Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista

četvrtak, 30.03.2006.

Metamorfoze...

(možda klišejističke.
ali ipak sasvim moje)

Antijunak na kiši
stoji raširenih ruku
kao da moli Svevišnjeg.
Koja su od mnogih lica
uvijek u pravu,
a koja u zabludi hule
i da li svi na kraju misle
da konstrukt Boga
povećava profit!?

Velike su oči
kada čovjek čezne
i topi u njima
zamišljeni jad.

Kao u starom filmu Elie Kazana
podvojena uljudnost i strast,
a lica se mijenaju dok na kiši
samo oči govore.

Molitva gasne
kao svijeće kraj
oltara ili odra,
dim se diže u prašinu
odlelujale strasti
i životinjskoga ja
postojanog
u ropstvu.

Sretni krajevi
za druga vremena,
u ovom ludnica
kao prirodno stanište
za sve nas.

Diploma za uzorno vladanje
i trulež za bjegunce
jer biti poražen od smrti
"srebro je zlatnog sjaja."

Da ne bi...

Vjetar krišom podiže
habite redovnika
otkrivajući golotinju
i sram kojeg nema.

Uhvatite prokleta lažova
što uporno dosađuje
sa onim skrivenim na dnu
Pandorine kutije...

...kojeg nema.

srijeda, 29.03.2006.

Dan...

Dan uporno nosi cvjetni uzorak
dok se smiješi namještenim
smiješkom.

Četvorica čupavih i dalje vrište
o poručniku Feferonu što
vodi Klub usamljenih srca.
Staromodno širim zjenice
bez ikakvih opijata
nastojeći čitati između
redaka.

Forsiram svoju igru
u kojoj ne moram uvijek
pobijediti.

Dan uporno nosi cvjetni uzorak
smiješeći se zavodničkim
smiješkom dok
četvorica čupavih
i dalje pjevaju
o poljima jagoda
što zauvijek traju.

Baš mi je drago
što još uvijek znam
kako ih krasti.

Čisto Fiziološki

Ispao sam iz uljuljane melodije
koja me do nedavno uspavljivala
u vrijednosti što nestadoše kao dim
u prozračenoj sobi svjedočanstava.
Osuđeni jedno na drugo
u nedostatku boljeg.
Robovi navike,
taoci dodira.

Oprosti žešće ritmove
bez melankolije
za koju se može uhvatiti
iskompleksiran osmijeh.
Vedrina nije slučajna,
a svijet je zagušljiva
soba bez prozora.

Izađoh kroz vrata
nastojeći se ne osvrnuti
u smrad bez
improvizacije.

Čisto fiziološki
nepodnošljiv.

utorak, 28.03.2006.

ptičja perspektiva

ne treba mi ništa više
do tvoje blizine.
nijemi film bez pijanista
svira dok istražujem osmijeh
skriven iza tužnih, velikih očiju
što progutaše
prazninu.

ne želim ništa više,
uhvati me za ruku
i povedi u svijet
u zamjenu za obećanje
da ću dati sve od sebe
tvom dobrom raspoloženju.

neka čudna sonata okružuje
našu nametnutu samoću.

Draga, dopusti
da otkrijemo golotinju
proživljene ljubavi.

nedjelja, 26.03.2006.

HIROŠIMA

Ubacismo u mikrovalnu pećnicu
posljednje ostatke pothlađena mesa
prije nego što okrenusmo prekidač
zaboravivši iskreno
pogledati u oči.

Skriveni iza pougljenih tijela
bojimo se priznati da bismo
vrlo brzo mogli povratiti
današnji doručak.

Glumimo da nas zračenja
na zamaraju previše
dok plačemo samoći
nad vlastitom sudbinom.

Eksplodirali smo kao vatromet
na paradi jednog doba gdje
pogled u oči graniči sa sankcijama
nametnutim smrtnim,
pougljenim tijelima.

