Zasto prijatelji zovu samo kada nesto trebaju, zasto ti posalju poruku samo kada im nesto treba od tebe? Zasto ne nazovu, jednostavno, bez nekog posebnog razloga, samo da pitaju kako si? A da ih to zaista i zanima.
Moja NEKA dugogodisnja prijateljstva mi u nekim trenucima izgledaju kao prijateljstva iz interesa, a ne iz ljubavi. I svaki dan vidim sve vise dokaza za to. Na primjer…sto misliti kada netko sjedi s tobom samo pod jednim predmetom koji mu lose ide i konstantno prepisuje i hvali se odlicnim ocjenama iz tog predmeta koje su zapravo tvoje, a kad profesorica odjednom progleda i vidi u cemu je stvar, te pocne djelovati tako da vas svaki test premjesti…i tada…njene ocjene pocinju slabiti i ona…jednostavno ode, ne zeli vise sjediti s tobom, premjesti se. Kako biste vi na to gledali? Tako ocitu dvolicnost do sada nisam jos dozivjela. I nije da me previse to boli, ali…smeta mi, smeta mi ta gluma dobre prijateljice pune ljubavi koju ja tako naivno prihvacam i onda ignoriram (tu glumu) kao da nista nije bilo, ne govoreci nista, ne zeleci ulaziti u neke svade i sukobe jer znam da pravda na kraju nece pobijediti, ne u ovom slucaju. Ne zelim se spustati na tu razinu, i ne zelim slusati lazi i izgovore, te na kraju ispasti krivac, a ona zrtva. Ne, ne zelim to…
Drago mi je sto vise ne sjedim s njom, makar je to bilo samo pod tim jednim predmetom, jer ovako se osjecam bolje. Nemojte me krivo shvatiti. Ja uvijek zelim pomoci, uvijek volim pomoci i sretna sam kad sam u prilici da pomognem, ali ovo nije bilo ni slicno tome, ja uopce nisam sudjelovala ni u cemu, vec sam bila iskoristavana, konstantno i onda odbacena. Bar sam se tako osjecala.
I recite mi onda, je li to pravo prijateljstvo?