Ne mozes samo stajati i gledati kako se dogada. Moras nesto poduzeti, uciniti nesto, spasiti barem dijelic, sakupiti krhotine i nekim cudom ponovo sastaviti sliku, savrsenu kao sto je to bila na pocetku. Ne…nisi kriv. Ali moras pomoci. To je zakon prirode.

Sve je drugacije dok u tvoj zivot ude osoba koja ce od tog trenutka pa i nadalje biti uz tebe, sve dok svijeta ne nestane. :) svijet poprima neku novu dimenziju. Sve je ljepse, znate vec kako to sve ide. Cak i oni najsamostalniji i najnezavisniji vole se oslanjati na osjecaj da je taj netko uvijek tamo negdje, za njih. Oh, love…

Na pamet mi pada ideja, ograditi se od osjecaja takve vrste, jer samo patim. Patim jer cekam, a taj netko ne dolazi. Ponekad ga cekam lezeci u krevetu, pred san, ali on ne posjecuje moje snove. Ponekad stojim na ulici gledajuci u zvjezdano nebo, ali ne…nema ga! I onda se ljutim na njega…odbijajuci ikad vise misliti o njemu. Ali misao se vraca, uvijek nade put. :) Voljela bih ga jednom upoznati, tog covjeka koji se nastanio u mojim mislima, snovima, mom zvjezdanom nebu…o nepoznati covjece, hoces li doci? Nestrpljivo te ocekujem, a ti to niti ne znas. E pa saznat ces jednom, nadam se…

Ljepotu pronalazim u svemu ostalome. Dok citam…dok pricam s nekim tko me zaista slusa. A takvih je sve manje…i manje. Ali neka. Jedan udarac su dva koraka naprijed…i obrnuto. Da, obrnuto, koliko god nesmisleno zvucalo, meni zvuci dobro. :)
Dok hodam ulicom u skolu uvijek gledam u travu s desne strane ceste, trazeci onu s cetiri lista. Cudno je kako, uvijek kada gledam, ne ugledam je, a kada slucajno pogledam ugledam ju, cak i vise njih. Mozda je tako i sa ostalim stvarima u zivotu? Sigurno je…uvjerena sam da je bas tako.

Znam da je vec dosta vremena proslo od one zgode, to jest zgode nepravde, kada je uciteljica zbog svoga bloga dobila otkaz. Odnosno, dobila je otkaz jer je u jednom trenutku odlucila preuzeti ulogu onoga koji javno iskazuje istinu i bori se za ono sto je u redu. Ona je ono malo dijete iz publike, iz naroda koje je glasno uzviknulo: «Car je gol!». Na njenom blogu, ostavila sam, kao i mnogi drugi, veliki komentar podrske. Jer osjecala sam se tako dobro, duboko dirnuta saznanjem da u ovoj velikoj publici svijeta, postoji jos pokoje takvo dijete. Bas me zanima sto je bilo kasnije…kako se to zavrsilo. Zao mi je sto nisam pratila daljnja dogadanja, sramim se zbog toga… :( ako netko zna, bila bih sretna kad bi me obavijestio. Molim vas.

MOLIM, SLUSAJ

Kada te zamolim da me slusas
a ti mi pocnes dijeliti savjete,
nisi ucinio sto sam te molila.
Kada te zamolim da me poslusas,
a ti mi pocnes govoriti
zasto ne bih trebala tako razmisljati,
gazis po mojim osjecajima.
Kada te zamolim da me poslusas
a ti steknes dojam da
nekako moras rijesiti moj problem,
iznevjerio si me,
koliko god to izgledalo neobicno.
Poslusaj me! Od tebe trazim samo da slusas.
Nemoj govoriti, nemoj nista poduzimati- samo me slusaj.

Covjece…vec se stvarno dugo nisam ovako je*eno dobro zabavila. Toliko toga se jucer desilo da ne mogu u glavi sve tocno poslagat, a i nije mi do toga, zapravo. Tulum je bio savrsen, moja muzika…moj tip ljudi…osjecala sam se apsolutno fantasticno. Dugo nisam tako uzivala. Znas onaj osjecaj kad se totalno prepustis i kad te bas zaboli sto drugi misle, glavno da je tebi dobro. Ee…to. :) Samo…kad se sada sjetim, zao mi je onog jednog decka, sto sam ga onako izravno…odbila, ali stvarno je to sve bilo tako nekako glupo da sam jednostavno morala otic. Nekako mi nije imalo smisla…ma recimo da su se stvari odvijale ne onako kako bi trebalo. Svejedno…Htjela bih vam sve detaljno opisati kako je bilo i sve sto se dogadalo, ali ispada da ne mogu jer nekako, ne znam kako, odjednom dosta ljudi zna za ovaj blog i znaju da je moj, tako da ne zelim da mi netko predbacuje o onome sto pisem i o cemu razmisljam, a pogotovo onomu sto osjecam. Ne zelim da netko ono sto pisem naziva osjecajnim glupostima i prepucavanjima, pa cu se sada jednostavno ogradit od svega toga i jedno vrijeme cu bit suzdrzana, dok ponovno ne pronadem nacin kako da se otvorim, jer to sada jednostavno vise ne mogu. Ne da ne zelim, nego jednostavno ne mogu. Eto…zao mi je. Je*eno je glup osjecaj kad te netko laze…Covjece, osjecam se k’o zadnja naivna budala…