Što ne vidimo
to nas ni ne boli
dok slijepi koračamo
gomilom tjelesa
skrivenih snova.

Ponos je
u erekciji.

subota, 25.03.2006.

ENTROPIJA

Ostalo mi je par stotinki sekunde
da okrenem ploču i ponovno
pustim pjesmu sa starog
gramofona.

Ostao sam korak iza
na pokretnim stepenicama
i izgubio ravnotežu
na putu prema podzemnoj
željeznici.

Zavojitim stepenicama
lovio sam žute leptire
u kući iscrtana stripa
djetinjstva.

Sve neka mjerenja
što nikako da stanu
i da me puste na miru
opsjednuta psihopatskim
namigivanjem hedonizmu.

Glazba pucketa
dok polako padam
izvan kukuljica
bez krila.

Satovi kuckaju
dok spavam nastojeći
raživcirati vedrinu dana.

Umiven čekam jutro
ispred sobe pune
rukopisa ispisanih
mogućnosti koje ovise
o nasumično bačenom
osmijehu.

četvrtak, 23.03.2006.

Nothing is easy...

Nemojmo tražiti lakše puteve u mraku jer ćemo se izgubiti. Nema svako od nas Arijadnino klupko kojim će naći pravi put. Minotauri su stalno pored nas i izazivaju tešku ovisnost. Oprostite mi ako sam već dosadan ovim ali ne mogu si pomoći kad se misli množe kao igračke i slažu u riječi koje jednostavno moram zapisati bez ikakvih iluzija o kvaliteti. Možemo li na trenutak zaboraviti svakodnevne misli i prestat se nadati nekom lakšem, jednotavnijem putu? Živimo ipak samo jednom i nema lakšeg puta od ovog na kojem se nalazimo, mada je nekad teško povjerovati u to. Hoćemo li taj put kojim hodamo doživljavati laganim ili teškim u ovom svijetu serijske proizvodnje ipak ovisi samo o našoj percepciji.

I just want to say that you're somewhere around my depression,
I just want to admit that my mood is changing
and all because you’re not around anymore.

Please don't go there where you know that it hurts,
I know that isn't easy. But just like easy listening music,
you can just go around me and our history.

Everybody is looking for something strange like they all are not enough.
They think like they’re special kind of people, but they can’t be more wrong about that.
World is one candy that we couldn’t eat, world is one word that cannot be misunderstood,
but we’re trying so bloody hard, and I’m afraid that we just might succeed.

Please forgive me if I’m boring but that’s just kind of storytelling that I do,
and if you don’t want to listen you’re free to go wherever you want to go.
Nothing goes easy like we’d want to, but sometimes it’s better to go hard,
because if you don’t build yourself a muscle then everybody will step on your card.

I just want to say that you're somewhere around my depression.
Rainbow is floating in my head.
I send you pack of greetings and kisses
if you choose a path for yourself.

Be aware of your own name,
never compromise the ground
where you stand and please
don't go there where it hurts
'cause you're not around anymore.

Nothing is easy,
I know.

srijeda, 22.03.2006.

prerano samoj...

Pjevala je klapa
kad je bila objeljena
kao ovaj zid
s kojeg ne
skreće pogled.
Otac ju je vodio
pod ruku ka oltaru,
a ona je malo plakala
s koracima prema
novom životu.

Velika kuća priča
odsanjane tajne
usamljenu umu.
Njega više nema,
samo je sjećanje
ostalo ležati
pored nje
u smirenju.

Kada ne bi bila ona,
bila bi sretna
u velikoj kući
što nikad ne šuti.

No, ona ima ime
i zove se samoća
bez djece da je krate,
bez muža da je smiri.

Neka klapa dalje pjeva,
ona je mlada
i tako sama.

Kada ne bi bila ona,
bila bi sretna
u velikoj kući
što nikad ne šuti

velikom ništavilu.

ponedjeljak, 20.03.2006.

