Slusam the cranberries i pokusavam razmisljati o necemu. O bilo cemu….
Ima sad vec neko vrijeme, par dana, da se ne mogu udubiti u nikakva intenzivna razmisljanja ni o cemu. Jednostavno se ne mogu koncentrirati samo na jednu stvar…sigurno opet neki film…ali prestat ce to ubrzo, nadam se.
Sutra (to jest danas) ce mi trebati bistra glava jer je jako vazan dan. Igramo prvu utakmicu u ligi, i to doma, protiv siska. Osjecam veliki pritisak i pomalo sam nervozna, ali trudim se ne misliti o tome, pa cu prestati i pisati, jer tako samo sve vise mislim o tome. Kad prode to «utakmica razdoblje» javit cu se ovdje, sigurno…a do tada…(sad bi tu dosao smajlic koji grize nokte, ali ne znam kako to izvesti). :( ma nije bed.
Sinoc mi je poslao poruku jedan frend, koja me iznenadila. Ali ne sama poruka, vec to sto je bila bas njegova, od njega. Pitao me sto radim i tako smo poceli pricati…i tako je na red dosla tema o osjecajima, neznam ni sama kako, (sad sigurno ocekujete neki zaplet, neocekivano priznanje ili nesto takvo, ali ne, nista takvo nije bilo) i iznenadio me njegov stav o tome. Naime, rekao je da on za osjecaje misli jedno veliko NE. ta sta ce njemu osjecaji, bolje mu je bez njih…i takve spike. I kaze on meni…probaj ti jedno tjedan dana ne osjecati nista za nikoga i vidjet ces, vidjet ces da vise dobijes nego sto izgubis. Duboko sam se zamislila i prvo pomislila…bi li tako nesto uopce bilo moguce? Mislim…mogu li ja sebe prisiliti na ne osjecanje nista prema nikome, mogu li biti potpuno ravnodusna prema svima i svemu, i ako se slucajno neki osjecaji i pojave, sto onda, negirati ih, potiskivati ih? Mislim da se iz tako necega ne moze stvoriti nista dobro…i da time ne mogu dobiti nista, vec izgubiti…izgubiti ono najvrijednije sto imam…osjecaje. Bez njih, bila bih prazna…ne bi bila ja. Bila bih samo stvorenje koje zivi na racun razuma, kojemu srce predstavlja samo organ koji pumpa krv, a sve u svijetu bilo bi mi…bez neke carolije.
Ne…ne bih mogla tako jer…meni je to sve. Ja osjecam sve, osjecam u svemu i osjecam prema svima. Zivjeti bez osjecaja?? Ja o tome mislim jedno veliko NE. Istina je da postoje trenuci u zivotu kada trebamo iskljuciti osjecaje…ali isto tako, neki trenuci u zivotu i neke stvari bile bi bez osjecaja besmislene. Osjeca svatko, htio ili ne htio, a ako sam sebi to ne zeli priznati…sigurno postoji razlog. Koji je tvoj razlog? Bojis li se osjecaja, bojis li se da ces biti povrijeden pokazes li nekome sto osjecas? Ako je tako…razumijem, ali svejedno mislim da grijesis. Jer…u nekim situacijama razum nije dovoljno dobar oslonac. Ponekad srce igra glavnu ulogu, jer ono vidi sto razumu nije vidljivo. Postoji nesto vise no sto nase oci vide, a odlucis li jednoga dana pozeljeti to ugledati…samo pogledaj u svoje srce, osluhni ga. Ono krije takvih cudesnih stvari kakvih svijet jos nije vidio. Ne velicaju se srca bez razloga…niti se velicaju iz nekog razumnog razloga…srce i osjecaje ne mozes zapakirati u teoriju, jer teorija nije dovoljna te ne moze obuhvatiti velicinu koju srce posjeduje…i time ne mislim na velicinu koju ocima nasim vidimo, vec na velicinu koja je samim tim srcem i samo njime, vidljiva…
Hvala ti sto si svojim rijecima rezirao kraj moga filma…pa sada mogu nastaviti zivjeti…
Ali…nadam se da ces i ti jednoga dana odluciti osvijestiti se i prepoznati u svijetu u kojem svi mi zivimo. U svijetu emocija…
Ili ti je mozda draza ona: «zivot je komedija onima koji razmisljaju, a tragedija onima koji osjecaju»?
E pa…nije ni to uvijek tocno…
Post je objavljen 09.10.2004. u 00:05 sati.