Pregorila mi zarulja. Pa sada sjedim u mraku, a lice mi obasjava svjetlo sa ekrana. I pisem…Danas je opet bio ludi dan…ludi najludi…Sretna sam, danas sam sretna. Na trening nam je dosla moja najdraza, najbolja miss vain pa smo se izgrlile, stvarno izgrlile…dugo i puno. Covjece al sam bila sretna sto je vidim…nemate pojma. :)) obozavam tu curu, zaista…Ona mi je jedno od onih svjetionika u zivotu, znate, kada je sve bed…onda ona dode i zagrli me, pogleda sa onim svojim slatkim okicama i uvijek me razveseli. Bas je volim. daa…volim te misice moja! :) u skoli je bilo izludujuce, kao i uvijek,ali danas mi to nije smetalo, zabavljalo me. Znate…u mom razredu, decki su…pa, moglo bi se reci da se jos traze, pa im svasta pada na pamet, eksperimentiraju. A ja sam glavna zrtva testiranja zenske tolerancije na pokusaje plasenja i…ne znam koju rijec da upotrijebim…slatanja? Mrzim tu rijec. Ja sam odmah na pocetku povukla crtu i trebali su shvatiti da moja tolerancija na tom podrucju nije velika. Zapravo…mozda se bas zato i «trude». Ne znam…decki…odrastite???! Ness? He he…No svejedno…upravo mi je ponestalo inspiracije. Htjela sam vam ispricati jednu pripovjetku o lokalnom ubojici s vrecicama, koji ljude ubija bacajuci na njih cokolade i tetrapake mlijeka…ali veceras nista od toga. Zao mi je ivc, ako citas ali…drugi put! A i previse smijanja lose je za san…ili nije? Svejedno, tebi je to, uostalom, porok. To je dobro, bar ne pusis frule, poput nekih… ;)

Htjela sam reci…ovaj…znate. Nedostajalo mi je ovo mjesto. Danas je u skoli bio pravi urnebes…toliko sam se nasmijala da mi se kockice na trbuhu naziru… :)))) A s deckima sam na tjelesnom igrala kosarku. Obozavam kosarku, stvarno ju prevolim, i uvijek sam sretna kad imam priliku bar na tjelesnom zaigrat, makar kao jedina cura medu deckima. Glupo mi je to sto neki kosarku smatraju muskim sportom…jer ja kao cura stvarno uzivam u njemu. Ali danas…bilo mi je malo…ne znam, nekako drugacije, bila sam jako umorna, psihicki i fizicki i nisam imala snage dati sve od sebe, kao inace…osjecala sam se podcijenjeno i bila sam tuzna. Ali…drzala sam se. Znate koji mi je najgori osjecaj na svijetu? Osjecaj zapostavljenosti…Nekad ima dana kada se osjecam nevidljivo, nitko me ne dozivljava, svi mi okrecu leda, nitko me ne cuje, a dok pricam s nekim, kao da gleda kroz mene. To me jako boli…Nikada necu zaboraviti jednu vecer kad sam bila s frendicama vani i bilo je bas tako, bila sam nevidljiva. Svi su pricali nesto medu sobom, svako sa svakim, a ja, kao da ne pripadam medu njih. Osjecala sam se ranjivo…Onda je dosao jedan frend sjeo kraj mene i poceli smo pricati. Bio je okrenut prema meni, gledao me u oci, slusao me, inace sasvim normalan razgovor, ali meni je u tom trenutku taj razgovor znacio mnogo vise. Toliko sam ga voljela u tom trenutku da sam ga pozeljela zagrliti…jer, on me je vidio, dozivljavao me, svom svojom pojavom. I tako, zapricali smo se i ja sam odjednom postala svjesna okoline i pogledala oko sebe…nijedna moja frendica nije bila u blizini, (osim moje naj frendice, ali ona je bila na drugom kraju prostorije s deckom, slavili su 6 mjeseci pa je to bila samo njihova vecer, i to joj nimalo ne zamjeram), nijedna mi nije rekla da se nekud ide, pitala idem li s njima (dogovorili smo se da ce to biti zajednicki izlazak, daa…), bas nijedna, ostala sam potpuno sama, uz mene je bio samo frend s kojim inace pricam jednom u mjesec dana. Hej ljepotice, moje prijateljice…Osjecala sam se tako sama, iznevjerena, kao da sam sama u prostoriji…bas me to pogodilo. Pozdravila sam se s frendom, s frendicom i njenim deckom i krenula kuci…sama. Hodala sam niz mracnu ulicu, razmisljala sam…osjecala sam se…nevidljivo. Kao da sam prozirna, poput vjetra…samo me tu i tamo osjeti koja dusa, ugleda koji covjek…hodala sam tako i kao da sam se stopila sa tamom, postala sam dio nje. A srce me je boljelo…jako me boljelo. Dosla sam do kuce, sjela na stepenice i sjedila tako…gledajuci u tamu, zamisljala sam kako me grli, svuda je oko mene, crna je i govori mi…nisi sama, nisi. Postoji netko tko je uvijek uz tebe, kad te svi drugi napuste…tko ti daje suze koje olaksavaju patnju, grije tvoje srce kada se mraz navuce…kada te svi drugi izdaju…Umorila me tama…ustala sam i usla u kucu, otvorila vrata od svoje sobe, pustila the cranberries, sjela na krevet…i plakala, plakala sam. Jako, jako…gusila sam se u suzama…a nikoga nije bilo da me zagrli. I pomisao na to, izazivala je jos vise suza…A malo kasnije, kada sam sve suze isplakala, a od jecanja, zaboljelo me grlo…lezala sam u krevetu u tami…i ponovno, javila mi se misao, ovaj put zivlja…misao o Njemu. Zamislila sam kako spusta svoju ruku satkanu od svih najljepsih tracaka neba i duge…gladi me po kosi…spusta ruku na moje srce i oslobada ga…ne od boli, ne od tuge, vec od onog osjecaja…i gleda me ocima punim ljubavi, mudrim ocima koje znaju i razumiju…koje vide sve…i govori mi mislima…nisi sama…ja sam uvijek tu, uvijek sam tu negdje, ti me samo trebas dozvati, kao sto si to sada ucinila…dozovi me i ja cu ti doci…pogledaj me i vidjet ces me…nasloni se na mene, pruzit cu ti podrsku…zatrazi pomoci i ja cu ti spremno pomoci…sve sto trebas uciniti je dozvati me…i najvaznije od svega…trebas vjerovati. I s tim neobicnim osjecajem iznenadnog olaksanja…srece i topline…zaspala sam. I nisam bila nevidljiva. :)