KRALJICI NOĆI

U očima iskopah čežnju i stid
pa skliznuh dolje
prema nosu.
Ostavih vratu
podsjetnik na Lestata,
poigrah se grudima kao da
život stvaram, pa dosegoh
u slobodnom padu
iluzije tajni skrivenih
između koraka.
Pustih slamke spasa koje
grčevito držah i
nastavih padati.

Počela si svirati flautu
naše mistične zemlje,
pjevala si o nekim
začaranim trenucima,
a ja sam letio između
bedara i usana da
napokon otpočinem.

Kraljice noći,
tvoja arija traje
bez prestanka.

A mene ptice
i dalje bude.

subota, 18.03.2006.

THOSE ARE JUST POEMS THAT DEAD BOY WROTE....

Dama ne traži svijet koji će dijeliti prazne komplimente. Ne traži lijepe riječi kao udicom. Dama je svjesna onoga što jest i ne treba nikog da joj to govori. Neprestano. Dama stoji sama na svojoj cesti i neće zamoliti gospodina da joj posudi kišobran. Radije će kisnuti ili ga kupiti sama . Nešto kao Barbara u pjesmi onog Francuza.... Gdje su dani kada je ostajala u mašti udvarača što proživljavaše sekunde u impresioniranosti njenom unutarnjom snagom?
Udvarač stoji svjestan njene ljepote i stava prema ispraznosti praznih komplimenata, glupavih izraza lica i nepotrebnih dodira ali i dalje ne bježi od svog vlastitog unutarnjeg instinkta. Na trenutak postaje životinja i njime vlada nagon. Živci su se izgubili negdje između Morrisona i Barreta, pa polako pucaju. Uzdužno. Prijateljice su mu noć i samoća i svjestan je da jedino njima može vjerovati. Nešto kao Poe ili takvi. Ostaje u svojoj melankoliji i našoj zajedničkoj traumi jer nema jednog bez drugog. Ostaje svoj, ne niječući ono životinjsko u sebi. Bez glume samo s čistim poštovanjem.

Night comes with an illusion.
Music of ghosts bows to the redemption and disappear.
We are frightened without an excuse and I spit on shadows
that are carrying the glimpse of dark memory, disorientation and loss.

Goodbye, my dear lady in crystal shoes.
I am just a boy who will never know how warm your body can be,
or those tiny little secrets that are kept hidden from the world.
You were cruel and insensitive, even selfish.
I’m not a boy anymore and (however slowly it can be)
I realize that I will never turn out to be a Peter Pan.
It’s a shame for both of us, isn’t it?

We were innocent kids in the world of perverts, murderers and rapists and we couldn’t survive.
Just mud and sand are below us. There is no green grass or flowers.
Above us only clouds and fog is surrounding us.
End of childhood and death of conscience.
So, those are the poems that dead boy wrote.
Take them as a window to happier times and places.
I will be bird and you can be a lady if you still want.
But please, be a lady then and not somebody’s toy.
Those are the poems that dead boy wrote.
A boy who, unfortunately, become an adult.

Ne draj ta pisma wanna be dječaka ako nisi svjesna grešaka. Bila si mlada, ali to te ne opravdava. On je također bio mlad i sad stoji pred tvojim vratima kao karikatura koja spava na klupama spremna da primi podstanare kao što je, navodno, Tin učinio u Beogradu. Dopusti da na trenutak ukroti tvoje misli kada budeš sa žalom gledala u sretnija doba. I sjeti se... kako si jednog dječaka prisilila da odraste u svijetu perverzija i zločina koje činimo sami prema sebi. Sjeti se... Nešto kao Barbara u pjesmi onog Francuza.

OGLEDALA

Hrpetine drugih ludih umova
stoje ispred nas lickajući
svoje iskrivljene face
što bude odvratnost.
Naravno uvjereni
u vlastitu ljepotu
i genijalnost,
a o nedostižnosti
da ne govorim.

