4.

Anđeli pomažu svima: Rafael putnicima, apotekarima i pečalbarima; Gabriel glasonošama i medijskim trudbenicima, Mihael radiolozima.

Pastirima, bojovnicima na prvoj liniji borbe protiv Zla, podrška je potrebitija.

5.

Pater Vanko je u lipnju proslavio osamdeseti rođendan. Počastio se izletom u Mariju Bistricu. Po povratku uputio pismo zahvale:
''Po povratku kući u Zagreb s hodočašća u Mariju Bistricu zdušno Vam zahvaljujem na velikodušnom gostoprimstvu. Radostan sam, što sam jučer na svetkovinu Sv. Ivana Krstitelja, 80. svoj rođendan proveo u dvorima župe Bistričke, u sjeni Majke Božje Bistričke. Tim sam se zahvalio Mariji Bistričkoj na čudesno ozdravljenje moje majke, nakon kojega sam se i ja rodio. Tri moje knjige ''Nasmijani Bog“, ''Dušom i tijelom'', „Svjetlo i sjena - Luna kai ambro", što sam ih podario, skroman su trag mojega hodočašća. Stari su rekli „Omne trinum per- fectum“ iliti „Što je troje savršeno je.“

Do prije deset godina predavao je na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Papinskom orijentalnom institutu u Rimu. Strastveni je proučavatelj ludizma, ludolog, jedan od najboljih svjetskih poznavatelja teologije igre. Čitan je i kao pjesnik.

Sinoć, u pola devet, kad se spremao na počinak, dobre ruke časne Angelike donijele su svježe ispisan referat ''Deus ludens-homo ludens''. Neće sve ponovo čitati, bacit će oko….Osnova čovjekove igrivosti je Božja igrivost…Bog je Deus ludens-Bog koji se igra. Čovjek je slika Boga slična Bogu…Po Platonu čovjek je igračka Božja. Po Bibliji čovjek je igrač Božji-Svijet je igračka Božja. Bog nije stvorio čovjeka, da se s njime poigrava, nego da se u njemu, preko njega igra…

6.

Mirno spava već satima u starom stanu, u skromnom francuskom krevetu tete Pepe. Iznad kreveta police, nebrojeno knjiga, iznad polica reprodukcija Michelangelova ''Posljednjeg suda'', lijevo stolica sa radio aparatom marke Philips iz pedesetih godina.

Nudili su mu kuriju, stan u Nadbiskupskom dvoru, redom odbijao. Ponude bijahu dobronamjerne, ali okovale bi njegova krila, a on je želio letjeti, istraživati, podučavati, navještati i pisati. Prihvatio je nasljedstvo tete Pepe. Ostavila mu polovicu kuće. Dovoljan mu je jedan stan. Ostatak kuće ustupio je na korištenje časnim sestrama.

Dva su dana do Božića. Prekosutra se slavi Rođenje.

Probudio ga poznati glas. Pola šest. Papa Woytila posredstvom radija predvodi krunicu. Dobro se spavalo noćas. To je jedino ispalo dobro. Punih osam i po sati. Stara narodna mudrost, devet u krevet, opet se pokazala blagotvornom. Ne bi prodao san, noćni i popodnevni, za milijune. Za studentskih rimskih dana dobri profesor Polacco testirao je stupanj pokorenosti lokalnim običajima:
- Jeste li se udomaćili u vječnom gradu?
- Jesam.
- A obavljate li siestu?
- Ne.
- Onda još niste Rimljanin.

Kada je ustanovio kilogram viška, uteg na rukama, primarijus mu darova dva savjeta: nikada se nemojte najesti do sitosti; spavajte, spavajte, spavajte. Tijelo se odmara dok sjedimo za računalom, gledamo sapunice na bezbrojnim mrežama, snivamo spavajući. Mozak se odmara na jedan jedini način: spavanje. Mozak beba je najodmorniji!

Kilogram, uteg, odavno je skinut. Spavanje, u noćnom i dnevnom aranžmanu, pater Vanko marljivo upražnjava već desetljećima.

7.

Uh, hladno je, prehlađen već tjedan dan. Cijeli otorinolaringološki sustav je zakrčen. Glavobolja, nosobolja, grlobolja, uhobolja. Još slabije čuje, njuši, što je najgore, i apetit je oslabio.

Krunica je izmoljena. Vrijeme za pokret.

Prenatrpan raspored. Predvodi zornicu. Točno u podne započinje simpozij. (Tko je bio tako mudar da međunarodni ludistički skup zakaže u došašću?!). Drži prvi referat. Doći će na Kaptol, održati izlaganje, pobjeći što brže može. Poslije skupa najavila se u službenu posjetu dva bivša studenta. Odavna nije upao u cajtnot.

Spremio se, izlazi u grad.

7.

