31
nedjelja
prosinac
2006
SILVESTROVO
Uhvatila sam malo slobodnog vremena u ovo doba dana - komad pajceka se peče, obavila sam "sitnu" kupovinu u Kauflandu, sa Zmajom sam sortirala petarde i sad pijuckam cappuccino. Navečer idemo kod tate Nosonje na večeru, a nakon toga malo do parka. Tamo će biti doček. Koliko znam, biti će dosta naših poznatih, pa ako bude dobro - ostat' ćemo do ponoći, a ako ne, idemo kući...
Netko nam je Rexa piknuo nožem preko ograde i skoro je iskrvario. To sam saznala tek danas i silno me razbjesnilo. Ne mogu vjerovati da netko ima takove porive. Sad mu je gazda stavio žičanu mrežu na ogradu. Svašta, u Rexovu slučaju moraš čuvati psa od "ljudi".
Dakle, prije nego upadnem u crnjak - svim blogerima - poznatima i nepoznatima - moja obitelj i ja - želimo sve najbolje u Novoj godini, da vam se svi snovi i želje ispune, da se nastavljamo "viđati" u našoj blogosferi, koja nam (barem meni) polako postaje - ovisnost.
SRETNA VAM NOVA DRAGI MOJI!!!!!!!!!!
komentiraj (38) * ispiši * #
27
srijeda
prosinac
2006
GODIŠNJICE
Danas sam nekako tužna i sjetna.
Čitam po blogovima - svi smo prošli tjedan zganjali i naganjali, priređivali, a sad smo nekako u bedu - netko više, netko manje...
Prošlu subotu, noć nakon što je nastupala na Božićnom koncertu u Bjelovaru - prijateljici moje kćeri - Martini (pod linkom Luda Marta), umrla je baka. Baka je bila divna žena - žena starog kova kakove su nekad bile majke i bake. Cijeli je život radila i brinula za obitelj, kao i većina žena, majki i baka. Bila je prava domaćica, sa rukama "od zlata"...Pokoj joj vječni...
Prije dvadeset šest godina i prije osam godina - na današnji dan, umrle su dvije žene koje su ostavile duboki trag u meni i mojem djetinjstvu, mladosti i životu.
Prva je moja baka Ana - predivna žena - koja je u životu proživjela svega i svašta. Udala se iz ljubavi, borila sa životom i siromaštvom u prijeratnom i ratnom Zagrebu, ali ono što je uvijek imala - bila je ljubav njezina muža i djece. Sjećam se, znala je reći da je sve nedaće preživjela zahvaljujući ljubavi i poštovanju svog supruga (mog djeda). A onda je izgubila i njega - u posljednjim danima rata, mjesec dana prije poroda svog najmlađeg djeteta. Nikad se nije ponovno udavala - zato što nitko nije mogao zamijeniti njenu ljubav. Posvetila se kćeri, unucima, imala malu mirovinu koja kao da je bila blagoslovljena - zakrpala je mnogo rupa i uvijek je imala za - "tušnuti" svakome od nas. Umrla je na svojoj stolici za ljuljanje, uza peć - jednostavno je zaspala. I dan - danas - kod moje tetke - stoji ta ista stolica za ljuljanje sa vunenim šalom prebačenim preko naslona, kao da nije prošlo toliko godina.
Druga žena je - moja majka Ana, starija kćer bake Ane...Bila je ono što se kaže - stup obitelji - vrijedna, osjećajna, sa istančanim smislom za lijepo, crtala je, svirala, šivala, pjevala - znala je sve ono što znaju savršene mame iz priča. Samo ovo nije priča - to je život.
Nakon što je mene rodila u poznijim godinama, ostavila je posao i posvetila mi se cijelim bićem. Njegovala me dok sam kao mala bila boležljiva, učila sa mnom prva slova, imala beskrajno strpljenje za sve oko sebe - ponekad je iz nje prokuljala "kranjska jeza" (to je šala moga tate na račun punice i žene, jer su obje Slovenke).
Naučila me sve što znam i dala mi savjete u životu, kojih se i danas držim i mogu reći da su mi bezbroj puta pomogli u životu. Danas pokušavam dio tih životnih mudrosti i iskustava prenijeti na svoju kćer, a čini mi se da ih prihvaća, što mi je drago.
