30.11.2004.
los latinos
I dok alexa čeka pašta šutu ja slušam svoj prvi "LP to CD" uradak. Uspilo mi je pribacit prvu LP ploču na CD. Izbor je pao na Los Latinos duo gitare i harfe. Čudan spoj instrumenata i meksička glazba iz 1962 godine. Kako to zvuči možete poslušati na linku "trenutno slušam".
Zdravi i veseli bili.
|
alexa
He… je li me nima jedan dan, oma se događaju pizdarije. Vidim da se moje galebice nisu baš snašle u odgovaranjima na kometare jerbo im je osta moj potpis. Naime jučer san iša u kino gledat Aleksandra a njih dvi u sprezi sa materon su se hrvale s blogom.
Dunkve, tija bi napisat koju besidu o Aleksandru. Film me je totalno razočara. Pretpostavljam da san ja ima drugačija očekivanja i prvih uru i po san pokušava izbrisat iz glave predrasude kako bi drugu polovinu filma odgleda malo objektivnije. Nisan uspija.
Najgore od svega mi je bija spoj muzike i radnje budući da Vangelisa pratim od početka njegovog djelovanja i nespojiv mi je s ovako koncipiranim filmom.
Najsmišnije su bile reakcije publike koja je na zagrljaje i gugutanje između Aleksandra i njegovog ljubavnika reagirala ka na utakmici Hajduka, kad ekipa sudcu skida sve po spisku.
Sve u svemu po mojim kriterijima (koji su samo moji i nisu mjerodavni za ostatak planete), film je u kategoriji – pogledaj jedanput i nikad više.
Fala van svima na dobrodošlici mojim galebićima i s vrimena na vrime ih povirite.
Gren sad obidvat i u akciju domaći radovi.
Zdravi i veseli bili.
|
28.11.2004.
konkurencija
Ja ću samo kratko... dobija san žestoku konkurencu ovod na blogu i to za ne falit omar dvi.
Evo se uvjerite i sami... kike i black dog
Zdravi i veseli bili.
|
27.11.2004.
još jedna subota
Ulinija san se. He… nisan ni zna da i galebov rod pati od sindroma zimskog sna. Obavim priko dana ono osnovno ča triba, ulizen u kuću, zavali se u trosjed, pokrijen dekicom i uzmem čagod za čitat. Paralelno čitan tri knjige koje su sa znanstvene, informativne i beletrističke strane vezane oko jedne te iste teme. O kojoj se temi radi piše par postova niže. I tako mi prolete dani da se i ne okrenem.
Sutra je mojoj dragoj rođendan. Jutros san bija dostavna služba sa povećim popisom ča sve triba kupit za ukuću. Ma se isto nisan smjeja, jerbo san uspija lipu uru zadit na kavici sa ekipom. Dica i ja smo cili dan razmišljali ča da joj kupimo i nismo se mogli dosjetiti ča, tako da joj nismo ništa ni kupili.
Gren sad proštit ča ovi moji blogeri sa liste pišu pa se bacam na svoje knjige.
Zdravi i veseli bili.
|
24.11.2004.
drvo na moru
Zavalja se koji put ovi brod. Zna se dikod dogodit da mu se busola zaglavi u krivi smjer pa ode tamo i di nije tija. A zna bome dikod i štetu učinit, ofrižat se o koju siku oli provom udrit u drugi brod.
Nije to brod od porta, da tamo leži, grije pajole i vesla na suncu, iako zna misecima guštat u bonaci. Drago se njemu otisnuti i na veće more, veće od onega ča bi svit reka da ga može prići.
I bija je svit u pravu, jerbo je par puta deboto zaglavija za dlaku. A opet kad priko prove ugleda horizont, kad ga zarobe zrake sunca sa zapada ka zlatnom kadenom, nemore odolit, nemore stat u fermu, mora krenit i vidit, di to sunce gre leć.
Neki kažu da je nepopravljivi sanjar i da će dok ga more ne rastoći ploviti za onim obalcima ča bižidu. Neki pak tvrde da ga nije lipo ni vozit, jerbo zna često ne poslušati komandu kormila, nego krene onako ka po osjećaju, tamo di on misli da triba.
Ima i onih ča se svako toliko ukrcaju nanj, i guštaju ga puštat da sam odabere rutu kojom će ih uvest u svoj svijet vala osjećaja i pošta di se duša napaja lipotom.
I onda kad ga nebude, kad isplovi na zadnji vijađ, ostat će u portu njegovi snovi, cimom vezani za kraj.
|
23.11.2004.
u mene je još uvik subota :)
Ajme teškog života.
Evo redom moj današnji križni put.
Bače okupane suncem…
Ekipa na piciginu…
Ovo se naša mala kujica pravi važna prid muškim pasom, koji se zove Roko, a nadimak mu je valjda Prč…
Njih tri u poziranju za blog…
Došlo vrime od obida, tribalo se pinku pokripit…
A ovo sam danas dobija nakon dugogodišnje želje da ga nabavim kako bi moga ponovo aktivirati svoju LP fonoteku od par ijad ploča. Cilo popodne se zabavljam oko sređivanja novog ljubimca…
Nikad ovakvu boju nisam vidija u splitskim vratima… ludilooooo
A i lunu sam napokon uslika kako Bog zapovida…
Eto… grozno mi je, strašno mi je, za žalit me je, u mojoj subotnjoj pokori. Ali nema veze, nekako ću izdurat svu tu nevoju.
Zdravi i veseli bili.
Ps.
Još da blog radi :)
|
17.11.2004.
"mrzim zimu"
Bliži se zimski solsticij kad sunce, gledano s moje ponistre zalazi priko Šolte. I tad, ka da zapne za oni jedan bor, do kojeg dođe u ti dan, pa se počne vraćati nase, priko mora, priko Merjana, i kad stigne do Edinog nebodera, lito je.
Sad bi moga počet grintat, ben ti zimu, kad će lito, ali neću. Neću jerbo i ove zimske noći jemadu svoju draž, jemadu svoju muziku, svoj ritam.
Ovo su doba kad se držimo kuće, kad se vrtimo oko stola, oko pjata, kad se s dicom igra i čitaju priče, kad se u posteju zašuškajemo i tražimo jedno drugo za zgrijat se. Ovo su doba kad jubav i sva energija radosti rebatije među zidovima našeg doma, kad njanke kapja ne curi vani.
Ja u biti mrzim zimu, ali ima nešto u mirisu ladnega zraka, ima nešto u oštrini horizonta kad ga bura očisti. Tad se i misli nekako bistrijim čine a more i zemja odmaraju, kupe forcu za novo lito.
Danas san vidija jednog galeba, cili je nabotija od zimskoga perja, vas se zaokružija ka balun. Pari mi se da i mene toka ove zime pinku se zaoblit, zakaputat.
Sad će počet jača spiza, pa je triba zalit, pa tiba i čagod slatoga provat, a ča je tu je, ča se mora nije teško e…
A onda triba i koja tri-četiri dana otić sa kumom na lignje, pa se pustit od kraja, pa malo zapivat i obrisat prašinu s gitare.
Onda me još ovu zimu čeka i zajebancija oko prajca, kobasice, pečenice, pršuti, plečke, panceta, vino, soparnik, kruv ispod peke, joj kad se sitin ča me sve čeka, koju tešku muku moran izdurat u ova zimska doba, nije ni čudo da toliko mrzim zimu.
Dunkve, da zaključim, daboga vas sve skupa zadesila ista zimska sudbina ka i mene :)
Zdravi i veseli bili.
ps.
mržnja... što je to :)
|
15.11.2004.
dan poza bure
Prošla je kroz poja, kale, priko škrapa, priko mora. Dizala je kupe, latu, škovace, gurala jude, trgala cabla. Ostavila je slomljene trude iza sebe.
Tužno je danas bilo gledati slomljene masline, mladice tek nikle i one stare ča su se rodom narodile u viku svojemu. Verdura polegla, vene, mandarine i šipci u drači, smokva pukla na dva dila, ka srce ča pukne nejubjeno.
Čovik rapava lica teškim korakom gre po zemji mokroj, mokro mu i lice, od suza, od muke, ramenima od nemoći trese. Žena u travešu sa tleja kupi popadale frute, dica oko nje ručican prebiru po zemji.
I nebo se zavilo u sivilo, u crno, šropje i ono jeca.