Pokušat će što brže i bezbolnije izvršiti obveze. Neovisni motritelj mogao bi zaključiti da pater Vanka trči. Uočit će i dvije osobne prepreke.
Na Mallinovoj ulici sreće malog Tomicu (kršteno ime: Mihael). Tomica na biciklu, pater Vanka sa renault 2 (naime, koristi vlastite noge za prijevoz, osim u slučaju padalina):
- A kamo ideš?
- Idem na sastanak sa učenim ljudima.
- Sastanak?
- To ti je druženje. Kao kad se ti nađeš sa svojim prijateljima u školi, ili ispred škole.
- Što ćete tamo raditi, na zastanku?
- Razgovarat ćemo o igri.
- Hoćeš li naučiti puno igara?
- Govorit ću. Govorit ću o tome kako se Bog igra.
- Hoćeš li meni reći kako se Bog igra?
- Dok se ti, Tomice, igraš, Bog se igra.

Korak do cilja, prije ulaza u Kaptol 29, u dvoranu Vijenac, na dva metra ugleda namjernika. I sada, gle, namjernik prelazi cestu, i to na neoznačenom prijelazu, da ga pozdravi.

Odnekud ga zna, podsjeća ga na patera Luiđija. Ali on je na Košljunu, ne miče se odanle od 14. kongresa SKJ. Sto posto čovjeka zna.

Prijeti opasnost: presrest će ga! Sa katedrale odzvanja Anđeo Gospodnji.



Htio je moliti…Prijetnja se obistinila, gospodin ga zaustavlja, pater sluša, odašilje samo nužne riječi.

Ulazi u zgradu, dolazi do vrata dvorane. Zatvoreno. Na vratima obavijest: Međunarodni ludsitički kongres počinje 24. prosinca, u 12 sati. Skup započinje na Badnjak. Koji previd! Toliko strke nizašto. Splasnulo uzbuđenje, nastupa smirenje.

Neočekivana dokonica. ''Posjetit'' će kardinala Stepinca, prošetati gradom, pohoditi knjižare, pojesti kolač.

Kad se vrati, nazvat će prije spavanja fra Luiđija, starog profesora, kasnije prijatelja, ali uvijek učitelja. Nije bez razloga danas ''ugledao'' dobrog starog Luiđija.

8.

Nakon umirovljenja, sa četvoricom braće (Male braće), fra Luidi živi na otočiću Košljun. Svira orgulje, istražuje franjevačku historiografiju, dočekuje posjetitelje tog prekrasnog otočića, nedaleko Punta na otoku Krku.



Zove, dvaput zvoni, javlja se gvardijan fra Klement. Za par minuta čuje poznati glas fra Luđija:
- Nećeš vjerovati, zamolih popodne fra Bernardina da te nazove, nikako da nađe tvoj broj, negdje se zagubio, a sada ti zoveš.
- Ja trebam Vas, vi mene. Što ste me trebali?
- Htio sam te nešto priupitat za našeg Georgiusa Crisaniusa, Julija Križanića, ne…sjetit ću se već…
- Sramim se, dugo Vas nisam zvao, danas na Kaptolu šećem, i sjetim se. Kako ste fra Luiđi, kako zdravlje?
- Kako mogu bit. Na svetog Mihovila proslavija san devedeset i sedmi. Sve manje mogu. Moram zamolit kojeg fratra da mi i čarape obuće. A, Vanka, koliko je tebi godin?
- Pri četiri mjeseca svršio sam osamdeset.
- Još si mlad.
- Nisam više tako mlad, mlađi sam od vas. Još od bogoslovije, uvijek ste mi bili uzor, htio sam vas dosegnuti, pa valjda ću i u godinama.

Nasmijao se fra Luiđi od srca:

- Znaš, nije meni teška starost, nego nemoć, i samoća. Pomažu fratri. Dobri su mi, i Klement, i Stjepan, i Mavro, i Jerko i Bernardin. Najstariji je trideset godina mlađi od mene. Ma, znaš, vršnjaci najviše vole vršnjake. Molim Boga da im ne padnem na teret.
- Još uvijek vodite turiste po otoku?
- Vodin, vodin. Ispričan se s ljudima i osjetin da san još živ. Sve više ih dolazi, ne samo svećenici, redovnice i redovnici, sve više je laika. A ča ćeš, život se izobličija, ljudi pucaju (jel' se tako kaže?) svak biži, trči, a di će tako stić ne znan.

Nakon dugotrajnog razgovora pater Vanka zadovoljno sjedne za radni stol. U nekoliko trenutaka zapisom ispuni papir. Došla mu pjesma! Dva anđela:

Jedan anđeo šapne mojemu anđelu:
''Daj šapni štićeniku svojemu
Da nazove mojeg štićenika.''
I ja ustajem i zovem druga
a ne znam zašto.
''Baš te trebam
a nemam tvojeg broja'' veli on.
A dva anđela se smiju
kako su uspjela
povezati dva svoja štićenika.
Dva anđela čuvara
Moj i tvoj.

Dok je pisao ove retke pater Vanka se smijao. Poput Oca nebeskog dok je stvarao naš svijet.
- Svijet je Božji smijeh – reče sebi u bradu i zadovoljno se uputi na počinak.

Sat je otkucao devet puta. Svršio se još jedan, magloviti utorak.


...nastavit će se...