Jeste li ikada sanjali o velikoj ljubavi, velicanstvenoj poput najljepseg zalaska sunca…i njegovog ponovnog, jos velicanstvenijeg zalaska, opet…i opet…iznova. Da, prava ljubav…vjecna je i nikada ne prestaje….nikada. jeste li ikada pozeljeli imati nekoga…tko ce uvijek biti tu, tko ce vas uvijek gledati onim nekim pogledom…pogledom koji govori vise od tisucu rijeci. Tko ce vas uvijek nekako znati pronaci, uvijek…i uvijek ce vase praznine ispunjavati najljepsim mirisima i melodijama ljubavi. Netko kome cete se uvijek vracati…i netko tko ce se uvijek vracati k vama…uvijek. Tko ce znati citati iz dubine vase duse i tko ce znati slusati otkucaje srca…a nikada ih otkriti svijetu. Netko tko ce vas cuvati u sebi i sve vase cijeniti kao najvece blago…netko tko ce voljeti vase mane, a cuvati vase vrline, njegujuci ih…netko tko ce vam na dlanu…tiho i njezno…predati svoje srce…i primiti vase, jos njeznije…i cuvati ga zauvijek. Tko ce vas jutrom docekati da bi vam prve minute svjetlosti ispunio poljupcima i lijepim zeljama za novi dan…jos jedan predivan dan u vasem zivotu. Netko tko vas nece gusiti svojom ljubavlju, vec ce vam podariti lakocu, da biste lakse letjeli. I netko tko ce vas podsjetiti da imate krila, kada na njih zaboravite. Ili ce vam posuditi svoja…
Netko tko nece svoj zivot graditi na vasem i traziti od vas isto vec ce svoj zivot graditi uz vaseg, i pomoci obojati vase zidove, u najljepse boje…netko tko ce prepoznati vase potrebe, ali nikada ih otkrivati, vec u obliku malih iznenadenja, ispunjavati…netko tko ce vasu tugu otjerati malim trenucima paznje…koji puno znace. Tko ce vas poznati u dubinu duse, ali nikada potpuno. Netko tko ce brisati prasinu sa vasih starih snova, tako da ponovo zablistaju. Tko ce, voleci vas, cak i patiti da biste vi bili sretni…a nikada reci vam to. Tko ce se smijati vlastitim padovima i uciti vas da se i vi smijete svojima…i uvijek vam spremno pomoci da ustanete….pruziti vam ruku. Pruziti vam svoje rame da ga natopite svojim suzama…Tko ce, gradeci svoju ljubav iz dana u dan, mijenjati sebe nesvjesno, ne bi li postao bolja osoba, za sebe, za vas…i cijeli svijet. Jer…on nije samo sanjar koji gradi kule od oblaka…on nije samo pijun izgubljen u magiji ljubavi, zajedno s vama…On je covjek, koji to zaista jest. Covjek koji zivi za svoj san i koji oblake prvo pretvara u pijesak, zatim u kamen i…koji pretvara prasinu u porculan…za vas. Koji moze zivjeti bez vas, ali to nikako ne zeli. Zeli zivjeti sa vama, uz vas…Onaj koji ce napisati pjesmu, iako mu to ne ide…jer nije pjesnik…i posvetiti je vama…koji ce vam pjevati, makar nema sluha…samo onako, da vas nasmije. Onaj koji ce vas…stvarno, bezuvjetno voljeti. Ja jesam… :)

Osjecam da ne mogu samo ovako zavrsiti…moram reci jos nesto.
Neki od vas citajuci ovo, mozda pomisle kako je to naivno, takvo razmisljanje…takvo zamisljanje ljubavi. Da je sanjarenje samo gubitak vremena…Neki kazu da prava ljubav ne postoji…da je nema. Ne vise. Mozda da je cak nikada nije bilo…pa…ja mislim da covjek sam stvara ljubav. Da je ona postojala, da postoji sada i da ce uvijek postojati…dok god je ljudi.
Ona moze biti stvorena ni iz cega…onima koji se previse trude i kopaju, trazeci je, potrebno je mnogo…a onima koji samo zive, spremno je ocekujuci, potrebno je jako malo. Samo jedna mala radost koja zivi u srcu i trazi nekoga da ju dijeli sa sobom…samo to. I onda…jednog dana, sretnu se dvoje ljudi i…njegova radost prepozna njezinu…i evo ljubavi.
Potrebno je jako malo…jako, jako malo…