Danas ih se sjećam sa zahvalnošću što su mi dale priliku da im budem unuka i kćer, što su me naučile da u ljudima tražim - samo čovjeka, što su me naučile da je obitelj - najvažnija stvar na svijetu za koju se "isplati" boriti pod svaku cijenu i ne štedjeti se.
Hvala vam, Ane moje - biti ćete uvijek dio mene!
komentiraj (31) * ispiši * #
24
nedjelja
prosinac
2006
TIHA NOĆ
Konačno je došlo vrijeme opuštanja i smirivanja - vrijedilo je truda.
Dragi moji blogeri - želim Vam mirne i blagoslovljene blagdane, da zaboravite sve brige i svakodnevne probleme - da zagrlite svoje najmilije, da imate strpljenja za svoje nasljednike, jedni za druge... Želim da na trenutak svi zaboravimo na "krive Drine", "vjetrenjače" i "tsunamije", da svi zajedno konačno shvatimo - da su najveće vrijednosti - one koje nas ništa ne koštaju - samo želje da ih podijelimo jedni s drugima. Pusa svima...
Vaša - blažena domaćica
Fanny
komentiraj (27) * ispiši * #
23
subota
prosinac
2006
PREDPRAZNIČKI KAOS
Kao i sto puta dosad, isplanirala sam sve, stavila na papir i odlučila da neću pretjerivati i žuriti. Ali kao i sto puta dosad - ispalo je drugačije...Tjedan je dobro počeo, išlo je sve po planu, a onda me u srijedu piknuo onaj moj crv u guzici 
...Jednostavno završim što sam planirala, pa vidim još nešto, amo-tamo i - stigne ponoć. 
A onda kad legnem - ne mogu zaspati. Čim upalim TV - zaspem k'o beba. 
Sreća da prije toga postavim vrijeme za automatsko gašenje. Otkako je zahladilo, ujutro mi se ne da ustati, pa se svaki dan dižem preko volje. 
Zmaja je u svom filmu, Pajo u svom. Mala je ovaj tjedan još lovila ocjene, ali teško je nešto uloviti - posljednje dane. S obzirom da je ovo polugodište nisam vidjela da uči, nego samo piše zadaće - dobro je ispalo. Nekoliko četvorki i sve ostalo petice. Normalno da sam prigovarala, ali onako - reda radi. Ove godine je počela fizika i kemija, pa tu nisam ni očekivala više od četvorke. Pitam se samo kako bi tek bilo da se primi učenja. No dobro - obečala je zapeti za kraj, jer sedmi i osmi razred su važni za upis. Uz to, svaku večer ide na trening, gdje vježbaju forme za polaganje crnog pojasa - krajem siječnja.
Pajo mi jučer prehladio, igrali su drugo kolo, pa su išli na drugi kraj grada u dvoranu. Njegov "partner" se preračunao - ostali na pola puta bez goriva i onda trčali da ne zakasne. Igrali su s klincima iz Majina razreda. Izgubili su za dlaku.
Klinci ih "napucali" zahvaljujući kondiciji, a "starci" su svoje bodove zaradili zahvaljujući iskustvu. U paru su opet dobili, ali parove je igrao trener od klinaca. Izgleda da im bolje idu parovi, nego pojedinačni mečevi. Čudo, s obzirom da dosad u paru nisu igrali. Ali Pajo mi se pohvalio da mu sve bolje ide. Počeo je sa svojim "neuhvativim" udarcima, što mu je nekad bila specijalnost. Više se ne ismijavamo iz njega, jer vidim da se sav posvetio igri. Sad su im najgori protivnici prošli. Da su počeli igrati barem dva mjeseca prije - bila bi to druga pjesma. Sinoć se onako oznojen i mokar, u tankoj jakni i bez kape na obrijanoj glavi, vraćao kući. Rezultat je kihanje i šmrcanje. On je klišejizirani primjerak muškog spola, koji čim malo prehladi - umire i dosađuje svima oko sebe. Tablete ni mrtav ne pije, hoda po kući - kiše i umire. Za poludit'. 
Jučer sam prala prozore i to je nalikovalo - borbi s vjetrenjačama. Iznutra toplo - izvana hladno, ja brišem, a stakla se magle. Sama sebi ličila sam na Sizifa. Onda sam ostatak zbrljala na brzinu. Sva sreća da sam šoping obavila na početku tjedna. Ali svaki dan nešto neobavezno dovučem kući - onako - usput.