Smijem se dok se
prisjećam Maestra,
ali nikako da nađem
električnu žicu ovog
zoološkog vrta.
Nikako da izvučem
kabl iz tog zida srama.



Nemamo više izgleda
da si pogledamo u oči
bez ogledala ili druge
vrste projektora.

Maskara se razmazala
od previše suza forsirana plača
što sasvim jednostavno
traži sažaljenje.
Karikatura je osjenčana
drugačijom tehnikom,
a tramvaji i dalje voze.

Ispast će da kopiram
ako stanem ispred njih,
ali trebam li ukrasti
sedam godina nesreće
da konačno razbijem
sva ta prokleta ogledala!?

petak, 17.03.2006.

MRTVACI

Stoje nabacani na kolica svijeta,
onako u njegovo meso stavljeni
kao da žele sve pokrenuti,
izvrnuti na glavu
cikličke stvarnosti.

Njihove sebične riječi
hrane pomaknuto shvaćanje
bića, stvari, pojava
i preostalog.
Njihova glazba je
bez harmonije
i puna jeze
disonantnih mrava
od kičme na gore.

Plešu kan - kan
izrugivajući preživljavanje,
nesvjesni podsvjesti
i njene uloge
u smirenju.

Svako za sebe
Yorick i Hamlet,
kruh i vino,
ludilo i zalazak
Sunca.

srijeda, 15.03.2006.

PSSSSSST!

Prišao mi je nekako po skrivećki
ovaj Pssssst!
Zamolio me da nikom ne otkrivam
gdje se nalazi, jer je umoran
od neprestana rada.
Zamolio me da mu kupim analgetik
jer ga boli glava od silnih mediokriteta
i propovjednika koje stišava svakog dana.
Došao me upozoriti da previše
inzistiram na nekim stvarima
i da bi bilo bolje da zašutim.
Došao je da me učini svjesnim
mojih karakternih mana
i da se predstavi
- Psssssst!

Osim toga,
nakon što se smirila bol
dao mi je savjet.
Kad te sljedeći put primim
za ozeble ruke i kad budeš
imala na umu jedno od onih pitanja
što odvlači pažnju i zamara um
pozvat ću ga da ti kaže svoje ime
- Psssssst!

Prije nego je otišao
obećao ti je poručiti
kako mi imamo
pametnijeg posla.

- Psssssst!

utorak, 14.03.2006.

ARIGATO

(2 SOMEONE SPECIAL)

Nekako ceste bez asfalta
i kamenja postaše bolne
za iskrivljena stopala.
Tenisice se više troše,
a nove postaju luksuz
na tom putu kroz
šikaru i otpalo lišće.

Ti si, ipak, druga priča.
Postolar i građevinar cesta.
Crveni tepih i naklon počasnoj gardi.
Plotun za kraj.

Nisam ti rekao koliko,
nisam rekao kako
ali znam da te ponekad
u cvjetanju voćki
i buđenju dana
vidim rođenu u lišću
što tek mora procvasti.

Vidim te u krugu buđenoga sna
dok te izvan njega volim
u igri srama i osmijeha,
šarma i stihova

prešućenih riječi
i budućih koraka.

ponedjeljak, 13.03.2006.

NEUBRANO CVIJEĆE

Svakako.
Naravno.
I drugi put.
Divno,
simpatično baš.

Otpuhao je vjetar
razmišljanje u hladne krajeve.
Ruke su istraživale tijelo
i nisam bio siguran je li privid
ili stvarnost ono što dodirujem.

Stihovi su govoreni
onako usput da te
impresioniraju.

Nudila si nevinost
na tanjuru,
a ja kao Saloma
plesah da zadivim
nekritički um.



