to trebao biti jedan od razloga da se tom divnom, bijelom sniješcu još više veseli.
Nikada mi neće oprostiti kako sam ugrozila život našeg prvorođenka kada sam ga posjela na sanjke i zajedno se sa njim sjurila niz brijeg. Dočekao nas je blijed kao krpa, jedva izgovarajući riječi od pretrpljenog straha.
- Hej, Hrvoje, šta ti je? - zabrinuto sam ga upitala, misleći da je doživio srčani udar, već spremna da mu pružim prvu pomoć masiranja srca i disanja usta na usta. Srećom da sam nedavno u auto-školi obnovila znanje.
- Ti si luda. Luda! - provalilo je iz njega. - Mogli ste se ubiti.
Zaprepašteno sam zurila u njega ne shvaćajući o čemu priča.
- Kako, molim?
- Mogli ste se zaletiti u drvo!- ogorčeno će on.
Okrenula sam se da pogledam o kojem on to drvetu priča, no moj pogled u krugu od sto metara nije uspio locirati niti jedno jedino drvce.
- Pogledaj dobro Hrvoje oko sebe. Takve opasnosti na vidiku nema. Ne znam koliko stabala vidiš. Možda cijelu šumu? Nemoj da ti počnem brojati čaše kuhanog vina. Il si pod gasom, il ti treba stručna pomoć. Jel vidiš možda i bijele miševe? Ili leteće slonove?
- Dobro! - krene on ponovno nadurenim glasom. - Nema stabla ali ste mogli udariti u kamen!-
Kamen?! Ispod pola metra snijega?
- A...a...mogli ste se polomiti. Što ako padnete sa sanjki?
- Pa ne padamo s nebodera! Ti si lud! I ako nas ne prestaneš maltretirati, za kaznu te vodim na skijanje!
To ga je dotuklo. Zašutio je istog trena, svjestan da ja obično prijetnju pretvaram u djelo. A to bi za njega ipak bilo previše. Južnjačko srce to ne bi izdržalo.