Sada cu ispricati jednu pripovjest od Roberta Fulghuma koju sam nedavno procitala i zaista mi se svidjela, na neki cudan nacin sam pozeljela biti na mjestu djevojke o kojoj se radi, neznam zasto.
On njoj zapravo pise pismo, koje ide ovako:

Draga hodocasnice,
Eno vas kako sjedite na aerodromu u Hong Kongu, potkraj ljeta 1984. godine, ukoceno zauzimajuci sjedalo do mojega. Sve sto vas okruzuje govori: «mlada americka putnica na povratku kuci». Traperice i majicu odmijenili su sari i sandale. Razumno kratku kosu, duga i raspustena. Naprtnjaca pokraj vas nosi tragove i prljavstinu s duga putovanja i nabrekla je od tajanstvenih suvenira svjetskog putnika. Sretna djevojka, pomislio sam.
Kad su suze stale liti vasim obrazima, pomislio sam da je razlog tome izgubljena ljubav, ili pak zalost zbog prekinute pustolovine radi obuke na koledzu. Ali, kad ste stali jecati, i mene ste ozbiljno rastuzili. Pomisljao sam da ste vjerojatno prilicno vremena bili veoma osamljeni i veoma hrabri. Dobar plac je stoga razumljiv. A plakali doista jeste. I mene ste smocili. Bila je to prava monsunska kisa zalobne tjeskobe. Moja maramica, vasa maramica, gotovo cijeli paketic papirnatih maramica te oba vasa rukava jedva su dostojali da se posusi poplava prije no sto se bujica povukla.
Zapravo,niste bili posve spremni za povratak kuci; zeljeli ste nastaviti putovanje. Ali, ostali ste bez novaca, a i vasi prijatelji su ostali bez novaca i tako ste ovdje, u aerodromskoj cekaonici, proveli dva dana jeduci veoma malo, a odvec uznositi da prosjacite.
A vas se avion spremao da poleti. A izgubili ste avionsku kartu. Iznova ste me stali zalijevati suzama. Sjedili ste na istome mjestu tri sata, tonuci u hladno more ocaja, poput kakva torpedirana teretnjaka. Na trenutke ste pomisljali da cete ostati tu sjediti do smrti.
Nakon sto smo vas osusili, ja i srdacni postariji par iz Chicaga, kojega je takoder zahvatio plimni nalet vasih suza, ponudili smo vam da vas pocastimo s ruckom i odemo razgovarati s upravom zrakoplovne kompanije ne bismo li pronasli neki lijek. Ustali ste da podete s nama, osvrnuli se da uzmete svoj prtljag. I KRIKNULI. Mislio sam da ste pogodeni tanetom. Ali ne…bila je to vasa karta. Nasli ste avionsku kartu. Sjedili ste na njoj. Puna tri sata.
Poput gresnika netom izbavljena iz samih ralja pakla, smijali ste se, plakali, grlili nas sve i sasvim iznenadno otisli. Otrcali ste da uhvatite avion sto vas je vodio kuci i ostalome. Ostavivsi vecinu putnika u stanju posvemasnje izbezumljenosti zbog toga sto su bili sudionici vase drame.
Pripovjest sam pripovjedao bezbroj puta. –Sjedila je na svojoj karti-zakljucio bih, a slusatelji se vazda smijali u bolnu prepoznavanju polozaja.
Cesto, dok bih na neki nacin sjedio na vlastitoj karti-sjedio na bilo cemu sto bi me, kad bih to imao, bilo kadra podici na noge te bih mogao nastaviti zapoceto- sjetim se vas, nasmijem se oboma i krenem dalje.
I zato, hvala vam. Na sasvim poseban nacin, vi ste postali moj putni agent. Zelim vam da pronadete svoje karte i stignete kamo god ste pozeljeli, sada i zauvijek.


- Sada, dok ponovo prolazim ovu pripovjest, na neki nacin prepoznajem sebe u njoj.. Tako mi je blizak taj osjecaj…i ne samo osjecaj, nego cijela ta situacija.
Dozivjela sam bezbroj situacija kada sam se osjecala tako beznadno i ocajavala, a rijesenje bi se odjednom na jedan posve jednostavan, simpatican nacin, iznenada pojavilo. I na kraju je sve ispalo smijesno i vedro…

Ljudi mi se cesto smiju, jer se i ja smijem sama sebi. Bas u takvim situacijama. I takvi trenuci me neizmjerno vesele. Kada znam da sam dovoljno jaka i svjesna da se podignem s prasnjavog poda i ponosno podignem glavu spremna na novi pokusaj, s licem ozarenim vedrinom i ocima koji blistaju od zara vjere koji tinja u meni.
Rijetko kada mi se desi da izgubim nadu i vjeru jer uvijek umom izadem iz svog tijela i sagledam situaciju sa strane. I vidim da nije uopce strasno. Nasmijem se svojim problemima i prihvacam ih, jer znam da su dio mene, dio mog razvoja. :)

Znate li odgovor na ovo pitanje:

KOLIKA JE UDALJENOST OD VREMENA DO VREMENA?