Otpuhao je vjetar razmišljanje
u neke ledene pustinje
nepoznatih imena.
Otpio sam malo makedonskog vina
ali me nije zagrijalo kako se nadah.
Slušala si moje riječi,
kurtoazno na stihove nizala fraze
i nudila neubrano cvijeće.

Svakako.
Naravno.
I drugi put.
Divno,
simpatično baš.

nedjelja, 12.03.2006.

RELATIVNO

Danas smo ovdje dočekali jutro,
iznad nas vedro je nebo i
namiguju zvijezde.

Prolazi vlak i putnici spavaju,
tek poneko sluša glazbu
ili okreće stranicu.
Mi smo u našem obojenom filmu,
ali boja malo prelijeva nijanse.

Tama noći nema zla
dok nas obavija svojim
dugačkim rukama.

Sunce nas podsjeća,
vrijeme polaska
ostade na usnama.

Danas smo ovdje dočekali jutro,
u ovoj magli nema puta
i nestale su zvijezde.

Dotrajale tračnice.

četvrtak, 09.03.2006.

SLAPOVI HIPNOZE

Sve sve sve sve gradske bitange....

Zadimljen je prostor i u njemu su neki čudnovati ljudi što se nastoje što više odmaknuti od osi normalnoga nesvjesni da se tope u žlici klišeja i groteske. Lamataju praznim frazama i prave se daleko pametnijim nego što objektivno jesu. Ulazim unutra pritišćući ramenom teška staklena vrata iza kojih njušim miris cigareta i alkoholnih pića. Ne vide me svojim očima crvenima od suza i dima. Čaša gleda čovjeka naslonjena na šank, u njegovim se očima čak i nazire tuga kako viri iza zavjese. Nije mu do nikog, a najmanje do sažaljenja i tapšanja ramena. Čaša osjeti kako se podiže i prinosi usnama koje ispijaju polako njen sadržaj. Kao da svakim gutljajem ispijaju novu količinu tuge i ogorčenosti. Zbog toga je i čaša počela plakati u skladu s pjesmom što je treštala sa zvučnika prisiljavajući ljude da se nadvikuju:

Kada je ptici u lošoj formi drug,
tada ni ona ne leti na jug.

Nisam siguran da ju je itko čuo.

Okrenuo sam se nekoliko puta oko sebe, zadržao oči na toj dramskoj epizodi čovjeka i čaše i izašao van. Daleko od dima i povampirenih ljudi, daleko od alkohola i čaša što nude sažaljenje za svakog tko ih poželi poljubiti i prinositi na žrtvu usnama. Oko mi je umorno, a pamet isčeznula u nekoj animalnoj formi požude i povraćanja spojenih u jedno. Kao pod hipnotičkom sugestijom zamišljam čovjeka i čašu, uzrok i posljedicu. Gledaju ga oči velike i bapske i upijaju svaki njegov osmijeh, svaku njegovu želju za promjenom.

”Jesi li za kavu? Ne želim ništa samo to i da izmijenimo par riječi.” – vrlo je jednostavan bio njegov poziv. Nadasve iskren.

Bio je u ranim tridesetima i nekako su mu svi ti pogledi, osmjesi i želje sve manje imali smisla. Sve je više pokušavao funkcionirati među tim povampirenim ljudima i sve je više shvaćao da su oni sve manje njegov fah. Nije to više ona nadobudna mladost, nije to više kao u onoj staroj pjesmi kad su oprali ruke i naučili sve za pet:

Između nas stalno gradi se zid.
Izgubit ćemo sluh, izgubit ćemo vid.

Bila je jednom na njegovoj pokretnoj traci i ona. Ali jednostavno u cjeloj toj sinezteziji glazbe, dima i iluzije nije primjetio njenu važnost i različitost od ostalih. Ona, s druge strane, nije htjela priznati da bi njegova životnost i živahnost pokreta i usana mogla biti uzrokovana pogledom na nju. Bojala se prići, bojala se izazova jer je on toliko odstupao od njene vizije savršenosti da nije htjela preko praga ući u neizvjesnost. Bojao se i on ali je bio preponosan da bi to priznao:

Bili smo jednom najbolji
o nama su priče pričali.

