Ajme ča lampa. Pokušavam uvatit sliku munje ali ne ide nikako. Ma uvatit ću je ja kad-tad.

Jučer smo moja draga i ja bili pozvani na meksičku večeru. Oala ča san se lipo sredija. Počeli smo sa "dum-dum"-om, to je ka tekila i sprajt. Čašom se udre o kolino i triba se popit sve dok je pina u čaši. Odnija je vrag bocu tekile u 20 minuti.
Onda smo opalili po tahosima, buritosima i pitaj ti gospu po čemu sve ne. Sve to lipo u tortiljama s miljun različitih umaka, žestokih, mezzo žestokih, blagih. To se nemore ispričat kako je bila dobra spiza.
Kumpanjo koji nas je pozva na večeru vrhunski je kuvar iako mu to nije profesija.
Pored toga vrhunski je zajebant, tako da s njim u društvu nikad nije dosadno. Spizdija je ženski dio ekipe jerbo in nije tija dat niti jedinu ricetu pod devizom da oli će koja od njih to znat skuvat.
Ja san za dobru atmosferu donija odoma 10-tak cd-ova meksičke muzike. I tako dok su marijači cipali, cipali smo i mi po meksičkoj pivi s tekilom i lagano (dibidus) san se blesira.
Fala gospi da žena ne pije i da vozi.
Zadili smo do jedne ure. Pa dok smo došli doma, dok sko legli, dok smo e… uvatilo nas je i dvaipo. Kad san zaspa sanja san kako putujem u meksiko nekim kaičem. I jeba te led otegla se ta plovidba samo tako. Sretnem usput nekog ribara i pitan ga da jeli zna koliko još ima, a on će meni "e moj čovik, daleko je meksiko".
Jutros san zato bija totalna koma. Stiga san na posal u 10 uri i razmantava se do podne.
Eto i na što ti se život svodi… use… nase… podase… Na koncu nije to ni tako loša filozofija i fakat, meksiko je stvarno daleko, u 3pm.
Zdravi i veseli bili.
|