Sidin u autu, gledam ih. Čovik čuti moj pogled, diže glavu. Motom ruke pružam mu sućut u nevoji njegovoj. A on se, uspravi ka čimpres, licem mu osmih zasije. Rukon svojon podigne granu od slomjene masline, visoko, poviše glave, da vide i judi i nebo, da znaju, da se nije prida. I žena mu i dičica u ti tren zasiju istim božanskim sjajem.
Krenija san dalje, bogatiji za jednu nevoju, bogatiji za jednu voju.
Nima te nevere, nima te bure koju ovi slani čovik sa škrape nemore izdurat.
Zdravi i veseli bili.
Ps.
Skužajte ča nisan odgovorija na neke komentare, ni me voja. Bija san do mojih u Podstranu (ono misto odakle san napravija one slike) i vidija stvarno nevoju ča je bura napravila. Srce mi se steglo. I materi mi je vrtal satralo, slomilo praske, mandarine, pogulilo šipke, kruške, jabuke. Nimaju struje, ka dva čuka sididu uz šteriku, moja mater i moj otac. Puklo me je to u prsi, zagušalo u grlu. Kad me projde, kad me projde… vratit ću se.
|
12.11.2004.
foto arhiva
Biti…
Gledati…
Osjetiti…
Upiti…
Postati dio…
Podijeliti…
Veseliti se…
Igrati se…
Voljeti…
Uzimati…
Davati…
Ploditi…
Učiti…
Prenositi…
Jednostavno postojati…
Ps…
Sve su fotke napravljene s istog mjesta. Zar nije svijet oko nas predivna pozornica.
Zdravi i veseli bili.
|
11.11.2004.
ddvk
Hmmm. A što kazati. Bio sam u dilemi da li prvo pročitati kod ili dekodiranje. I odluka je pala jednostavno. Dekodirani da vincijev kod je tanja i manja knjiga tako da se nisam puno mislio, odabrao sam nju.
Prvo što mi je palo u oko je naslovnica. Ajde malo je usporedite s naslovnicom napadnute knjige par postova niže. Evidentno je kako je sama naslovnica napravljena kao da je netko Brown-ovu knjigu iskidao. Zanimljivo. Zanima me da li bi kojim slučajem da je inkvizicija još na snazi stvar završila samo domišljatim design-om ili bi gorila lomača.
No ajde bez predrasuda čitati kako sugerira i sama autorica Welborn te uz tu sugestiju na samome početku knjige sugerira i to da uopće nema potrebe čitati Brown-ovu knjigu kako bi nam sve bilo jasno.
Oplajgađilda. Što volim takve početke. U startu sugestivno i autoritativno. Ne smijem iznositi citate iz knjige jer "njeno autorstvo" navodi da se ni jedan dio, ni oni najmanji ne smije prenositi u bilo kojem, pa i elektronsko obliku.
Kako bilo knjigu sam pročitao i večeras počinjem čitati Brown-a. Postavljam par pitanja koja se sama po sebi nameću:
- čemu takva reakcija na roman, ej, roman, nije čovjek napisao novi kanon… dakle negdje je pogodio samo tako, negdje je nekoga snajperski naciljao tamo gdje najviše boli dočim je reakcija bila tako burna
- zašto svako malo autorica apelira na čitatelja da nema nikakve potrebe čitati Brown-a… pa zar stvarno uvijek netko sebe mora samopozvati da bude meritum umjesto mene, tebe i svih nas skupa i da nam objašnjava što je što. E sad jedva čekam pročitati i pronaći što je to toliko povrijedilo svekoliki katolički svijet.
- i treće… pizda im materina ovo su se njih dvoje dogovorili i zaradit će lovu samo takvu
Zdravi i veseli bili.
|
10.11.2004.
daleko je meksiko
Ajme ča lampa. Pokušavam uvatit sliku munje ali ne ide nikako. Ma uvatit ću je ja kad-tad.
Jučer smo moja draga i ja bili pozvani na meksičku večeru. Oala ča san se lipo sredija. Počeli smo sa "dum-dum"-om, to je ka tekila i sprajt. Čašom se udre o kolino i triba se popit sve dok je pina u čaši. Odnija je vrag bocu tekile u 20 minuti.
Onda smo opalili po tahosima, buritosima i pitaj ti gospu po čemu sve ne. Sve to lipo u tortiljama s miljun različitih umaka, žestokih, mezzo žestokih, blagih. To se nemore ispričat kako je bila dobra spiza.