„Ne. Kasno je sada za kave, trebalo je riječi neke prije naći. Nažalost, bilo je tako mnogo misli, a tako malo riječi. ” – njen je očekivan odgovor. Hladan i ukočen jer si više ne smije dopustiti emocije.

Bit će mi žao.... Bit će meni žao žao.
Uzet će je drugi, uzet će je
moja biti neće.

Govore mu ljudi da je dobar, pun emocija i osjećajan ali on bi najradije sve to poslao k vragu. Nikada mu se dobrota nije isplatila, mada mu kažu da će na naplatu sigurno doći. U ranim tridesetima živi raspet između svijeta u kojem živi i svijeta koji želi i to ga opasno nervira. Oko njega sve neki drugi ljudi koje bi još do jučer smatrao djecom, a sad su jedini koji ga pozdravljaju i pokazuju barem malo poštovanja. Zbraja sve novce, automobile, poslovne prijatelje i one druge što se skupljaju oko njega kao pčele u košnicu. Nikad nije bio sasvim siguran skupljaju li se oko njega zato što je uvažen u društvu ili zato što žele produbiti njegovu emocionalnu podvojenost. Pčele na med ili vrane na lešinu pri izdisaju?



Čaša mu je jedina ljubavnica i njoj poklanja svu svoju strast. Vampiri oko njega pretvaraju se u ličinke, mamce na udici. Zbraja i oduzima kao onaj poludjeli matematičar iz malog princa. Uvijek neke čudne sume, neki čudni brojevi. Konstante mu nisu konstante, a aksiomi se mijenjaju. Atlas svijeta se smanjuje i širi sa svakim gutljajem, a bankovni račun je jedino što raste nakon što je odavno ponos i ego poslao u tri pičke materine da prostite na izrazu.

Budi sam, budi sam, budi sam...

Treba mi svet otvoren za poglede,
otvoren za trčanje.
I treba mi soba da primi pet hiljada ljudi
sa dignutim čašama....

Zamišlja tu sobu i kako u njoj stoje svi ovi povampireni ljudi. Otresuje glavom kao da želi otjerati slike, no one su tu. Ne daju mu mira, ostaju. Dolazi mu neki dječak na štakama. Mislim da sam to ja. Stoji pored njega ne govoreći ništa dok mu stiže sljedeća čaša.

„'Oćeš ti platiti ovu, mali?”
„Naravno.” – odgovaram mada ni sam ne znam zašto.

Njegova ruka me tapše po ramenima i njegov mi pogled odaje zahvalnost. Tko zna koja po redu čaša sada svojim očima upija nas dvojicu i odbija pustiti suzu vjerojatno prosvjedujući što još nije dobila poljubac. On se pobrinuo za to otpivši gutljaj dva. Da lakše razveže jezik, vjerojatno.

„Znaš, mali...” – otpočeo je on – „ ...kad kafa zakuha, ne zaboravi da se fildžan uvijek ostavlja. Jer, ako to zaboraviš kao što sam ja, kao što je cijela ova generacija i cijeli ovaj kurvinski Balkan zaboravio, onda ćeš izgubit sve do čeg ti je stalo. Gledat ćeš ženu koju voliš kako se miriše skupim parfemima koje joj je kupio neki drugi idiot, gledat ćeš cijelu jednu plejadu likova s kojima si nekad dijelio sve kako odlazi u kurac zbog neke tamo granice i ispričane propovijedi. Gledat ćeš djecu kako postavljaju najpametnija pitanja na koje smo odgovore davno zaboravili i završit ćeš vjerujuć da ti je čaša jedina ljubavnica koje te neće ostaviti. Barem prividno. Možda ćeš i imati para i neke funkcije no na njima ćeš morat gurat glavu među noge i bit manji od makova zrna dok radiš sve ono što ne želiš. Ništa nije toga vrijedno jer... poslušaj, poslušaj samo što on pjeva... ” :

Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih...
Džaba bilo sata... I salaša...
Džaba bilo njiva plodnih... Vinograda blagorodnih...
Džaba bilo karuca... Čilaša...