napokon sam uspjela odluciti odloziti sve ostalo (ma koliko god me to kostalo) i skoknuti malo ovdje. ovih zadnjih dana mi je sve nekako kao ubrzano, testovi, ucenje, ispitivanja, ucenje...treninzi, skola, utakmica...sve je to toliko previse. kad dodem doma, samo odem pod tus i za radni stol...ali na kraju sam preumorna za bilo kakvo ucenje pa idem spavati...i ostavljam sve za ujutro. i tako ujutro ucim i nemam vremena za nista drugo, joj, sve mi je tako zbrkano...totalno zbrkano. i cijeli ovaj tjedan me tako rastuzuje...sve je ovijeno nekom tugom i nostalgijom za necim...neznam cime. ali osjeti se, jako. odnos s naj frendicom mi se promijenio, vise nije kao prije, to me rastuzuje. jedna frendica poslala mi je pismo u kojem mi je ispricala svoju pricu o velikoj ljubavi, koja je sada daleko...ispada da su sve velike ljubavi negdje daleko, na bilo koji nacin, to me rastuzilo.
sad vise ne mogu pisati jer mi je dosla frendica da ucimo kemiju, i opet...nemam vremena.
javit cu se opet, jednog dana, kad cu opet uhvatit vremena. nadam se...uskoro, jer treba mi ovo mjesto. stvarno, tek sad to shvacam. pozdrav svima! :)

Zasto postoji tako malo tolerancije? Zasto me pojedinci konstantno muce uvlaceci me u svoje poimanje stvarnosti i cinjenica koje su jednostavno nebitne za moj vlastiti zivot? Zasto ih toliko muci sto postoje ljudi razlicitog misljenja i sto nije sve kako se njima cini? Zasto me jednostavno ne puste na miru na nacin da ostave moj stav po strani, sa postovanjem, umjesto da cijede iz njega ne bi li ga prilagodili svome? Zasto je drugima tako tesko izreci svoje misljenje, i dopustiti drugome da kaze svoje, a da to ne zavrsi zucnom raspravom, a na kraju i svadom? Tko zna otkada sam vec naucila da ne treba ulaziti u rasprave s nekim tko ne zna raspravljati iz pravih razloga, tko ne zna kada treba stati. I nastojim to svaki put i primijeniti, ne uplitati se u glupe rasprave s osobama koji imaju isto takve stavove o raspravi kao pojmu. Kako se kaze, «ne raspravljaj s budalom, ljudi mozda nece primjetiti razliku», to je ziva istina, probajte pa cete vidjeti. To je lekcija koju sam ja vec odavno naucila, ali ponekad jednostavno zaboravim na to…i tek kasnije uvidim pogresku.