Kumpanjo koji nas je pozva na večeru vrhunski je kuvar iako mu to nije profesija.
Pored toga vrhunski je zajebant, tako da s njim u društvu nikad nije dosadno. Spizdija je ženski dio ekipe jerbo in nije tija dat niti jedinu ricetu pod devizom da oli će koja od njih to znat skuvat.
Ja san za dobru atmosferu donija odoma 10-tak cd-ova meksičke muzike. I tako dok su marijači cipali, cipali smo i mi po meksičkoj pivi s tekilom i lagano (dibidus) san se blesira.
Fala gospi da žena ne pije i da vozi.
Zadili smo do jedne ure. Pa dok smo došli doma, dok sko legli, dok smo e… uvatilo nas je i dvaipo. Kad san zaspa sanja san kako putujem u meksiko nekim kaičem. I jeba te led otegla se ta plovidba samo tako. Sretnem usput nekog ribara i pitan ga da jeli zna koliko još ima, a on će meni "e moj čovik, daleko je meksiko".
Jutros san zato bija totalna koma. Stiga san na posal u 10 uri i razmantava se do podne.
Eto i na što ti se život svodi… use… nase… podase… Na koncu nije to ni tako loša filozofija i fakat, meksiko je stvarno daleko, u 3pm.
Zdravi i veseli bili.
|
08.11.2004.
dvk
Upa san u pizdarije. Taman kad san nekako potpisa kapitulaciju, zakopao sve svoje potrebe za potragom, iskopa san nešto ča me je napalilo ka mulca od 16 godin. Kupija san istovremeno "da vincijev kod" od Dan Brown-a i "dekodirani da vincijev kod" od Amy Welborn-a.
Za one koji ne znaju o čemu se radi evo par podataka.
Prvospomenuta knjiga je roman, triler, koji iza te forme krije bezbroj informacija vezanih za religiju, tajna društva, tajna znanja, knjiga koja je u prvih 6 mjeseci od objavljivanja prodana u 4 milijuna primjeraka.
Drugospomenuta knjiga je pokušaj demantiranja činjenica koje prva knjiga spominje, pokušaj bacanja gnoze (gnosos=znanje), kako sam autor piše, u more tame.
Ajmeeee đe me nađe… gren se oma uvatit čitanja.
btw… danas se u moju firmu zaposlija novi momak, vraga momak, čovik, oženjen, na svome mistu, ma je gledano po godinama za me ipak momak. Nadam se da će postati prvoklasni golgeter u mome timu. A nije mu ni trener za bacit e…
Zdravi i veseli bili.
|
07.11.2004.
U zadnja 24 sata spava san 18. A je, uspija san pogledat film o Troji. Gospe moja koja makljaža, koji rat. Film je bogat, čudo tehnike ali me je ostavija malo ladnim. Više san se bija uživija u tu priču dok san čita Homera.
Danas je i naša kujica vodila jedan rat sa kosti od teleće koljenice koja je deboto bila veća od nje. Ali nije se dala smest, po ciloj kući ju je nosila i tila negdi zakopat. Na kraju je kost završila u njenoj košari skrivena ispod dekice.
Nisan dva dana izaša iz kuće. Jedino smo otišli pridvečer na Bače sist uvatit pinku arije. Bome je lipo zaladilo, pala je temperatura, tako da smo se brzo pokupili doma.
Neke velike volje za pisat neman pa san samo tija zapisat u ovi svoj dnevnik dvi stvari:
- danas nije potreban konj za srušit jednu Troju, to danas svakodnevno rade "magarci"
- sunce je i danas zašlo odjeveno u svoj raskoši nebeskih boja
Zdravi i veseli bili.
|
06.11.2004.
subotaaaaaaa
Ajme… prošla je cila šetimana a nisan se ni okrenija. Gužva, zbrka, trka, ali zadovoljan san kad ima rezultata. Evo san samo tija napisat, fala Bogu opet subota i… he… iman borbe sa nekim nemanina priloženim na slici. Gren im se suprostavit pa ću pridvečer u miru pročitat blogove koje sam propustio ovu sedmicu i odgovorit na neodgovorenu poštu.