Sad sam dovršila francusku salatu i moj "bolesnik" se prišuljao po svoju - probnu porciju. Cijelu večer se motaju po kuhinji kao mačori, stalno nešto jedu i probavaju. 
Sad su svako u svom krevetu i konačno imam malo mira da se javim vama blogerima da sam živa.
Noge ne osjećam, kao da nisu moje, na trenirki nosim sve moguće mirisne note kuhinje. Sad ću polako pod tuš, a sutra usporavam tempo. A onda - ljenčarim do utorka. Moji gosti se ne javljaju, što baš i nije u redu, pogotovo ako misle - banuti iznenada (lani su došli u 4 ujutro).
Dragi moji, htjela sam pisati o jednoj drugoj temi, ali malo je preteška za ove dane, pa sam odustala, a i nisam baš nešto koncentrirana.
Sve vas pozdravljam i šaljem vam virtualnu pusu - do čitanja...
komentiraj (17) * ispiši * #
17
nedjelja
prosinac
2006
PLES I NOĆNA MORA...
Ovaj vikend mi protjeće relativno mirno, no svjesna sam da je to - zatišje pred buru. Već sutra, planiram se uhvatiti posla, a kakovog, to zna svaka bijesna i malo manje bijesna domaćica-blogerica. Zato još malo uživam u dokolici.
Sinoć sam se posvetila TV-u. Prvo sam mislila prošetati predvečer, ali kad sam vidjela onu magluštinu, prošla me volja, jer svjež zrak i magla - nemaju ništa zajedničkog. A onda sam priredila večeru s mnogo salate (mom golubu i meni), malo smo si cugnuli crnjaka iz novih čaša...
Prvo u čemu sam uživala je - "Ples sa zvijezdama". Cijelo vrijeme gledam brojeve telefona koji pozivaju na neko glasanje, a pojma nisam imala o čemu se radi. Uživala sam, a nekima sam se - nasmijala.
Volim ples i standardne plesove, no na žalost - vrlo sam nezahvalna partnerica. Naime, volim se kretati po svome i ako me partner ne može pratiti - jao si ga njemu. Zato plešem samo s onima koji to prihvačaju, a uglavnom volim plesati - sama.
Sandra Bagarić me oduševljava svojom prštavom brbljavošću i humorom. Dubravko Šimenc je imao dobru volju, ali zahvaljujući svojoj visini i korpulenciji - ličio je na - dobroćudnog medvjeda u fraku. Mislim da se oznojio više nego u bazenu (!!). Žarko Radić se "mučio" s tako namrgođenim izrazom lica, da je to ličilo na borbu, a ne ples. Ukočio se i grabio nogama - metrenim koracima. Kao što sam očekivala - mladi su pobrali najviše bodova i zaslužili su.
Onda sam odgledala "Ronina". Jean Reno i De Niro su "nosili" film, koji me ne bi održao budnom sa svojom temom, da nije njih dvojice.
A onda, nakon dugog vremena - okrenuh Z1 i "Noćnu moru" Željka Malnara. Staro društvo na okupu.
Nekad sam uživala u Malnarovim bdijenjima subotom, prije skoro desetak godina. Prikazivao je dokumentarce s putovanja, puštao predivnu "svemirsku" muziku, imao zanimljive goste...
Onda je došla cugerska ekipa - Ševa, Cigan, Laki, Stankec, Cezar...Prvo mi je bilo interesantno, a onda su mi počeli ličiti na moje tadašnje susjede, koji su imali šou svaki put kad su napravili tulum s nekoliko gajbi pive. Pa sam prestala gledati, jer - jedne i druge jednostavno nisam mogla podnositi.
Malnara cijenim, jer ga pratim još od osnovne škole, njegove dokumentarce gledale smo (frendica i ja), oduševljene mistikom Indije, ali i Malnarovim izgledom (!!).