Kada nisam s onom koju volem...
Kada nisam s onom koju volem...
Kada nisam s onom koju volem...

Kada nisam s onom...
...koju volem...

Ispio je čašu do dna, a ona se podmuklo nasmijala. Pitao sam se što to znači....


Pucnuli su prsti. Slike ispred mene su nestale. Hladan februarski zrak mi je šibao lice. Otvorio sam oči. Pogledao sam ponovno u ostakljena vrata, a čovjek sa čašom još je uvijek bio za šankom ističući se odijelom među tom kvazi – alternativom. Nikog nije bilo blizu mene, a ja se nisam mogao prestati gledati i pitati... :

A na ulici sa svake strane
Filijale uredi
Iz njih plaze birokrate
Jao ljudi pa ja se bojim
Tek sada znam što je strah
I ja se bojim.... ? ?

utorak, 07.03.2006.

Pismo

Ne da mi se sad u blogeditor vraćati sve postove kojih u blogeditoru nema. Samo ću nastaviti novim postom...

Draga,
ovog sam ožujka cijeli dan na faksu. Razmišljam o svemu pomalo. Razmišljam o tvojim zglobovima, jeziku i povijesti, dostojanstvu... Draga, nikad nisam znao potvrdit riječi djelima onako kako bi ti to željela. Daleko od toga da se nisam trudio. Zamišljam neki dan kad budem vodio djecu u šumu na izlet. Kad djeca budu gledala očima kakvim sad gledamo ja i ti, očima koje su toliko velike svaki put kad smo zajedno. Takve oči imaju samo oni. Djeca što još nisu upoznali svijet, tu namigušu bez skurpula koja nas uvijek iznova zavodi. Zaboravi se našminkati ponekad, sad kad nismo blizu i kad nam pogled liči na kavu bez šećera. Zaboravi se našminkati meni za volju jer znaš da te najviše volim prirodnu, bez šminke. U tom zaboravu i raspucanoj usni skrivam ono zadnje što nam je ostalo od poljupca, skrivam ono zadnje što ti ovim riječima dajem. Jednom ću prestati razmišljati, prestati zamišljati i bojim se tog dana. Svaki prestanak procesa u mom umu značit će novo ledeno doba za sve ono što još nisam, što još moram napraviti. Draga, ovog sam ožujka cijeli dan na faksu i sjetih te se dok sam gledao jednu drugu meni dragu osobu kako iz nekog nepoznata mi razloga glumi hladnoću. Kao da vani nije dovoljno hladno... Ne brini, na nju ne moraš biti ljubomorna. Samo mi nije jasno zašto uvijek imam dojam kao da se boji biti blizu i pokazati malo iskrene topline. Zašto je tako teško podgrijati emocije, a tako lako smrznuti mogućnosti? Ne bih znao draga, ali te molim da u onom drugom svijetu gdje još stojimo zajedno, u nekoj novonaslikanoj slici što ne blijedi ne budeš poput nje. Molim te da dođeš i sjedneš mi u krilo kao da te netko u letu napada zračnicom i potražiš snagu za novi let u mom zagrljaju. Na trenutak, jer kad malo bolje razmislim (a rekoh ti da to danas činim često) čini mi se da je sve što je bitno samo zbroj onih trenutaka kad za nas nitko drugi ne postoji i kad smo ja i ti jedino što je bilo ili će biti važno.
Voli te D.

<	ožujak, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.


Ukoliko imaš više za reći (mail)

Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs

some things that should be seen

lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK