GODIŠNJICE

Danas sam nekako tužna i sjetna.
Čitam po blogovima - svi smo prošli tjedan zganjali i naganjali, priređivali, a sad smo nekako u bedu - netko više, netko manje...
Prošlu subotu, noć nakon što je nastupala na Božićnom koncertu u Bjelovaru - prijateljici moje kćeri - Martini (pod linkom Luda Marta), umrla je baka. Baka je bila divna žena - žena starog kova kakove su nekad bile majke i bake. Cijeli je život radila i brinula za obitelj, kao i većina žena, majki i baka. Bila je prava domaćica, sa rukama "od zlata"...Pokoj joj vječni...
Prije dvadeset šest godina i prije osam godina - na današnji dan, umrle su dvije žene koje su ostavile duboki trag u meni i mojem djetinjstvu, mladosti i životu.
Prva je moja baka Ana - predivna žena - koja je u životu proživjela svega i svašta. Udala se iz ljubavi, borila sa životom i siromaštvom u prijeratnom i ratnom Zagrebu, ali ono što je uvijek imala - bila je ljubav njezina muža i djece. Sjećam se, znala je reći da je sve nedaće preživjela zahvaljujući ljubavi i poštovanju svog supruga (mog djeda). A onda je izgubila i njega - u posljednjim danima rata, mjesec dana prije poroda svog najmlađeg djeteta. Nikad se nije ponovno udavala - zato što nitko nije mogao zamijeniti njenu ljubav. Posvetila se kćeri, unucima, imala malu mirovinu koja kao da je bila blagoslovljena - zakrpala je mnogo rupa i uvijek je imala za - "tušnuti" svakome od nas. Umrla je na svojoj stolici za ljuljanje, uza peć - jednostavno je zaspala. I dan - danas - kod moje tetke - stoji ta ista stolica za ljuljanje sa vunenim šalom prebačenim preko naslona, kao da nije prošlo toliko godina.
Druga žena je - moja majka Ana, starija kćer bake Ane...Bila je ono što se kaže - stup obitelji - vrijedna, osjećajna, sa istančanim smislom za lijepo, crtala je, svirala, šivala, pjevala - znala je sve ono što znaju savršene mame iz priča. Samo ovo nije priča - to je život.
Nakon što je mene rodila u poznijim godinama, ostavila je posao i posvetila mi se cijelim bićem. Njegovala me dok sam kao mala bila boležljiva, učila sa mnom prva slova, imala beskrajno strpljenje za sve oko sebe - ponekad je iz nje prokuljala "kranjska jeza" (to je šala moga tate na račun punice i žene, jer su obje Slovenke).
Naučila me sve što znam i dala mi savjete u životu, kojih se i danas držim i mogu reći da su mi bezbroj puta pomogli u životu. Danas pokušavam dio tih životnih mudrosti i iskustava prenijeti na svoju kćer, a čini mi se da ih prihvaća, što mi je drago.
Danas ih se sjećam sa zahvalnošću što su mi dale priliku da im budem unuka i kćer, što su me naučile da u ljudima tražim - samo čovjeka, što su me naučile da je obitelj - najvažnija stvar na svijetu za koju se "isplati" boriti pod svaku cijenu i ne štedjeti se.

Hvala vam, Ane moje - biti ćete uvijek dio mene!