U međuvremenu Malnar je obišao nekoliko puta svijet, skoro zaglavio na Solomonskim otocima, putovao na konjima stazama Aleksandra Makedonskog, motociklima lutao po Lici, Bosni, Istri, pomalo je oronuo - na žalost podsjećajući i mene da starim, piće mu je prilično shrvalo um, ali bez obzira na njegove mane, ostao je karizma. Interesantno da svi ti ljudi koji vole popiti, ma kako bili inteligentni, ponekad mi se čini da postaju usporeni i teški na izražavanju, kao npr. Dino Dvornik i Goran Bare.
I tako je Braco po Zagrebu glumatao policajca...On mi ide poprilično na živce i svojim dodvoravanjem, a jednako tako s podcjenjivanjem, sva sreća da ga Malnar kad pretjera - jednostavno "prizemlji"...Ševa je legenda - sa svojim monolozima u kojima krene s jednom temom, a onda - zaluta, žgoljavi Laki sa svojim striptizom, prsata Slađa koja i nije takova glupačica kakovom je svi doživljavaju...
Dakle - ekipa standardna, no vjerojatno ih ne bih gledala, da se nisu pojavili Predrag Raos i Mladen Schwartz. Šteta da nije stigla i Ana Lučić, mislim da bi moje zadovoljstvo biti potpuno. Posprdni Raos i umišljeni Schwartz - započeli debatu u kojoj su se dotakli svega i svačega. Svaki tjera svoju spiku, jedino Raos je svjestan šale, a ovaj drugi sve doživljava ozbiljno. Između su upadali - Ševa, kojeg nitko nije šljivio pol posto, tako da ih je Malnar na kraju poslao obojicu van iz studija, pa je Laki plesao pokazujući svoja rebra, lopatice i sve kralješke...Pa se nastavila debata prve dvojice, pa su se dežurni noćobdije javljali u eter s uobičajenim psovačkim repertoarom...
Malnar svaki puta - više ili manje naliven - održi monolog na određenu temu. Ovaj puta se dotaknuo Islama i svog susreta s njime, svojim upoznavanjem s nekadašnjim vođom Hezbolaha. U tom dijelu sam uživala, jer me uvjerio da još nije posve "skrenuo" u tom tupoidnom cugerskom društvu.
Sve u svemu, unatoč tome što ga - vole - ne vole - kritiziraju - hvale, stvorio je šou-program kakvog vjerujem - nema nigdje.
Pa recite mi vi, što mislite o "Noćnoj mori"? Baš me zanima, na taj način mislim da ću vas dodatno upoznati.
Pozdrav :)))
komentiraj (37) * ispiši * #
16
subota
prosinac
2006
BEZ NASLOVA...
Upravo gledam "Misiju" s Jeremy Ironsom i Robertom De Nirom... Prekrasna, divlja priroda, živopisni Indijanci, prekrasna Morriconneova glazba...Mir i sklad prirode i čovjeka, život lišen materijalnih bogatstava, trud nekoliko Isusovaca - entuzijasta da se zbliže s plemenom Guarrani - narušen najezdom "demokrata" koji stižu da im donesu boljitak... Prokleta ljudska pohlepa i uništavanje svega što se ne uklapa u njihovo poimanje civilizacije...
Jučer je završio BB - dnevno-poučni spektakl RTL-a. Lovu odnio tupko, koji je bio toliko lijen - raditi, prati se, govoriti, misliti (no dobro, to mu se ne može zamjeriti, jer nema s čime). A simpatični, dobroćudni medo Tomica ostao je - kratkih rukava. Tako to ide u životu - što se manje trudiš - prije ti padne u krilo...
Zmaja otišla na rođendan, sutra ide na drugi, zauzeta je k'o ministrica, cijelo jutro zvrcka mobitel. Cura se namirisala, sredila frizuru, navješala na ruke peruanske narukvice, obukla se u kombinaciju army-safari stila...Sad je trenutno - divna tišina u kući. Hvala bogu, ove godine nema više natjecanja, pa dijete malo uživa u društvenom životu.
Pajo i njegovi "popušili" prve mečeve, dobili su samo u paru. Dvojica iz ekipe im se nisu ni pojavila. Kad je u pojedinačnom, počeo "prati" protivnika zaboljelo ga u preponi i - jedva je dovršio partiju (toliko o kondiciji).
