Zasto postoji tako malo tolerancije? Zasto me pojedinci konstantno muce uvlaceci me u svoje poimanje stvarnosti i cinjenica koje su jednostavno nebitne za moj vlastiti zivot? Zasto ih toliko muci sto postoje ljudi razlicitog misljenja i sto nije sve kako se njima cini? Zasto me jednostavno ne puste na miru na nacin da ostave moj stav po strani, sa postovanjem, umjesto da cijede iz njega ne bi li ga prilagodili svome? Zasto je drugima tako tesko izreci svoje misljenje, i dopustiti drugome da kaze svoje, a da to ne zavrsi zucnom raspravom, a na kraju i svadom? Tko zna otkada sam vec naucila da ne treba ulaziti u rasprave s nekim tko ne zna raspravljati iz pravih razloga, tko ne zna kada treba stati. I nastojim to svaki put i primijeniti, ne uplitati se u glupe rasprave s osobama koji imaju isto takve stavove o raspravi kao pojmu. Kako se kaze, «ne raspravljaj s budalom, ljudi mozda nece primjetiti razliku», to je ziva istina, probajte pa cete vidjeti. To je lekcija koju sam ja vec odavno naucila, ali ponekad jednostavno zaboravim na to…i tek kasnije uvidim pogresku.
Jednostavno ne shvacam kako netko moze biti toliko tvrdoglav da uporno tvrdi nesto o cemu jednostavno…nema pojma. A kad ga trazis argumente za njegove tvrdnje on te samo pogleda, nesto promrmlja i okrene glavu te pocne pricati s nekim drugim. To ja zovem…ne znam ni kako bih zapravo i nazvala takvu osobu. A ni ne zelim nikoga nazivati imenima, isto kako ne volim da mene netko zove imenom koje ne odgovara meni kao licnosti. Znate na sto mislim.
Dosta mi je vec pricati samo o lijepim stvarima, dosta mi je sutnje o nepravdi. Dosta mi je podnosenja daljnjih podlih komentara, ali svejedno, ne zelim raspravljati jer to nece dovesti nicemu. Mozda da jednostavno ignoriram? Voljela bih kad bih se mogla iskljuciti iz svega toga i ne dozivljavati, jednostavno ne slusati ono sto ne odgovara mojim nacelima. A odsad cu tako i ciniti. Jer…stvarno ne zelim vise sudjelovati u tome. Moji stavovi su dio mene, oni su ja. I kad ih netko pokusava promijeniti, to je kao da pokusava promijeniti mene. A to nije moguce. Najgore sto mi netko moze uciniti jest da pokusa prodrijeti u mene, u onaj najosobniji dio mene da bi pronasao moju bolnu tocku, s namjerom da je iskoristi tako da me povrijedi. To i da zelim ne mogu zaboraviti. Oprostiti da, najvise zbog sebe, ali zaboraviti nikada. Za takvu osobu moje je povjerenje zauvijek izgubljeno.
Ovo se ne odnosi na sve ljude, niti ja vjerujem da su svi takvi, netolerantni i da lazu…ovim postom obracam se nekolicini ljudi, pa mozda cak i jednoj osobi (a oni to vjerovatno nikad nece imati mogucnost procitati, a i ako hoce, ako mi bilo sto prigovore tada znaci da su se u tome prepoznali i znat cu da sam imala pravo i da je sve tako kako se meni cinilo). I posto nije pametno da to iznosim bilo kome u realnoj stvarnosti, oci u oci, jer to bi tada bilo ogovaranje (a to ne podnosim), pisem to ovdje jer ovdje ipak imam jednu veliku dozu neogranicene mogucnosti slobodoumnog izrazavanja, te mi je to na ovaj nacin najlakse iznijeti i ispovjediti se monitoru, a i svima vama…
Dakle, molim vas, ne osudujte me sto ovako pisem. Ja samo zelim rijesiti svoje probleme (one u sebi i one s okolinom), ali time sto ovo pisem ne trazim vas da mi pomognete u tome, jer ne mozete. Vec samo zelim izreci to «na glas». Smijete izraziti svoje misljenje, ma kakvo god ono bilo, reci bilo sto, ali molim vas, nemojte me traziti da se mijenjam, jer to nikako ne mogu, a niti ne zelim…
I opet…kao i na kraju svakog posta, osjecam da mi nesto fali. Da moram jos nesto reci. Probat cu sa Hvala…Hvala sto ste me slusali.
Da, to je to. to je kraj. :)
Post je objavljen 11.10.2004. u 22:14 sati.