Marketing
SUSJED REX...
U svojim postovima dotakla sam se nekih susjeda. Uglavnom su mi susjedi dobri i nemamo problema. No, ima jedan izuzetan, koga mislim da nisam nikada spomenula. A zaslužio je "svoj" post. Pa krećem...
Na početku - taj susjed je jedno veliko, nezgrapno stvorenje, velikih iskrenih očiju, dobro odgojen i izuzetan primjerak svoje vrste. Nikad, ali baš nikad mi se nije zamjerio...
Da je pripadnik ljudske vrste, vjerojatno to ne bih mogla napisati, no nije. Ime mu je Rex - stereotipno i nimalo maštovito ime za pseću vrstu. No, vjerujte mi na riječ - on je nešto posebno. Prvi put sam ga vidjela kad je bio velik (ili mali), da je stao u - gazdinu šlapu. I zaljubila se u njega.
Kao i ljudi, svaki pas ima svoju osobnost. Rex je mješanac Švicarskog planinskog psa i Škotskog ovčara. Od svake pasmine poprimio je najljepše fizičke osobine. Veličinu Švicarca i dugu dlaku i eleganciju Škota. Ukras je svog dvorišta i nitko ne prođe pokraj ograde, a da se ne zaustavi i podari mu zadivljen pogled. Unatoč veličini, miroljubiv je i nije zlopamtilo.
Najviše od svih - voli svoju gazdaricu, koja ga špota, ali on je gleda kao Boga. Dok se od veselja zatrči, moraš dobro paziti da te ne sruši od veselja. Mahanjem repa je u stanju dobro opaliti po nogama. Kad leži ispred kuće, zauzme svoju najelegantniju pozu i pun sebe posmatra prolaznike.
Uvijek je okružen djecom koja ga natežu i navlače, po zimi ih vuče na saonicama...Kad jedeš - gleda te krupnim smeđim očima i oblizuje se...i tko bi mu odolio. Hranu mu možeš davati iz ruke, bez bojazni da ti je otkine, dapače - nježno je uzima i mislim da ne postoji pas kojem bi tako sigurno pružala zalogaj.
Kad mu donosim jelo (za njega uvijek imam poslastice), strpljivo čeka da istresem, onako postrance, a hrani prilazi tek kad odem.
No Rex ima i svoje opsesije - nervira ga turiranje automobila i motocikla i praskanje petardi. Na prvo - laje do besvjesti, a na drugo se sakrije u - najdublji kutak podruma.
Lani su mu na parenje dovezli Bernardinku, a mi smo se svi nagurali na prozor. Nadali smo se da ćemo za dva mjeseca gledati male štence, ali - kuja - neće, pa neće. Sav prizor odvijao se na uličnoj strani, a prolaznici su prolazili, zastajkivali, a mi - onako s nosevima na prozorima...klinci navijaju, a Rex obilazi - okolo naokolo...Ta blentava kuja je valjda jedina, koja nije pala na njegov macho izgled i šarm. A Rex se toliko gentlemanski trudio...
Ja se toliko zanijela, reći ćete da nisam normalna, kad toliko meljem o običnom pesu.
No mislim da slika vrijedi više od tisuću riječi, pa uživajte...
Post je objavljen 11.12.2006. u 18:41 sati.