Danas sam zujala sa Zmajom po gradu. Odurna magluština, činilo mi se da su svi izašli na ulicu i u trgovine. U jednom dućanu, neki debeli lik, s rukama u džepovima, besramno nas je nabio na pult, na što sam ja besramno komentirala da - debeli ne bi trebali u ovo doba godine zalaziti u trgovine. Čuo me i pocrvenio do tustih ušiju.
Pred Singapoore-shopom, veliki Djed Mraz, uporno pjeva "Yellow rose of Texas", što mi se baš ne uklapa u božićni štimung. No klinci prolaze i gledaju ga oduševljeno, poneki se i zalete, jer je na pola nogostupa (sad sam se sjetila mog bratića, koji je u velikoj robnoj kući, zaletivši se u lutku - rekao - "teta, pardon").
Na kraju smo našle - čupavog medu koji leži potrbuške na jastuku i pritiskom na označeno mjesto - hrče. Kupili smo ga Paji - pod bor.
Nemam nekako danas inspiracije za pisanje, pospana sam i fali mi nešto slatko, a ne znam što.
Idem upregnuti mozak i smisliti što bi to moglo biti...
Pozdrav svima
komentiraj (18) * ispiši * #
13
srijeda
prosinac
2006
ZLO I NAOPAKO...
Dan mi je od samog početka krenuo naopako...
Ustala sam ljuta, a kad sam provirila kroz prozor - magla mi je dodatno pokvarila raspoloženje. Nabacala sam na sebe odjeću, popiškila se u flašicu i gladna i žedna krenula put bolnice. Imam fobiju od bolničkih WC-a, pa ih izbjegavam dok mogu. Tamo me dočekala gužva, tjelesni mirisi svih mogućih kombinacija - štale, alkohola, znoja, zadaha, čak sam na trenutak našnjofala i miris domaćeg špeka, no iako sam bila gladna, nije me baš dojmilo...
I tako - prelila ja flašicu u čašicu, brzo došla na red, sva sretna...ali - prerano sam se poveselila. Vampirka, kojoj sam dopala šaka - ustala također na lijevu nogu, odmah sam je skužila po frizuri i ubojitom pogledu. Stegla mi gumu oko nadlaktice, vene mi poskakale kao mornaru...Ubod nisam osjetila, ali ono poslije - osjećam još i sad. Naime, iskočio mi podljev veličine lješnjaka, ruka me boli kao sam vrag, a sad lagano poprima boju šljive.
Trebala sam svaki dan skuhati lončinu uvin (H) čaja, kako kaže ona mala na TV-u i problem bi bio riješen. Ali ja htjela provjeriti krvnu sliku, pa sad imam...Uzgred - krvna slika normalna...
A moja doktorica opće prakse preselila ordinaciju u privatnu kuću još ljetos, pa sam je jučer tražila po kvartu (što je najzanimljivije, to je moj kvart). Vozala sam se s Geckom okolo-naokolo i umjesto da gledam kuda vozim - zjakala sam po zlatnim pločama na kućama. Kad sam je napokon pronašla, pročitala sam da radi - poslijepodne. Pa sam išla još jedanput - navečer. Moja doktorica je jedna simpatična i jednostavna žena, dolazim k njoj jednom godišnje i onda se ne zna tko je pacijent, a tko doktor. Prvo ode do WC-a, pa mi se izjada sa problemima oko sinova, unuka, kako teško podnosi bjelovarsku vlažnu klimu (žena je došla iz Rijeke - pozdrav Gogoo), pa ja onda zaboravim zašto sam uopće došla. Onda mi poslušala pluća i ponovo se nije mogla načuditi da moja pušačka pluća ne - pište, sviraju, cvile i krkljaju (ne mole za pomoć)... Ne znam zašto, ali nekako imam potrebu da joj se svaki puta ispričavam što sam došla. Kad sam prije tri godine došla sva uspaničena zbog lupanja srca - poslala me na sve moguće pretrage srca, no kako je za svaku pretragu potreban upis i čekanje, rasteglo se to četiri mjeseca - nosila sam onaj holter EKG sa svim priključcima i priljepcima puna 24 sata (najteže je bilo kad sam išla piškit' - živa koma), pa sam onda zaboravila na ergometriju (za koju sam se upisala dva mjeseca prije), pa sam trčala do bolnice i popela se na kat, sve u roku pet minuta. Došla sam bez daha, pa sam morala pričekati da mi se sve funkcije vrate u normalu. Onda sam hodala po pokretnoj traci, čak mi je žena malo pojačala opterećenje i poslije joj nije bilo jasno kakove ja to smetnje imam (!!). Nalazi su mi bili idealni i onda sam doživjela podsmijeh od vlastita muža, koji mi je rekao da mi je i on mogao postaviti dijagnozu - tj. da mi ništa nije... Onda me uhvatilo u kralježnici, pa sam otišla na snimanje vratne, torakalne i lumbalne kralježnice, još sam slušala sestru na RTG odjelu kako komentira - "zašto je ova (moja doktorica) napisala uputnicu za kompletno snimanje?".
Dobro, tu se našla jedna mala spondiloza (konačno nešto), pa sam išla na vježbe...hi hi, kad sam počela raditi te vježbe na fizijatriji, skoro sam umrla od smijeha. U to vrijeme sam uvečer obavezno u dvorani napravila pedesetak trbušnjaka, sjedila u "špagi" po desetak minuta i stajala s nogom zakačenom u ljestvama u visini glave i s glavom na koljenu druge noge...a tu, na fizijatriji sam vrtila glavu lijevo-desno, dizala nogu na metar od poda i slične gluposti, kao na aerobiku za penzionerke. No bar sam iskoristila sve zdravstvene usluge nakon tolikih godina - sve ono što nikad nisam (osim operacije krajnika i poroda) i sve u svemu - obavila kompletnu generalku i sad mogu na novih 500.000 km.
Sad sam vam povjerila kompletnu anamnezu - ogolila sam svoje zdravstveno stanje u blogosferi.
I još nešto, za kraj - cijelo popodne smo bez plina, frajer u Elektrometalu mi je rekao (oko 13 h) da će uključiti plin iza - četiri, pa sad ne znam da li - iza četiri popodne ili iza četiri ujutro... Uglavnom, grijemo se na kalorifere i pećnicu. Obukli smo se kao medvjedi i tek sada vidim kakova je blagodat grijanja. Susjed mi upravo cijepa drva - čujem...
A sad idem večerati domaći špek, sir, vrhnje i češnjak, da se ugrijem, pa onda - pravac krpe. Laka vam noć i čitamo se.
Pajo sutra igra prve mečeve (!!) I to odmah - s braćom koja imaju stol doma i igraju svaku večer (!!!)
P.S. Plin je stigao odavno, samo nismo izvukli osigurač - tako smo mogli čekati do Nove godine, a baš sam se spremala nazvati i izvređati djelatnika na centrali (koja bi glupača ispala).
komentiraj (23) * ispiši * #
11
ponedjeljak
prosinac
2006
SUSJED REX...
U svojim postovima dotakla sam se nekih susjeda. Uglavnom su mi susjedi dobri i nemamo problema. No, ima jedan izuzetan, koga mislim da nisam nikada spomenula. A zaslužio je "svoj" post. Pa krećem...
Na početku - taj susjed je jedno veliko, nezgrapno stvorenje, velikih iskrenih očiju, dobro odgojen i izuzetan primjerak svoje vrste. Nikad, ali baš nikad mi se nije zamjerio...
Da je pripadnik ljudske vrste, vjerojatno to ne bih mogla napisati, no nije. Ime mu je Rex - stereotipno i nimalo maštovito ime za pseću vrstu. No, vjerujte mi na riječ - on je nešto posebno. Prvi put sam ga vidjela kad je bio velik (ili mali), da je stao u - gazdinu šlapu. I zaljubila se u njega.
Kao i ljudi, svaki pas ima svoju osobnost. Rex je mješanac Švicarskog planinskog psa i Škotskog ovčara. Od svake pasmine poprimio je najljepše fizičke osobine. Veličinu Švicarca i dugu dlaku i eleganciju Škota. Ukras je svog dvorišta i nitko ne prođe pokraj ograde, a da se ne zaustavi i podari mu zadivljen pogled. Unatoč veličini, miroljubiv je i nije zlopamtilo.
Najviše od svih - voli svoju gazdaricu, koja ga špota, ali on je gleda kao Boga. Dok se od veselja zatrči, moraš dobro paziti da te ne sruši od veselja. Mahanjem repa je u stanju dobro opaliti po nogama. Kad leži ispred kuće, zauzme svoju najelegantniju pozu i pun sebe posmatra prolaznike.