Zdravi i veseli bili.
|
01.11.2004.
my way
Da, danas je bio taj dan kad se zajednica kolektivno prisjeća svojih mrtvih. Groblja puna cvijeća, svijeća, nadgrobni spomenici i kamene, hladne ploče, uglancane.
Ima nešto u meni što se opire tom svjetonazoru, ono nešto neopipljivo, neopisivo, iracionalno.
Kultno štovanje mrtvih poznato je čovječanstvu od prvih civilizacija pa sve do današnjeg dana. Ali ne, ne bi sada teoretizirao odakle potječu korijeni našeg današnjeg ponašanja uobličenog u ritual, rutinu, tradiciju.
Umjesto teorije ispričat ću jednu priču koja je svima manje-više poznata, ali ću je malo, onako na svoj način.
Marija se tog jutra probudila umornija nego li je legla. Protekli dani u njenom životu iscijedili su joj i posljednje atome tjelesne i emocionalne snage. Još uvijek nije mogla prihvatiti činjenicu da su ga ubili, da je mrtav, da ga nema. Potiho se nadala da će ga taj usud mimoići, ali sve se zbilo točno onako kako je On rekao da će se desiti.
Ustala je iz kreveta, u tišini obukla crninu. Još jučer je sve pripremila za posljednji obred, čiste plahte, ulje, mirodije. Sve je već bilo spremno u platnenoj torbi koju je prebacila preko ramena i krenula put groblja.
Vani je još bio mrak, tek prvi zraci s istoka najavljivali su zoru.
Marija je sitnim, ženskim koracima žurno gazila prašnjavu cestu jer je željela stići na groblje prije izlaska sunca, kako bi još po hladu obavila sve što treba.
Da nije bilo tuge u njenom srcu, mogla se je slobodno veseliti rađanju novog dana koji samo što nije provirio s istočnih obronaka. Promatrala je tu igru svjetla pomiješanog mirisima i zvucima zore.
Na groblje je stigla upravo u trenutku kad se sunce promolilo i pomilovalo joj lice svojom toplinom. Na tren sklopi oči, zastane i pokuša upiti tu milost postojanja. I dok je tako stajala začu glas kako je zove: "Marijo… Marijo…".
Marija otvori oči i ugleda pred sobom biće puno svjetla koje se miješalo sa svjetlom sunca. Srce joj se uzlupalo, ruke i noge u trenu ostale bez snage. Padoše na koljena, jedva zadržavajući svijest.
"Marijo, kud si krenula?", biće joj se ponovo obrati.
"Krenula sam na grob moga učitelja, da ga pomažem pogrebnim mastima, da mu tijelo namažem mirisnim uljima." odgovori ona drhtavim glasa.
"Ne čini to Marijo. On nije među mrtvima. Tvoj je učitelj pobijedio smrt i tu pobjedu želi podijeliti sa svima koji ga prihvate, da i oni sami smrti ne osjete. Zato Marijo, otiđi svojoj braći i sestrama te im prenesi moje riječi – ne dolazite na grob moj plakati već se radujte vječnom životu u koji vas vodim."
Tek tad Marija u biću prepozna svog ljubljenog učitelja. Suze radosnice poteku joj niz obraze.
"Učitelju, učitelju premili. Jesi li to ti? Jesam li stvarno živa pred tobom živim?"
Biće odgovori: "Jesam Marijo, ja sam oni koji jesam. Od danas znaj smrti više nema, smrt je pobijeđena. Sada idi i ponesi poruku - ne obilazite groblje i ne tražite me tamo gdje nisam.-
Marija se ustane, nesigurna i teškog koraka krene natrag put sela. Iz koraka u korak postajala je sve sigurnija, iz koraka u korak sve brža, radost života ponovo je tekla njenim venama.
Radosnu vijest koju je donijela sa sobom dan danas mnogi prepričavaju i od nje stvaraju svakojake teorije.
Ja samo znam da je ona, Marija, bila prva žena koja je prestala odlaziti na groblje, koja je prva napustila kult mrtvih.
Zašto Ga nismo poslušali, zašto nismo slijedili njen primjer, e to je već druga priča oli ti ga drugi par postoli.
Zdravi i veseli bili.
ps.
Ja osobno odlučih prije dvije godine na današnji dan... kad mi dođe vrime - kremiranje i pepel u more -
|
|