Jednostavno ne shvacam kako netko moze biti toliko tvrdoglav da uporno tvrdi nesto o cemu jednostavno…nema pojma. A kad ga trazis argumente za njegove tvrdnje on te samo pogleda, nesto promrmlja i okrene glavu te pocne pricati s nekim drugim. To ja zovem…ne znam ni kako bih zapravo i nazvala takvu osobu. A ni ne zelim nikoga nazivati imenima, isto kako ne volim da mene netko zove imenom koje ne odgovara meni kao licnosti. Znate na sto mislim.

Dosta mi je vec pricati samo o lijepim stvarima, dosta mi je sutnje o nepravdi. Dosta mi je podnosenja daljnjih podlih komentara, ali svejedno, ne zelim raspravljati jer to nece dovesti nicemu. Mozda da jednostavno ignoriram? Voljela bih kad bih se mogla iskljuciti iz svega toga i ne dozivljavati, jednostavno ne slusati ono sto ne odgovara mojim nacelima. A odsad cu tako i ciniti. Jer…stvarno ne zelim vise sudjelovati u tome. Moji stavovi su dio mene, oni su ja. I kad ih netko pokusava promijeniti, to je kao da pokusava promijeniti mene. A to nije moguce. Najgore sto mi netko moze uciniti jest da pokusa prodrijeti u mene, u onaj najosobniji dio mene da bi pronasao moju bolnu tocku, s namjerom da je iskoristi tako da me povrijedi. To i da zelim ne mogu zaboraviti. Oprostiti da, najvise zbog sebe, ali zaboraviti nikada. Za takvu osobu moje je povjerenje zauvijek izgubljeno.

Ovo se ne odnosi na sve ljude, niti ja vjerujem da su svi takvi, netolerantni i da lazu…ovim postom obracam se nekolicini ljudi, pa mozda cak i jednoj osobi (a oni to vjerovatno nikad nece imati mogucnost procitati, a i ako hoce, ako mi bilo sto prigovore tada znaci da su se u tome prepoznali i znat cu da sam imala pravo i da je sve tako kako se meni cinilo). I posto nije pametno da to iznosim bilo kome u realnoj stvarnosti, oci u oci, jer to bi tada bilo ogovaranje (a to ne podnosim), pisem to ovdje jer ovdje ipak imam jednu veliku dozu neogranicene mogucnosti slobodoumnog izrazavanja, te mi je to na ovaj nacin najlakse iznijeti i ispovjediti se monitoru, a i svima vama…

Dakle, molim vas, ne osudujte me sto ovako pisem. Ja samo zelim rijesiti svoje probleme (one u sebi i one s okolinom), ali time sto ovo pisem ne trazim vas da mi pomognete u tome, jer ne mozete. Vec samo zelim izreci to «na glas». Smijete izraziti svoje misljenje, ma kakvo god ono bilo, reci bilo sto, ali molim vas, nemojte me traziti da se mijenjam, jer to nikako ne mogu, a niti ne zelim…

I opet…kao i na kraju svakog posta, osjecam da mi nesto fali. Da moram jos nesto reci. Probat cu sa Hvala…Hvala sto ste me slusali.
Da, to je to. to je kraj. :)

Slusam the cranberries i pokusavam razmisljati o necemu. O bilo cemu….
Ima sad vec neko vrijeme, par dana, da se ne mogu udubiti u nikakva intenzivna razmisljanja ni o cemu. Jednostavno se ne mogu koncentrirati samo na jednu stvar…sigurno opet neki film…ali prestat ce to ubrzo, nadam se.
Sutra (to jest danas) ce mi trebati bistra glava jer je jako vazan dan. Igramo prvu utakmicu u ligi, i to doma, protiv siska. Osjecam veliki pritisak i pomalo sam nervozna, ali trudim se ne misliti o tome, pa cu prestati i pisati, jer tako samo sve vise mislim o tome. Kad prode to «utakmica razdoblje» javit cu se ovdje, sigurno…a do tada…(sad bi tu dosao smajlic koji grize nokte, ali ne znam kako to izvesti). :( ma nije bed.