Uvijek je okružen djecom koja ga natežu i navlače, po zimi ih vuče na saonicama...Kad jedeš - gleda te krupnim smeđim očima i oblizuje se...i tko bi mu odolio. Hranu mu možeš davati iz ruke, bez bojazni da ti je otkine, dapače - nježno je uzima i mislim da ne postoji pas kojem bi tako sigurno pružala zalogaj.
Kad mu donosim jelo (za njega uvijek imam poslastice), strpljivo čeka da istresem, onako postrance, a hrani prilazi tek kad odem.
No Rex ima i svoje opsesije - nervira ga turiranje automobila i motocikla i praskanje petardi. Na prvo - laje do besvjesti, a na drugo se sakrije u - najdublji kutak podruma.
Lani su mu na parenje dovezli Bernardinku, a mi smo se svi nagurali na prozor. Nadali smo se da ćemo za dva mjeseca gledati male štence, ali - kuja - neće, pa neće. Sav prizor odvijao se na uličnoj strani, a prolaznici su prolazili, zastajkivali, a mi - onako s nosevima na prozorima...klinci navijaju, a Rex obilazi - okolo naokolo...Ta blentava kuja je valjda jedina, koja nije pala na njegov macho izgled i šarm. A Rex se toliko gentlemanski trudio...
Ja se toliko zanijela, reći ćete da nisam normalna, kad toliko meljem o običnom pesu.
No mislim da slika vrijedi više od tisuću riječi, pa uživajte...
komentiraj (26) * ispiši * #
08
petak
prosinac
2006
VETERANI...
Da sam konačno i to doživjela...
Moj Pajo se uhvatio reketa, nakon pet godina apstinencije od istog. Doduše bilo je lani pokušaja, ali inicijativa se "razvodnila". Doduše i bolje, jer bi ga muscul fiber uhvatio baš u počecima eliminacijskih mečeva. Kako su njegovi vršnjaci uglavnom - debeli , vole zaviriti u čašicu i provode vrijeme u birtijama 
, u posljednji čas spašeni od infarkta i moždanog udara ili totalno izgubili volju za bilo čime - pravo je čudo da su ove godine uspjeli sakupiti dovoljno ekipa za stolnotenisku ligu.
Moj zakoniti igra stolni tenis otkad zna za sebe - kao mali, imao je stol u podrumu i igrao od zore do mraka (u međuvremenu je smišljao kako će se dočepati tatinog motocikla ili automobila i isprazniti rezervar), kasnije je igrao u srednjoj školi, vojsci itd...
Kad smo se upoznali, pokušao me naučiti igrati (kao i šah, no šah mi - prespor, a stolni tenis - prebrz), pa je odustao. No ja sam ga redovito pratila i umirala od dosade. Njegov kolega Largo je lani nabavio stol, ali rijetko ga rabi, jer njegova žena dvoranu koristi za jogu, pilates, aerobik, trbušni ples, pa njegov stol uglavnom stoji - sklopljen uza zid. Onda su lani pokušali vlasnici jedne teretane organizirati natjecanje veterana. Prvo ih je došlo šestoro, a za dva tjedna ih je ostalo - dvoje - tata vlasnika teretane i moj Pajo. S tim da je Pajo preolako shvatio i svakodnevno igrao po dva sata i taman ga uhvatilo u desnom ramenu kad je trebalo krenuti s natjecanjem.
Meni je to bilo ujedno - smiješno i žalosno. Prvo - upozoravala sam ga postepeno pojačava tempo, na što mi je rekao da - nemam pojma. Naravno, došlo je na moje (ni prvi ni zadnji put), pa je cijeli jedan vikend kunjao po kući i jaukao od bolova.
Postao je svjestan da više nije prva mladost i to ga je malo razočaralo. Ljetos nam je demonstrirao da još uvijek može preroniti 50- metarski bazen tamo i nazat bez izrona, pa smo se morali diviti. Dobro priznajem, vrijedno je divljenja, s obzirom na pušačka pluća.
I tako su ovaj put sakupili ekipicu od četiri člana, među kojima je on - najstariji. Treniraju, tu nedaleko kod jednoga iz ekipe - u garaži. Samo problem je što ponesu i pivo, pa ovaj moj antialkoholičar poludi s njima, jer više sjede s pivom nego igraju.
