Htjela sam reci…ovaj…znate. Nedostajalo mi je ovo mjesto. Danas je u skoli bio pravi urnebes…toliko sam se nasmijala da mi se kockice na trbuhu naziru… :)))) A s deckima sam na tjelesnom igrala kosarku. Obozavam kosarku, stvarno ju prevolim, i uvijek sam sretna kad imam priliku bar na tjelesnom zaigrat, makar kao jedina cura medu deckima. Glupo mi je to sto neki kosarku smatraju muskim sportom…jer ja kao cura stvarno uzivam u njemu. Ali danas…bilo mi je malo…ne znam, nekako drugacije, bila sam jako umorna, psihicki i fizicki i nisam imala snage dati sve od sebe, kao inace…osjecala sam se podcijenjeno i bila sam tuzna. Ali…drzala sam se. Znate koji mi je najgori osjecaj na svijetu? Osjecaj zapostavljenosti…Nekad ima dana kada se osjecam nevidljivo, nitko me ne dozivljava, svi mi okrecu leda, nitko me ne cuje, a dok pricam s nekim, kao da gleda kroz mene. To me jako boli…Nikada necu zaboraviti jednu vecer kad sam bila s frendicama vani i bilo je bas tako, bila sam nevidljiva. Svi su pricali nesto medu sobom, svako sa svakim, a ja, kao da ne pripadam medu njih. Osjecala sam se ranjivo…Onda je dosao jedan frend sjeo kraj mene i poceli smo pricati. Bio je okrenut prema meni, gledao me u oci, slusao me, inace sasvim normalan razgovor, ali meni je u tom trenutku taj razgovor znacio mnogo vise. Toliko sam ga voljela u tom trenutku da sam ga pozeljela zagrliti…jer, on me je vidio, dozivljavao me, svom svojom pojavom. I tako, zapricali smo se i ja sam odjednom postala svjesna okoline i pogledala oko sebe…nijedna moja frendica nije bila u blizini, (osim moje naj frendice, ali ona je bila na drugom kraju prostorije s deckom, slavili su 6 mjeseci pa je to bila samo njihova vecer, i to joj nimalo ne zamjeram), nijedna mi nije rekla da se nekud ide, pitala idem li s njima (dogovorili smo se da ce to biti zajednicki izlazak, daa…), bas nijedna, ostala sam potpuno sama, uz mene je bio samo frend s kojim inace pricam jednom u mjesec dana. Hej ljepotice, moje prijateljice…Osjecala sam se tako sama, iznevjerena, kao da sam sama u prostoriji…bas me to pogodilo. Pozdravila sam se s frendom, s frendicom i njenim deckom i krenula kuci…sama. Hodala sam niz mracnu ulicu, razmisljala sam…osjecala sam se…nevidljivo. Kao da sam prozirna, poput vjetra…samo me tu i tamo osjeti koja dusa, ugleda koji covjek…hodala sam tako i kao da sam se stopila sa tamom, postala sam dio nje. A srce me je boljelo…jako me boljelo. Dosla sam do kuce, sjela na stepenice i sjedila tako…gledajuci u tamu, zamisljala sam kako me grli, svuda je oko mene, crna je i govori mi…nisi sama, nisi. Postoji netko tko je uvijek uz tebe, kad te svi drugi napuste…tko ti daje suze koje olaksavaju patnju, grije tvoje srce kada se mraz navuce…kada te svi drugi izdaju…Umorila me tama…ustala sam i usla u kucu, otvorila vrata od svoje sobe, pustila the cranberries, sjela na krevet…i plakala, plakala sam. Jako, jako…gusila sam se u suzama…a nikoga nije bilo da me zagrli. I pomisao na to, izazivala je jos vise suza…A malo kasnije, kada sam sve suze isplakala, a od jecanja, zaboljelo me grlo…lezala sam u krevetu u tami…i ponovno, javila mi se misao, ovaj put zivlja…misao o Njemu. Zamislila sam kako spusta svoju ruku satkanu od svih najljepsih tracaka neba i duge…gladi me po kosi…spusta ruku na moje srce i oslobada ga…ne od boli, ne od tuge, vec od onog osjecaja…i gleda me ocima punim ljubavi, mudrim ocima koje znaju i razumiju…koje vide sve…i govori mi mislima…nisi sama…ja sam uvijek tu, uvijek sam tu negdje, ti me samo trebas dozvati, kao sto si to sada ucinila…dozovi me i ja cu ti doci…pogledaj me i vidjet ces me…nasloni se na mene, pruzit cu ti podrsku…zatrazi pomoci i ja cu ti spremno pomoci…sve sto trebas uciniti je dozvati me…i najvaznije od svega…trebas vjerovati. I s tim neobicnim osjecajem iznenadnog olaksanja…srece i topline…zaspala sam. I nisam bila nevidljiva. :)