Sinoc mi je poslao poruku jedan frend, koja me iznenadila. Ali ne sama poruka, vec to sto je bila bas njegova, od njega. Pitao me sto radim i tako smo poceli pricati…i tako je na red dosla tema o osjecajima, neznam ni sama kako, (sad sigurno ocekujete neki zaplet, neocekivano priznanje ili nesto takvo, ali ne, nista takvo nije bilo) i iznenadio me njegov stav o tome. Naime, rekao je da on za osjecaje misli jedno veliko NE. ta sta ce njemu osjecaji, bolje mu je bez njih…i takve spike. I kaze on meni…probaj ti jedno tjedan dana ne osjecati nista za nikoga i vidjet ces, vidjet ces da vise dobijes nego sto izgubis. Duboko sam se zamislila i prvo pomislila…bi li tako nesto uopce bilo moguce? Mislim…mogu li ja sebe prisiliti na ne osjecanje nista prema nikome, mogu li biti potpuno ravnodusna prema svima i svemu, i ako se slucajno neki osjecaji i pojave, sto onda, negirati ih, potiskivati ih? Mislim da se iz tako necega ne moze stvoriti nista dobro…i da time ne mogu dobiti nista, vec izgubiti…izgubiti ono najvrijednije sto imam…osjecaje. Bez njih, bila bih prazna…ne bi bila ja. Bila bih samo stvorenje koje zivi na racun razuma, kojemu srce predstavlja samo organ koji pumpa krv, a sve u svijetu bilo bi mi…bez neke carolije.
Ne…ne bih mogla tako jer…meni je to sve. Ja osjecam sve, osjecam u svemu i osjecam prema svima. Zivjeti bez osjecaja?? Ja o tome mislim jedno veliko NE. Istina je da postoje trenuci u zivotu kada trebamo iskljuciti osjecaje…ali isto tako, neki trenuci u zivotu i neke stvari bile bi bez osjecaja besmislene. Osjeca svatko, htio ili ne htio, a ako sam sebi to ne zeli priznati…sigurno postoji razlog. Koji je tvoj razlog? Bojis li se osjecaja, bojis li se da ces biti povrijeden pokazes li nekome sto osjecas? Ako je tako…razumijem, ali svejedno mislim da grijesis. Jer…u nekim situacijama razum nije dovoljno dobar oslonac. Ponekad srce igra glavnu ulogu, jer ono vidi sto razumu nije vidljivo. Postoji nesto vise no sto nase oci vide, a odlucis li jednoga dana pozeljeti to ugledati…samo pogledaj u svoje srce, osluhni ga. Ono krije takvih cudesnih stvari kakvih svijet jos nije vidio. Ne velicaju se srca bez razloga…niti se velicaju iz nekog razumnog razloga…srce i osjecaje ne mozes zapakirati u teoriju, jer teorija nije dovoljna te ne moze obuhvatiti velicinu koju srce posjeduje…i time ne mislim na velicinu koju ocima nasim vidimo, vec na velicinu koja je samim tim srcem i samo njime, vidljiva…

Hvala ti sto si svojim rijecima rezirao kraj moga filma…pa sada mogu nastaviti zivjeti…
Ali…nadam se da ces i ti jednoga dana odluciti osvijestiti se i prepoznati u svijetu u kojem svi mi zivimo. U svijetu emocija…

Ili ti je mozda draza ona: «zivot je komedija onima koji razmisljaju, a tragedija onima koji osjecaju»?
E pa…nije ni to uvijek tocno…

nije li zlocesto kada vam se netko smije zbog onoga sto volite? :"(

posveceno...the kartoffelmeisteru :P

Sada cu ispricati jednu pripovjest od Roberta Fulghuma koju sam nedavno procitala i zaista mi se svidjela, na neki cudan nacin sam pozeljela biti na mjestu djevojke o kojoj se radi, neznam zasto.
On njoj zapravo pise pismo, koje ide ovako:

Draga hodocasnice,
Eno vas kako sjedite na aerodromu u Hong Kongu, potkraj ljeta 1984. godine, ukoceno zauzimajuci sjedalo do mojega. Sve sto vas okruzuje govori: «mlada americka putnica na povratku kuci». Traperice i majicu odmijenili su sari i sandale. Razumno kratku kosu, duga i raspustena. Naprtnjaca pokraj vas nosi tragove i prljavstinu s duga putovanja i nabrekla je od tajanstvenih suvenira svjetskog putnika. Sretna djevojka, pomislio sam.
Kad su suze stale liti vasim obrazima, pomislio sam da je razlog tome izgubljena ljubav, ili pak zalost zbog prekinute pustolovine radi obuke na koledzu. Ali, kad ste stali jecati, i mene ste ozbiljno rastuzili. Pomisljao sam da ste vjerojatno prilicno vremena bili veoma osamljeni i veoma hrabri. Dobar plac je stoga razumljiv. A plakali doista jeste. I mene ste smocili. Bila je to prava monsunska kisa zalobne tjeskobe. Moja maramica, vasa maramica, gotovo cijeli paketic papirnatih maramica te oba vasa rukava jedva su dostojali da se posusi poplava prije no sto se bujica povukla.
Zapravo,niste bili posve spremni za povratak kuci; zeljeli ste nastaviti putovanje. Ali, ostali ste bez novaca, a i vasi prijatelji su ostali bez novaca i tako ste ovdje, u aerodromskoj cekaonici, proveli dva dana jeduci veoma malo, a odvec uznositi da prosjacite.
A vas se avion spremao da poleti. A izgubili ste avionsku kartu. Iznova ste me stali zalijevati suzama. Sjedili ste na istome mjestu tri sata, tonuci u hladno more ocaja, poput kakva torpedirana teretnjaka. Na trenutke ste pomisljali da cete ostati tu sjediti do smrti.
Nakon sto smo vas osusili, ja i srdacni postariji par iz Chicaga, kojega je takoder zahvatio plimni nalet vasih suza, ponudili smo vam da vas pocastimo s ruckom i odemo razgovarati s upravom zrakoplovne kompanije ne bismo li pronasli neki lijek. Ustali ste da podete s nama, osvrnuli se da uzmete svoj prtljag. I KRIKNULI. Mislio sam da ste pogodeni tanetom. Ali ne…bila je to vasa karta. Nasli ste avionsku kartu. Sjedili ste na njoj. Puna tri sata.
Poput gresnika netom izbavljena iz samih ralja pakla, smijali ste se, plakali, grlili nas sve i sasvim iznenadno otisli. Otrcali ste da uhvatite avion sto vas je vodio kuci i ostalome. Ostavivsi vecinu putnika u stanju posvemasnje izbezumljenosti zbog toga sto su bili sudionici vase drame.
Pripovjest sam pripovjedao bezbroj puta. –Sjedila je na svojoj karti-zakljucio bih, a slusatelji se vazda smijali u bolnu prepoznavanju polozaja.
Cesto, dok bih na neki nacin sjedio na vlastitoj karti-sjedio na bilo cemu sto bi me, kad bih to imao, bilo kadra podici na noge te bih mogao nastaviti zapoceto- sjetim se vas, nasmijem se oboma i krenem dalje.
I zato, hvala vam. Na sasvim poseban nacin, vi ste postali moj putni agent. Zelim vam da pronadete svoje karte i stignete kamo god ste pozeljeli, sada i zauvijek.


- Sada, dok ponovo prolazim ovu pripovjest, na neki nacin prepoznajem sebe u njoj.. Tako mi je blizak taj osjecaj…i ne samo osjecaj, nego cijela ta situacija.
Dozivjela sam bezbroj situacija kada sam se osjecala tako beznadno i ocajavala, a rijesenje bi se odjednom na jedan posve jednostavan, simpatican nacin, iznenada pojavilo. I na kraju je sve ispalo smijesno i vedro…

Ljudi mi se cesto smiju, jer se i ja smijem sama sebi. Bas u takvim situacijama. I takvi trenuci me neizmjerno vesele. Kada znam da sam dovoljno jaka i svjesna da se podignem s prasnjavog poda i ponosno podignem glavu spremna na novi pokusaj, s licem ozarenim vedrinom i ocima koji blistaju od zara vjere koji tinja u meni.
Rijetko kada mi se desi da izgubim nadu i vjeru jer uvijek umom izadem iz svog tijela i sagledam situaciju sa strane. I vidim da nije uopce strasno. Nasmijem se svojim problemima i prihvacam ih, jer znam da su dio mene, dio mog razvoja. :)

Znate li odgovor na ovo pitanje:

KOLIKA JE UDALJENOST OD VREMENA DO VREMENA?

jupi, sad sam si u knjiznici posudila malog princa, i jedva cekam da pocnem citati. samo da naucim sto trebam i bacam se na citanje. ma jednostavno obozavam tu knjigu, carobna je... :))

Jeste li ikada sanjali o velikoj ljubavi, velicanstvenoj poput najljepseg zalaska sunca…i njegovog ponovnog, jos velicanstvenijeg zalaska, opet…i opet…iznova. Da, prava ljubav…vjecna je i nikada ne prestaje….nikada. jeste li ikada pozeljeli imati nekoga…tko ce uvijek biti tu, tko ce vas uvijek gledati onim nekim pogledom…pogledom koji govori vise od tisucu rijeci. Tko ce vas uvijek nekako znati pronaci, uvijek…i uvijek ce vase praznine ispunjavati najljepsim mirisima i melodijama ljubavi. Netko kome cete se uvijek vracati…i netko tko ce se uvijek vracati k vama…uvijek. Tko ce znati citati iz dubine vase duse i tko ce znati slusati otkucaje srca…a nikada ih otkriti svijetu. Netko tko ce vas cuvati u sebi i sve vase cijeniti kao najvece blago…netko tko ce voljeti vase mane, a cuvati vase vrline, njegujuci ih…netko tko ce vam na dlanu…tiho i njezno…predati svoje srce…i primiti vase, jos njeznije…i cuvati ga zauvijek. Tko ce vas jutrom docekati da bi vam prve minute svjetlosti ispunio poljupcima i lijepim zeljama za novi dan…jos jedan predivan dan u vasem zivotu. Netko tko vas nece gusiti svojom ljubavlju, vec ce vam podariti lakocu, da biste lakse letjeli. I netko tko ce vas podsjetiti da imate krila, kada na njih zaboravite. Ili ce vam posuditi svoja…
Netko tko nece svoj zivot graditi na vasem i traziti od vas isto vec ce svoj zivot graditi uz vaseg, i pomoci obojati vase zidove, u najljepse boje…netko tko ce prepoznati vase potrebe, ali nikada ih otkrivati, vec u obliku malih iznenadenja, ispunjavati…netko tko ce vasu tugu otjerati malim trenucima paznje…koji puno znace. Tko ce vas poznati u dubinu duse, ali nikada potpuno. Netko tko ce brisati prasinu sa vasih starih snova, tako da ponovo zablistaju. Tko ce, voleci vas, cak i patiti da biste vi bili sretni…a nikada reci vam to. Tko ce se smijati vlastitim padovima i uciti vas da se i vi smijete svojima…i uvijek vam spremno pomoci da ustanete….pruziti vam ruku. Pruziti vam svoje rame da ga natopite svojim suzama…Tko ce, gradeci svoju ljubav iz dana u dan, mijenjati sebe nesvjesno, ne bi li postao bolja osoba, za sebe, za vas…i cijeli svijet. Jer…on nije samo sanjar koji gradi kule od oblaka…on nije samo pijun izgubljen u magiji ljubavi, zajedno s vama…On je covjek, koji to zaista jest. Covjek koji zivi za svoj san i koji oblake prvo pretvara u pijesak, zatim u kamen i…koji pretvara prasinu u porculan…za vas. Koji moze zivjeti bez vas, ali to nikako ne zeli. Zeli zivjeti sa vama, uz vas…Onaj koji ce napisati pjesmu, iako mu to ne ide…jer nije pjesnik…i posvetiti je vama…koji ce vam pjevati, makar nema sluha…samo onako, da vas nasmije. Onaj koji ce vas…stvarno, bezuvjetno voljeti. Ja jesam… :)

Osjecam da ne mogu samo ovako zavrsiti…moram reci jos nesto.
Neki od vas citajuci ovo, mozda pomisle kako je to naivno, takvo razmisljanje…takvo zamisljanje ljubavi. Da je sanjarenje samo gubitak vremena…Neki kazu da prava ljubav ne postoji…da je nema. Ne vise. Mozda da je cak nikada nije bilo…pa…ja mislim da covjek sam stvara ljubav. Da je ona postojala, da postoji sada i da ce uvijek postojati…dok god je ljudi.
Ona moze biti stvorena ni iz cega…onima koji se previse trude i kopaju, trazeci je, potrebno je mnogo…a onima koji samo zive, spremno je ocekujuci, potrebno je jako malo. Samo jedna mala radost koja zivi u srcu i trazi nekoga da ju dijeli sa sobom…samo to. I onda…jednog dana, sretnu se dvoje ljudi i…njegova radost prepozna njezinu…i evo ljubavi.
Potrebno je jako malo…jako, jako malo…

Zasto prijatelji zovu samo kada nesto trebaju, zasto ti posalju poruku samo kada im nesto treba od tebe? Zasto ne nazovu, jednostavno, bez nekog posebnog razloga, samo da pitaju kako si? A da ih to zaista i zanima.
Moja NEKA dugogodisnja prijateljstva mi u nekim trenucima izgledaju kao prijateljstva iz interesa, a ne iz ljubavi. I svaki dan vidim sve vise dokaza za to. Na primjer…sto misliti kada netko sjedi s tobom samo pod jednim predmetom koji mu lose ide i konstantno prepisuje i hvali se odlicnim ocjenama iz tog predmeta koje su zapravo tvoje, a kad profesorica odjednom progleda i vidi u cemu je stvar, te pocne djelovati tako da vas svaki test premjesti…i tada…njene ocjene pocinju slabiti i ona…jednostavno ode, ne zeli vise sjediti s tobom, premjesti se. Kako biste vi na to gledali? Tako ocitu dvolicnost do sada nisam jos dozivjela. I nije da me previse to boli, ali…smeta mi, smeta mi ta gluma dobre prijateljice pune ljubavi koju ja tako naivno prihvacam i onda ignoriram (tu glumu) kao da nista nije bilo, ne govoreci nista, ne zeleci ulaziti u neke svade i sukobe jer znam da pravda na kraju nece pobijediti, ne u ovom slucaju. Ne zelim se spustati na tu razinu, i ne zelim slusati lazi i izgovore, te na kraju ispasti krivac, a ona zrtva. Ne, ne zelim to…
Drago mi je sto vise ne sjedim s njom, makar je to bilo samo pod tim jednim predmetom, jer ovako se osjecam bolje. Nemojte me krivo shvatiti. Ja uvijek zelim pomoci, uvijek volim pomoci i sretna sam kad sam u prilici da pomognem, ali ovo nije bilo ni slicno tome, ja uopce nisam sudjelovala ni u cemu, vec sam bila iskoristavana, konstantno i onda odbacena. Bar sam se tako osjecala.
I recite mi onda, je li to pravo prijateljstvo?