Za sada ide dobro - muscul fiber nije na vidiku, pa ga valjda ni ne bude. A prvi mečevi počinju u slijedeći četvrtak. Baš sam malo prije gledala listu ekipa i umrla od smijeha - vidjevši da ima i ekipa Zmajine škole (!!) u kojoj igraju dva dječaka iz njenog razreda - obojica aktivno treniraju i jedan od njih je - sin onog mog Čika, kojeg spominjem u nekoliko postova.
Neću ništa komentirati, svezala sam jezik (doduše s teškom mukom) i čekam - prve rezultate.
Možda mislite da omalovažavam njihov trud, ali kad vidim dvojicu od njih, kako su poletni, mogu si misliti što će im napraviti ona djeca od 14 godina. No živi bili, pa vidjeli.
(Baš sam živa zloba)
Pozdrav svima
komentiraj (23) * ispiši * #
05
utorak
prosinac
2006
GODINE IDU...
Uvijek postanem svjesna kako godine prolaze - na svoj rođendan. Eto - danas je taj dan - uz to međunarodni dan volontera (kud me baš ta koincidencija zapala).
Danas sam napunila 44. Kad vidim tu brojku - smrznem se, jer se uopće tako matorom ne osjećam. Ali tako je. Mama me rodila mjesec dana ranije i zeznula me za cijelu godinu.
Jučer mi je Zmaja po onoj kiši išla kupovati poklon, došla sva mokra kao miš. Kupila mi je dolčevitu i trenirku - normalno, sad smo jednake visine i težine, pa je birala ono što i ona može nositi (!!), a muž mi kupio kolekciju L'oreal Revitalift protiv bora (!!). Vidi čovjek - vrag šalu bere, godine idu, pa da se djeluje na vrijeme.
Zmaja bila na natjecanju u Dugoj Resi u subotu - dogurala do finala i u finalu sredila stopalo i došla kući šepajući. Predala je borbu i donijela srebro. Ne boli je toliko noga, koliko - ego, no sve je to život.
Život ide dalje, tuga će još dugo ostati u meni...Bade više nema, ali ostala su dva prekrasna sina, dva unuka i spoznaja da je za sobom ostavio mlade ljude koji rade posao o kojem je on oduvijek maštao. To je dokazalo da su geni - ipak ono što prenosi naše sklonosti i interese.
Dragi moji blogeri, ove dane sam vas još više zavoljela i drago mi je da se okupljamo i jedni drugima dajemo podršku - u dobru i u zlu...
I još nešto - Ledena je dobro - imala je mali unfal - sama si je izbrisala blog - no ne da se ona (zar ste sumnjali?) i očekujemo njen - come back...
komentiraj (31) * ispiši * #
03
nedjelja
prosinac
2006
DRAGI MOJI...
Dragi moji blogeri!
Nikoga od vas osobno ne poznajem, a čini mi se da vas poznajem - iznutra, a to je, slažemo se svi, vjerujem - najbitnije. Svakodnevno ovdje ogoljujemo svoje duše, misli, stavove, slutnje, probleme, radosti...Nekako mi se čini da dijelimo dobro i zlo, pa makar i virtualno. Ja to činim iskreno, a osjećam da smo po tome slični.
Hvala vam za riječi utjehe, znam ne poznajete me likom, ali želim vam reći da mi vaše riječi mnogo znače, samo da znate koliko. Ovih dana slušala sam slične riječi od meni poznatih ljudi, neke volim, neke manje, ali vaše - pripadaju u sam vrh.
Zaista mislim tako - iskreno...i lijepo je imati tako posebne prijatelje...
Hvala vam svima još jednom.
komentiraj (15) * ispiši * #
02
subota
prosinac
2006
POSLJEDNJI PUT...
Do viđenja, dragi do viđenja.
Ti mi prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja,
Obečava i sastanak, zar ne?
Do viđenja, dragi - bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije.
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al' ni živjeti ništa novije...
Sergej Jesenjin
Posljednji pozdrav mom bratu, mom Badi...
Toliko toga sam ti još željela reći, a neću više moći...laka ti zemlja
1947. - 2006.
komentiraj (16) * ispiši * #
