Sto da kazem…sanjala sam. I to njega. Njega? Hodala sam sa svojim curama nekim beskonacnim stakleno-bijelim hodnicima i sve je djelovalo tako kao da nema kraja. Odjednom ugledah njega kako hoda prema meni, kao u usporenom filmu, bio je nekako isprekidan, valjda znate sto mislim, i gledao je u pod i smjesio se. Samo u jednom trenu podigao je glavu i njegove oci srele su se s mojima i istog trena skrenuo je pogled natrag dolje, s rukama u dzepovima…samo je prosao kraj mene, nije me niti zaustavio, niti pogledao vise…samo je produzio. Ja sam se ponijela isto tako, visoko uzdignute glave i suzdrzanog izraza lica, kao da mimikom pokusavam sakriti ono sto se zaista desava u meni, navala osjecaja, iznenadenje, iznenadni prepad…sve bilo tako elektromagnetivno u zraku…znate sto mislim, bilo je nepodnosljivo. Nevjerojatno je kako u snu sve moze djelovati tako stvarno…pre stvarno.

Kad sam se probudila, sve je nekako drugacije, poprimilo je neku novu dimenziju. Sve oko sebe dozivjela sam i osjecala na neki drugi nacin. Kako samo snovi utjecu na poimanje stvarnosti…

Kasnije mi je stigla njegova poruka, nakon 2 tjedna ne javljanja. Cudno. San-poruka, san-poruka. Je li i on sanjao isti san, je li sanjao mene? Nije mogao prije, kaze. I kaze, da mu sigurno ne vjerujem, ali da jos uvijek misli na mene i da me voli. Ne znam zasto, ali odgovorila sam da mu vjerujem jer je i meni jos uvijek stalo. Volim li ga? Ne znam…kako bih to mogla znati? Ali stalo mi je, neizmjerno. Vjerujem li mu stvarno dok kaze da me voli? Ne znam, voljela bih vjerovati, ali ne mogu. Stvarno, stvarno…ne mogu. I ovo je vec tko zna koji put da pisem post o njemu, i jednostavno ne mogu dalje, ne mogu. Ali za razliku od ostalih postova, ovaj cu objaviti. Mozda je to korak naprijed.

Znam samo da ne zelim sebe muciti, ne zelim beskrajno postavljati isto pitanje. Kako? Gdje? Kada cu ga opet vidjeti…? Da li bi ovo trebalo zavrsiti? Ili je to vec odavno trebalo…
Ali ne, ne zelim se muciti time. S vremenom cu znati, je li vrijedno ovoga, je li vrijedno cekanja?

Danas mi je dan prosao sasvim lijepo, u nekom slatkom odsutstvu od svega sto me muci, a sto je zapravo, samo on. Nista me drugo, zapravo, ni ne muci. Druzila sam se sa svojim prijateljima, svu paznju sam usmjerila na profesore, i bas sam se osjecala…ponosnom na samu sebe. Bila sam sretna. Opet sam bila ona stara ja. Kakav je to dooobar osjecaj!
Da li ste ikad toliko sretni, da li se ikad osjecate toliko dobro da to gotovo ne mozete podnjeti u tom trenutku? Imate toliko srece u sebi i zelite je rasipati po svim ljudima i dijeliti je s njima? Ja se tako cesto osjecam, i prekrasno je…

Nakon skole igrali smo utakmicu. Dosla nam je ekipa iz grada žnj i igrali smo 5 setova. Bila je to trening-utakmica, kakvih ce sada biti sve vise, jer uskoro nam pocinje liga. I to 2. liga. Ove godine cemo prvi put zaigrati u toj ligi i svi nestrpljivo ocekujemo prvu utakmicu…iako smo svi pomalo i nervozni. Treneri puno ocekuju od nas.
Da znate kakav je to osjecaj kada se igra utakmica. Ja obozavam taj osjecaj…cijela ekipa je na okupu, svi se bore, svi se trude…i tako dobro suradujemo jer jako e dobro poznajemo medusobno i stvarno smo prava ekipa. Nikada necu zaboraviti onaj osjecaj jedinstva i zajednicke snage kada smo se borili za 1.mjesto na zupanijskom natjecanju srednjih skola. Pune tribine natiskanih ljudi koji slozno pljescu i navijaju, jednoglasno. Tako velika potpora u tako vaznim trenucima. Svi smo jednostavno letjeli terenom na sve lopte i za svaki poen smo se tako grlili kao da je posljednji. Svi nasi prijatelji, cak i oni neki frikovi iz skole koje niti ne poznajemo, ljudi koje nikada vidjeli nismo, nasi profesori…svi su bili tamo gore za nas…ljudi, to je jedan osjecaj koji se ne zaboravlja, to treba dozivjeti. Svaki pogled gore tjerao mi je suze na oci, ali one sretne suze, koje slave ono sto vide. Zato nisam smjela gledati gore,smjela sam samo slusati. Ali i to je bilo dovoljno…Na kraju smo pobijedili, i svi smo zaplakali od srece, svi smose grlili, skakali, plakali se smijeseci se…Pobijedili smo! Svi smo pobijedili. I nasi prijatelji, svi oni nepoznati frikovi iz skole, profesori, svi oni natiskani gore na tribinama, slozna gomila koja nas je bodrila do kraja…oni svi su pobijedili zajedno s nama. To je nasa pobjeda!
Za takve trenutke vrijedi zivjeti…vjerujte mi! :))