Sto da kazem…sanjala sam. I to njega. Njega? Hodala sam sa svojim curama nekim beskonacnim stakleno-bijelim hodnicima i sve je djelovalo tako kao da nema kraja. Odjednom ugledah njega kako hoda prema meni, kao u usporenom filmu, bio je nekako isprekidan, valjda znate sto mislim, i gledao je u pod i smjesio se. Samo u jednom trenu podigao je glavu i njegove oci srele su se s mojima i istog trena skrenuo je pogled natrag dolje, s rukama u dzepovima…samo je prosao kraj mene, nije me niti zaustavio, niti pogledao vise…samo je produzio. Ja sam se ponijela isto tako, visoko uzdignute glave i suzdrzanog izraza lica, kao da mimikom pokusavam sakriti ono sto se zaista desava u meni, navala osjecaja, iznenadenje, iznenadni prepad…sve bilo tako elektromagnetivno u zraku…znate sto mislim, bilo je nepodnosljivo. Nevjerojatno je kako u snu sve moze djelovati tako stvarno…pre stvarno.

Kad sam se probudila, sve je nekako drugacije, poprimilo je neku novu dimenziju. Sve oko sebe dozivjela sam i osjecala na neki drugi nacin. Kako samo snovi utjecu na poimanje stvarnosti…

Kasnije mi je stigla njegova poruka, nakon 2 tjedna ne javljanja. Cudno. San-poruka, san-poruka. Je li i on sanjao isti san, je li sanjao mene? Nije mogao prije, kaze. I kaze, da mu sigurno ne vjerujem, ali da jos uvijek misli na mene i da me voli. Ne znam zasto, ali odgovorila sam da mu vjerujem jer je i meni jos uvijek stalo. Volim li ga? Ne znam…kako bih to mogla znati? Ali stalo mi je, neizmjerno. Vjerujem li mu stvarno dok kaze da me voli? Ne znam, voljela bih vjerovati, ali ne mogu. Stvarno, stvarno…ne mogu. I ovo je vec tko zna koji put da pisem post o njemu, i jednostavno ne mogu dalje, ne mogu. Ali za razliku od ostalih postova, ovaj cu objaviti. Mozda je to korak naprijed.

Znam samo da ne zelim sebe muciti, ne zelim beskrajno postavljati isto pitanje. Kako? Gdje? Kada cu ga opet vidjeti…? Da li bi ovo trebalo zavrsiti? Ili je to vec odavno trebalo…
Ali ne, ne zelim se muciti time. S vremenom cu znati, je li vrijedno ovoga, je li vrijedno cekanja?

Danas mi je dan prosao sasvim lijepo, u nekom slatkom odsutstvu od svega sto me muci, a sto je zapravo, samo on. Nista me drugo, zapravo, ni ne muci. Druzila sam se sa svojim prijateljima, svu paznju sam usmjerila na profesore, i bas sam se osjecala…ponosnom na samu sebe. Bila sam sretna. Opet sam bila ona stara ja. Kakav je to dooobar osjecaj!
Da li ste ikad toliko sretni, da li se ikad osjecate toliko dobro da to gotovo ne mozete podnjeti u tom trenutku? Imate toliko srece u sebi i zelite je rasipati po svim ljudima i dijeliti je s njima? Ja se tako cesto osjecam, i prekrasno je…

Nakon skole igrali smo utakmicu. Dosla nam je ekipa iz grada žnj i igrali smo 5 setova. Bila je to trening-utakmica, kakvih ce sada biti sve vise, jer uskoro nam pocinje liga. I to 2. liga. Ove godine cemo prvi put zaigrati u toj ligi i svi nestrpljivo ocekujemo prvu utakmicu…iako smo svi pomalo i nervozni. Treneri puno ocekuju od nas.
Da znate kakav je to osjecaj kada se igra utakmica. Ja obozavam taj osjecaj…cijela ekipa je na okupu, svi se bore, svi se trude…i tako dobro suradujemo jer jako e dobro poznajemo medusobno i stvarno smo prava ekipa. Nikada necu zaboraviti onaj osjecaj jedinstva i zajednicke snage kada smo se borili za 1.mjesto na zupanijskom natjecanju srednjih skola. Pune tribine natiskanih ljudi koji slozno pljescu i navijaju, jednoglasno. Tako velika potpora u tako vaznim trenucima. Svi smo jednostavno letjeli terenom na sve lopte i za svaki poen smo se tako grlili kao da je posljednji. Svi nasi prijatelji, cak i oni neki frikovi iz skole koje niti ne poznajemo, ljudi koje nikada vidjeli nismo, nasi profesori…svi su bili tamo gore za nas…ljudi, to je jedan osjecaj koji se ne zaboravlja, to treba dozivjeti. Svaki pogled gore tjerao mi je suze na oci, ali one sretne suze, koje slave ono sto vide. Zato nisam smjela gledati gore,smjela sam samo slusati. Ali i to je bilo dovoljno…Na kraju smo pobijedili, i svi smo zaplakali od srece, svi smose grlili, skakali, plakali se smijeseci se…Pobijedili smo! Svi smo pobijedili. I nasi prijatelji, svi oni nepoznati frikovi iz skole, profesori, svi oni natiskani gore na tribinama, slozna gomila koja nas je bodrila do kraja…oni svi su pobijedili zajedno s nama. To je nasa pobjeda!
Za takve trenutke vrijedi zivjeti…vjerujte mi! :))